„Tito bez maske“ – Miro Simčič
Trg nosi ime zločinca Tita
Knjiga Mira Simčiča o Titu pisana je na temelju dokumenata te upotpunjuje sliku o zločincu i diktatoru Titu. Simčič ima simpatije prema Titu pa pokušava neke postupke opravdati postavljajući pitanja bez odgovora (Što bi bilo kad bi bilo?), također na ljude i događaje iz vremena Titove vladavine gleda s pozicije nacionalno osviještenog Slovenca.
Znaju li titoljubci da je Tito uvršten na popis najvećih zločinaca 20-tog stoljeća. Neki ga pokušavaju opravdati da nije znao za zločine Jugoslavenske armije, KNOJ-a, OZNE što je obična laž i glupost jer sve je znao i naredio što je vidljivo iz njegovih izjava. Govor u Ljubljani potkraj svibnja 1945.
„Kada je riječ o izdajnicima koji su se našli unutar naše zemlje, to je stvar prošlosti. Većinu njih stigla je ruka pravde, osvetnička ruka našeg naroda, a samo je mali dio uspio pobjeći u okrilje pokrovitelja izvan naše zemlje“.
…“izdajnička manjina nikada više neće gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. Ako bi se to ipak dogodilo, kratko bi potrajalo“.
Izjave pokazuju da je zločinac sve znao i naredio. Nije nitko mogao raditi na svoju ruku. Da je netko radio na svoju ruku bio bi smijenjen s funkcije jer ne poštuje velikog vođu, udaljen iz sustava i suđen. Svi partizanski zločinci su bili nagrađeni činom, položajem, tuđim stanom ili imanjem te je zločin kazati da Tito nije znao.
Titoljubci nikako da shvate da je ubijanje ratnih zarobljenika, kojima je jamčeno poštivanje Ženevske konvencije prije predaje, najgori mogući zločin. Pored toga ubijanje nevine djece i žena, iživljavanje na članovima obitelji NDH ministara pokazuje zločinca u pravom svjetlu.
Zašto je zapad šutio? Simčič piše (str. 286.)
Masovne likvidacije njemačkih zarobljenika i pripadnika vojski koje su surađivale s Hitlerovom Njemačkom bile su i u drugim europskim zemljama tako brutalne, mnogobrojne i zaprepašćujuće (logori u močvarama rijeke Rajne i drugdje, str. 298.)“ O savezničkim logorima napisana je knjiga „Planirana smrt“, autor je kanadski publicist James Bacque.
Zapad je bio pragmatičan pa je prešutio svoje ratne zločine, vratio je protivnike komunističke ideologije Staljinu i Titu i na taj način ih se riješio iako je znao da će biti pogubljeni. Saveznici su bili suučesnici u zločinu jer su vratili više od 2 milijuna ruskih zarobljenika i bjegunaca te članova njihovih obitelji Staljinu koji ih je pobio isto tako su vratili pripadnike kvislinške vojske Titu koji ih je također pobio. Ubijeni su mučki bez suđenja, bez prava na vojni zarobljenički status. O tome je pisao grof Tolstoj i objavio knjigu Ministar i pokolj. Britanske vlasti su onemogućili iznošenje cijele istine o suučesništvu Britanaca u zločinu. Voljeni uzor antifa je također pobio mnogobrojne civile bez suda i razloga.
U lipnju 2005. godine u celjskom Muzeju novije povijesti je bila izložba o masovnim izvansudskim likvidacijama u Sloveniji. Izložbu je priredio povjesničar dr. Mitja Ference koji je u Sloveniji locirao 410 masovnih grobnica žrtava izvansudskih likvidacija (ima ih više). Slovenija je jedna od najvećih grobnica te vrste u Europi. Prema ocjeni dr. Ferenca pobijeno je više od 100 000 pripadnika poraženih vojski. To je bio državni teror kojeg je naredila Titova komunistička vlast a izvršila Jugoslavenska armija, KNOJ i OZNA. Radilo se o ratnom zločinu i kršenju međunarodnih konvencija ali je zapad sve tolerirao iz pragmatičnih razloga i svojih interesa (izbjegavanje sukoba sa Staljinom).
Desna ruka diktatora, Edvard Kardelj, je također požurivao ubijanje, čišćenje kao i Aleksandar Ranković. Najviše zločina je izvršila Treća Jugoslavenska armija na čijem čelu je bio general Kosta Nađ.
Službeni izvještaj Ministarstva unutarnjih poslova FNRJ od 1949. govori o 221 287 zarobljenih okupatorskih vojnika i o 120 150 zarobljenih vojnika kvislinških postrojbi tijekom završnih borbi. U Sloveniji se spominje brojka od 65 000 Slovenskih žrtava.
Dahauski procesi u Sloveniji 1948-49. Devet procesa protiv 34 nekadašnja logoraša iz nacističkih logora Dachau i Buchenwald. „Ta su suđenja bila vjerna kopija staljinističkih procesa u Istočnom bloku. Bit optužnice zasnivala se na nebuloznim sumnjama. Optuženi su bili osumnjičeni zbog same činjenice da su preživjeli strahote nacističkih logora….“
Jedanaest ljudi je osuđeno na smrt a ostali na dugogodišnju robiju.
„Ugledni slovenski ekonomist Aleksander Bajt nedugo prije smrti napisao je knjigu Bermanov dosje u kojoj iznosi mišljenje kako bi u Jugoslaviji tijekom rata bilo mnogo manje žrtava da nije bilo oslobodilačke borbe. Slično kao i Nora Beloff, tvrdi da su komunisti i partizani najveći krivci za tadašnji silovit i nemilosrdan građanski rat“. (Str. 240.). Komunisti su imali samo jedan cilj: osvajanje neograničene vlasti bez obzira na žrtve.
I drugi autori „dokazuju“ da je Titov oslobodilački pokret bio nepotrebno žrtovanje ljudskih života“. Tijekom završnih operacija oslobađanja bespotrebno su poginule desetine tisuća boraca (Srijemski front, oslobađanje Dalmacije i Primorja).
„Talijanska desnica je 2004. godine prikazala film Srce u jami, u kojem su „titini“, Titovi partizani, prikazani kao najveći krvnici i zločinci.“ „Titovi su partizani u kraške jame bacili nekoliko milijuna Talijana, tvrdi talijanska desnica (str. 306.). To je pretjerivanje talijanske desnice ali je činjenica da su Talijani nestali iz područja gdje su činili većinu.
Za vrijeme Informbirooa Tito je dao zatvoriti 50 000 ljudi, 15 000 (16 000) je osudio i izolirao na Golom otoku gdje je nad njima provođena tortura najgore vrste. Đilas je tvrdio da je odluku o Golom otoku donio Tito a ideja je potakla od zlotvora Kardelja.
Prilikom posjete Zagrebu (1971. g.) masa je vikala Savka, Tripalo a ne Tito-Partija i to je taštog diktatora jako zaboljelo pa je odlučio smijeniti liberalno partijsko rukovodstvo.
Nakon sjednice u Karađorđevu 1971. godine iz hrvatskog Saveza komunista otišlo je više od 50 000 članova koji su isključeni ili su sami odstupili, smijenjeno je 5 000 vodećih ljudi u politici i gospodarstvu. U razdoblju 1972-1973. osuđeno je više od 2 000 ljudi u Hrvatskoj. Hrvatska je bila obezglavljena, Matica hrvatska zabranjena, zavladao je strah i nesigurnost. Vlast u Hrvatskoj su preuzeli novi partijski kadrovi – karijeristi i stari partizanski kadrovi sa zločinačkom prošlošću. Nakon smjene hrvatskog partijskog rukovodstva smjenjeno je i liberalno rukovodstvo Srbije i Slovenije ali nigdje nije bilo takvih progona kao u Hrvatskoj. „Slijedećih 15 godina Jugoslavija je bila zamrznuta, iznova je oživljavao dogmatski marksizam“ . Titov kult ličnosti bio je na najvišoj razini.
Simčič uspoređuje Tita i Staljina:
„Tito i njegov režim odgovorni su za mnogobrojna ubojstva poslije rata. Kao i za političko nasilje nad neistomišljenicima, ali usprkos tomu, Tito u nasilju nikada nije išao tako daleko kao Staljin. I za jednim i za drugim ostala su brda leševa, ali kada se jednog dana kolektivno sjećanje i žalost za tim žrtvama umire, obojicu će biti lakše objektivno ocijeniti…“ (str. 339.)
„Tito je volio lagodan život, lijepe žene, glazbu, dobru hranu i piće, kao i mnoštvo dvoraca i mnogobrojno osoblje koje se brinulo o njegovoj udobnosti. I u tome su bili potpuno različiti. Staljin je bio krajnji komunistički asket“. (str. 340).
Antife su i dalje zadivljene svojim idolom, zločincem Titom, i traže da trg (ulica) nosi ime zločinca!?
Kako je živio komunist Tito?
Uredio je dvorac dinastije Karađorđević na Dedinju (Bijeli dvor). Bijeli dvor je bio vlasništvo kraljevskog namjesnika kneza Pavla, Tito ga je izabrao za svoj radni prostor.
Kraljev dvor u Užičkoj 15. je odabrao za svoju osobnu rezidenciju. Komunist Tito živio je kao car u tuđem dvoru s poslugom i nije mario kako žive proleteri. Kao što je Tito prisvojio tuđu imovinu tako su napravili i partijski funkcioneri, ubili su vlasnike i konfiscirali njihovu imovinu (kuće, stanove, imanja, ljetnikovce, umjetnička djela i namještaj).
Vođa proletera, proletera koji su jedva spajali kraj s krajem, se za života koristio tuđom imovinom (vilama, ljetnikovcima, lovištima: Brijuni, Brdo kod Kranja, Karađorđevo, Bugojno, Igalo, vila Weiss, Belje i mnogo drugih), živio je kao car, ugošćavao je poznate osobe, glumce, političare i tako stvarao sliku prema javnosti. Osim što je lovio ljude lovio je i divljač, često je odlazio u lov (Karađorđevo, Belje i drugdje).
Brijuni su bili vlasništvo austrijskog industrijalca, Tito ga je posvojio i sredio. Radove su izvodili politički zatvorenici i ratni zarobljenici (navodi se broj od 150 000).
Koristio je oklopni vlak (Plavi vlak), bila su tri (dva sigurno) oklopna vlaka da se zavara potencijalne atentatore jer se nije znalo u kojem je Tito. Narod ga je toliko volio da se morao skrivati u oklopnom vlaku!
Za putovanja je Tito koristio dva „Boeinga“i jahtu „Galeb“. Jahta je bila potopljena, izvađena je iz mora i uređena za Tita. Na Galebu je ukupno boravio 549 dana, posjetio je 18 zemalja i na njemu ugostio 102 strana državnika i to sve na teret radničke klase.
Drug Tito, uzor radničke fronte, je bio na 142 putovanja po svijetu, posjetio je 62 zemlje. Tome treba dodati sudjelovanje na konferencijama, zasjedanjima i bilateralnim susretima u trećoj zemlji, te putovanja Galebom. Dok su proleteri jeli šnjite crnog kruha (s dodatkom mekinja) premazane mašću njihov vođa je živio na visokoj nozi! Za ugodnost života brinulo je mnogo činovnika, pobočnika, liječničkog osoblja, vozača, vrtlara, kuhara, sobarica, maserki i drugih. Svako 14 dana su mu bojali kosu tako da se proleteri mogu ponositi vođom.
Drugarica Jovanka je terorizirala osoblje koje je skrbilo o Titu ali i partijske funkcionere dok nije pala u nemilost.
Ugošćavao je filmske glumice, operne dive, političare, poznate ličnosti i sve to na teret radničke klase koja je jedva spajala kraj s krajem. Ana Drulović je priredila knjigu Titova kuharica, napisala je kuharicu na temelju samo 21 000 menija iz Titove kuhinje! Imao je 5 brakova tri ozakonjena i dva divlja. Imao je 14 osobnih liječnika tijekom života, stalni liječnički konzilij. Zadnju godinu života o Titu je neprekidno brinulo 6 liječnika, a medicinski tim je imao 13 ljudi i sve to na teret radničke klase!.
Organizirali su mu veličanstveni sprovod s mnogo stranih delegacija (209.), državnih delegacija (127) pa bi se moglo krivo zaključiti da se radilo o dobrom čovjeku. Nažalost radilo se o lošem čovjeku, zločincu. Brojke mogu zavarati, tako su na sprovodu J. F. Kennedya bile 62 državne delegacije, a na sprovodu W. Churchill, 122 državne delegacije, pa se po broju delegacija ne može ništa pametno zaključiti!
Što je ostalo iza Tita?
Ostali su dokumenti o mnogobrojnim masovnim zločinima, masovnim grobnicama, ostalo je sjećanje na komunističku diktaturu, na pljačku partijskih kadrova, na poniženje mnogobrojnih ljudi, politička suđenja, zatvore za političke protivnike (Lepoglavu, Stara Gradiška, Goli otok, Sv. Grgur), na uništene ljudske sudbine o čemu svjedoče mnogobrojna svjedočanstva žrtava.
I danas lobotomirani Hrvati i Jugoslaveni slave zločinca Tita pored svih dokumenata i svjedočanstava žrtava i njegovih najbližih suradnika.
Iza Tita je ostala jadna država koja nije imala nikakve perspektive. Jugoslavija je bankrotirala ali međunarodnoj zajednici je odgovarao status quo i nije dozvoljavala njen raspad.
„Jugoslavija se zvanično ugasila 1991. godine, ali u gospodarskom pogledu, istini za volju, još prije Titove smrti. Od zemlje u razvoju, Jugoslavija se u privrednom i političkom smislu pretvorila u leš, u ludo društvo iz kojeg je bilo nužno odmah se skloniti, i to po svaku cijenu“ (str. 40.).
„Đuranović (Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća-Vlada 1977-1982.) je bio grobar jugoslavenskog gospodarstva, ali ne i jedini koji je iskopao grob.“
„Ubrzo poslije Titove smrti Narodna banka priznala je da više ne vlada situacijom, da ne može izvršavati svoje obveze prema inozemstvu, dakle da je država pred bankrotom. Glavni gospodarski pokazatelji bili su poražavajući. Trgovinski deficit dostigao je 7 milijardi američkih dolara, deficit platnog prometa iznosio je 3,6 milijardi dolara, inflacija je premašila 45%, inozemna je zaduženost podivljala“. Str. 443. Inflacija je 1983. godine bila 60%!
Lobotomirani će i dalje tvrditi da je za vrijeme Tita bilo bolje.
„Zapad je još deset godina poslije Titove smrti bio spreman sačuvati njegovo nasljeđe, tj. jedinstvenu Jugoslaviju, između ostalog i velikom financijskom pomoći vladi Ante Markovića, koji je krajem osamdesetih godina nastojao spasiti državu temeljitom gospodarskom reformom“ (str. 446.)
Međunarodna zajednica je pokušala spasiti Jugoslaviju zbog svojih interesa. „Slovenci bi teško zaboravili kako je američki državni tajnik James Baker 1991. godine povišenim glasom prijetio slovenskom vodstvu zbog njihova osamostaljivačkoga „jezika“ (za mnoge strance separatističkoga) i između ostaloga vikao: „Zapad vas neće priznati 50 godina“ (str. 446.). Sve je bilo uzaludno jer su temelji Titove Jugoslavije počivali na nekažnjenim zločinima, progonima neistomišljenika, politički vođenom gospodarstvu i neravnopravnosti naroda unutar Jugoslavije.
Knjigu nije pisao nikakav hrvatski nacionalist već slovenski novinar koji je imao uvid u povjerljive dokumente i rad komunističke partije. Titoljubci svakako trebaju pročitati Simčičevu knjigu.
Ne ponovilo se nikada više.
Dr. Marko Jukić
