JOŠ MALO O REFERENDUMU: Kakva muka i bijes vladajuće “elite”
Krenimo od tvrdnje da referendum košta 47 milijuna kuna, što je naravno silno preuveličan iznos. Kažu što im padne na pamet i nikad ne odgovaraju za svoje riječi. Ako i kada požele, potroše oni koliko god žele, podijele novac kome požele i u konačnici nikada ne odgovaraju za to.
{jathumbnail off}Neću pisati o tome koliko referendum košta, jer ne znam(o) koliko zaista košta, ali ću napisati nekoliko riječi o tome koliko nam on vrijedi. Promjena načina upravljanja Hrvatskom je nužna, a do promjene može doći revolucijom, pučem ili primjenom neke vrste demokratskog odlučivanja, manje podložnog manipulaciji od “izbornog procesa” kakvom smo sada izloženi.
Ipak, krenimo od tvrdnje da košta 47 milijuna kuna, što je naravno silno preuveličan iznos. Kažu što im padne na pamet i nikad ne odgovaraju za svoje riječi. Ako i kada požele, potroše oni i koliko žele, podijele novac kome požele i u konačnici nikada ne odgovaraju za to.
Ponekad, ali vrlo rijetko, stradaju u međusobnim obračunima, no nas, narod, “raju”, “stoku sitnog zuba”, “civilni sektor”, “pravnu državu”, “institucije koje rade svoj posao”, “biračku mašineriju”, ljude koji ih plaćaju, čiju imovinu i budućnost stavljaju u zalog svoje koristi, ne doživljavaju kao čimbenike svoje zbilje. Nitko i nikada nema mogućnost doznati koliko je nešto zaista koštalo, jer oni prikazuju višestruko više ili manje iznose, ovisno o tome kako im u tom trenutku odgovara. O projekcijama, planovima ili ovakvim i sličnim izjavama da ne govorim. To su “obične riječi”, jednako kao što su bile i najave o “povlačenju sredstava iz Eu fondova” i najave o “svjetlu na kraju tunela” i “gospodarskom rastu”.
To su najobičnija trabunjanja, zabava za stoku sitnog zuba koja jednako kao i malo dijete ni ne zna koliko je to zapravo 47 milijuna kuna. I sam sam to “dijete” ili stoka, kako im drago bilo. Zaista ne znam koliko državnoj upravi treba za provođenje referenduma i koliko je taj broj preuveličan. Unatoč tome nisam toliko dijete i tolika ovca, a da ne znam koliko bi se s tim novcem moglo pomoći društvu kada bi ono funkcioniralo odgovorno.
Hrvatsko društvo i država Hrvatska ne funkcioniraju odgovorno, jer nas vode loši ljudi. Vode nas u ponor, u propast. U Hrvatskoj se tim novcem ne može napraviti ništa dobro. Oni ga nikada neće upotrijebiti za razvoj države, a kad bi ga uštedjeli na provođenju referenduma, oni bi ga “investirali u novi vozni park” i to bi nazvali novom uštedom. Sigurno ne bi sagradili vrtić ili školu, a kamoli da bi taj novac prepustili gospodarstvu da njime stvori novu vrijednost.
Toliko o milijunima koji će biti potrošeni. Koliko vrijedi referendum?
Vrijedi silno puno i DA, treba krenuti s provođenjem neke vrste izravnog odlučivanja, ma bilo kakvog i bilo kojim povodom. Zastrašujuća je i neodrživa partitokratska manipulacija demokracijom, čiji je Hrvatska zatočenik. Prilika čini lopova, a kradljivci naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti svoju priliku itekako dobro koriste. Nije za čuditi se, okupili su se zlikovac do zlikovca, sve u jedan zbroj!
Referendum u ime obitelji?
Referendum o referendumu?
Referendum o sveobuhvatnim promjenama društva?
Pitanja poništenja privatizacije, odnosno legalizirane pljačke?
Pitanje zabrane daljnjeg prezaduživanja?
Pitanje zaštite državnog bogatstva?
Pitanje povjerenja tzv.”političkim elitama”?
Pitanje lustracije?
Ma bilo koje pitanje, povod gotovo da i nije važan, sve su ove teme toliko važne da bi svaka od njih mogla i morala postati “pitanjem svih pitanja”. Važno je da ga narod iskoristi, ugrabi i trajno stekne, bolje rečeno, izbori se za priliku da sam odlučuje o svojoj budućnosti!
Pitanje koje će biti postavljeno na slijedećem referendumu, a o kojemu ću napisati poseban tekst, očito je bio dovoljno jak okidač za pokretanje referendumskog procesa. Značajno za njegovu uspješnost, za razliku od tzv.”referendumske revolucije”, je i taj što je dobio dovoljno jakog pokrovitelja za prvi korak (crkvu), koja je mogla financirati aktivnosti, probiti medijske blokade te s lakoćom mobilizirati dovoljan broj volontera. Prvi korak, prikupljanje potpisa, u dovoljnom broju potrebnom za pokretanje referenduma uspješno je obavljen.
Postoji i drugi korak ili dogovor, uspostavljanjem savezništva crkva – “najjača oporbena stranka” tzv. Hrvatska, tzv.demokratska zajednica. Taj će savez nažalost mati svoje negativne posljedice koje se već naziru, a pomoći će HDZ-u da s magarca ponovo uzjaše na mazgu, okrene kotač povijesti u nazad i vrati se na vlast.
Utjecajem stranke opasnih djela i namjera na Ustavni sud, spriječili su koaliciju na vlasti da se opet naruga narodu, pa je tako tzv.”elita” konačno natjerana da učini nešto što ne želi i da bezpogovorno provede referendum. Ta “prisila” je bila očita svakoj osobi zdravog razuma, no likovima izopačenih misli, ideja da ih netko prisili na nešto što oni ne žele bila je sasvim neprihvatljiva, te i dalje grčevito pokušavaju naći izlaz bez putokaza.
Što se samog HDZ-a tiče, paradoksalno je da će se dugoročno (bolje rečeno srednjoročno) sve to obiti o glavu upravo njima koji su dozvolili da se dogodi presedan od kojeg će se uskoro braniti svim sredstvima, kad ponovo zajašu kljusad koja “jezde poviješću”.
Mogao bih nastaviti s analizom koja se pretvara u “predviđanja budućnosti”, no to nije bila bit ovoga teksta. Promjena načina upravljanja Hrvatskom je nužna, a do promjene može doći revolucijom, pučem ili primjenom neke vrste demokratskog odlučivanja, manje podložnog manipulaciji od “izbornog procesa” kakvom smo sada izloženi. Cijena referenduma, pa bila ona čak 47 milijuna kuna, je daleko najmanja cijena. Mjeri se u kunama, a ne krvlju, patnjom i nesrećom mnogih pojedinaca i obitelji. Sve tri nabrojane opcije povijest i demokracija poznaju i pamte, no demokracija, a posebno ona izravna, moj je odabir i put.
Zato smatram da je vrijedi podržati i da vrijedi održati referendum na državnoj razini pokrenut voljom naroda, a ne voljom partitokratskih “elita”.
Osnovni razlog zbog kojeg treba provesti ovaj, a zatim i sve slijedeće referendume, jest činjenica da postojimo MI i ONI. U ovom slučaju pokazalo se da MI možemo nametnuti da ONI učine nešto što ne žele. MI imamo silnu snagu, ali je nismo još uvijek svjesni. Vrijeme teče, MI sazrijevamo, a ONI se toga plaše. S razlogom se plaše, jer su svjesni onoga što čine, svjesni su da se sve bilježi, da sve ima svoj trag, da se puno toga već zna i da će se kad tad sve doznati.
Neka referendum košta koliko košta, no sve je to manje od cijene plaćene u našoj krvi (opet) ili našom budućnosti (opet). Oni su tu cijenu spremni platiti, no mi nismo. Hrvatski narod konačno sazrijeva za velike promjene!
Roko Šikić/politikaplus.com
