DON MARINKO MLAKIĆ: Istinska vjera se rađa u klanjanju Bogu
(20. nkg – a)
Događaju, kojeg opisuje evanđeoski odlomak ove nedjelje, predhodila je jako mučna rasprava Isusa s farizejima i pismoznancima iz Jeruzalema o predajama starih. Isus je bio jako pogođen njihovom tvrdoćom. Vrlo oštro im je prigovorio formalizam i licemjerje u tumačenju i vršenju zakona i predaje. Predbacio im je Izaijinim riječima: ”Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene.” Učenici su ga upozorili kako su se farizeji sablaznili na te njegove riječi. Isus se nakon toga sklonio u tirski i sidonski kraj.
Vrlo neobičan susret dogodio se u tom pretežito poganskom kraju između Isusa i jedne žene. Žena je bila Kanaanka, to znači ne-Židovka, odnosno poganka. Ona se pokazuje kao protuteža farizejima i pismoznanacima. Najprije je vikala za Isusom, oslovljavajući ga s ”Gospodine” i ”Sine Davidov”. Time jasno daje do znanja da pozna starozavjetnu predaju o Pomazaniku, da vjeruje kako se u njemu ispunjavaju proroštva te da iz njih pogani nisu isključeni. Isus se u početku uopće ne obazire na nju. Njegovo držanje djeluje prilično bezosjećajno. Tim više što ga učenici mole da joj udovolji. Istina, čine to jer im je dodijala svojom vikom. On ne popušta. Žena nije od doma Izraelova, opravdava se?! Ona je uporna. Dolazi preda nj, klanja se ničice i moli za svoju kćerku, koja je bila teško opsjednuta.
Opet ga oslovljava s ”Gospodine”. Ovo je prizor klanjanja, adoracije, pred Isusom, Spasiteljem čovjeka. Žena se klanja s dubokom vjerom da je Isus jači od zla, koje je zahvatilo njezinu kćer. Na njezinu upornu molbu Isus odgovara prilično čudno, gotovo grubo. Opet je odbija uspoređujući je sa psićima ispod stola, kojima ne priliči davati kruh dok se djeca ne nahrane. Ovo je već izravno obezvrjeđivanje. Zašto to čini? Očito je da je ovim izazivanjem ženine vjere i poniznosti htio dati pouku svojim učenicima Židovima. Ženin odgovor zadivljuje: ”Gospodine, ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Koliko bi se samo ljudi u ovakvom trenutku našlo povrijeđeno i odustalo od prvotne namjere. Ona se ne povlači. Sva nezina vjera, upornost, uvjerenje da Isus može riješiti njezinu tako bolnu muku, nadišli su njezin ”ljudski ponos”. Ona se ne vrijeđa nego uporno moli.
Zamislimo samo u kakvom je okruženju ona živjela? Bila je poganka, prema Židovima, dakle, građanka drugog reda. Bila je žena u svijetu gdje su dominirali muškaraci. Bila je majka bolesne djevojčice. Očito se morala veoma puno odricati i žrtvovati za nju. Vjerojatno je bila prepuštena sama sebi, jer bi u protivnom njezin muž, ako ga je imala, tražio pomoć za svoju kćer. (Imamo u evanđeljima sličan primjer Jaira, nadstojnika sinagoge, koji moli za svoju kćer.) U tom položaju ona ne jadikuje nad nepravdom. Ne gubi samopouzdanje. Ne osuđuje one koji stvaraju razlike i nepravedne odnose. Ne gubi vrijeme i snagu u beskorisnom kritiziranju zbog nepravednih obzira, granica i diskriminacija, već djeluje po vjeri, po dubokoj vjeri da je Isus Spasitelj i da je on iznad svake granice, da je bliz čovjeku gdje god bio. I to je najvažnije. To je vjera. Ta joj vjera pomaže da postiže ono što je u okolnostima u kojima je živjela gotovo nemoguće.
Vjera treba biti toliko slobodna, da ne bude podložna nikakvim ljudskim obzirima, koji bi je sputavali, pa makar ti obziri za nas ljude bili ne znam kako opravdani i ”sveti”. Vjera, i samo vjera, ona koja se sastoji od bezgraničnog pouzdanja u Boga, koja nadilazi sve ljudske obzire i podjele, samo ona pred Bogom ima učinka. Upravo takvom vjerom je ova žena ”prisilila” Isusa da joj pomogne. Pred Isusovim zahtjevom da svoju vjeru tako oblikujemo svi smo jednaki, jednako pozvani.
Kada promatramo događaj u cjelini, Isusovu početnu reakciju prema ženi možemo shvatiti kao nastojanje da istakne njezinu snažnu vjeru, a nikako da je ponizi. Time je također, s dozom ironije, razotkrio Židovsko iskrivljeno shvaćanje svoje izabranosti naspram pogana. Židovi su pogane smatrali manje vrijednima pred Bogom od sebe i nedostojnima Božjih obećanja. Izgleda, međutim, da je svijest o izabranju mnogima bila zapreka ili licemjerna izlika za nedostatak iskrene i osobne vjere.
Mi ljudi znamo predpostaviti vjeri štošta toga ljudskog, što nas onda prijeći da Bogu slobodno pristupamo i da mu se klanjamo upravo kao ova Kanaanka. Koliko smo često navezani na različite ljudske obzire, prazne tradicije, sebične interese, pa i na našu ograničenu ljudska pamet, iskrivljen ponos ili koju drugu ”sposobnost” ili ”izabranost”? Precijenimo ih i doživljavamo se većima od drugih koji to nemaju. Koliko smo puta pametniji i od samoga Boga? Raspravljamo se s njim, prigovaramo mu preveliku zahtjevnost, sablažnjavamo se o nju te bismo mu htjeli sami određivati mjeru po kojoj će dijeliti svoje milosti i uslišanja ljudima. A on hoće da prije svega u poniznosti vlastitog srca prigibamo koljena pred njim, da ga skrušeno priznajemo Gospodinom i Spasiteljem te ga molimo za smilovanje nad vlastitim grijesima i jadima.
Isusu je jednako stalo do svakog čovjeka i to ova zgoda jasno prikazuje. Za vjeru nema i ne smije biti zapreka. Odnos čovjeka i Boga se uvijek svogi na čistu vjeri i ništa drugo! Kad je vjera jaka, čvrsta, ustrajna i strpljiva, izgrađena u klanjanju pred Bogom, onda ona postiže ono prema čemu je usmjerena. Ta to nam je sam Isus zajamčio.
Veoma je važno razvijati zdrave osjećaje pripadnosti vlastitim životnim okruženjima kao što su obitelj, mjesto, grad, kraj, narod, domovina… To su prirodna okruženja u kojima se rađamo i u kojima se izgrađuje naš identitet. Nijekati to znači nijekati u određenoj mjeri samog sebe. Tko ne zna odakle dolazi, teško će znati tko je te kamo ide. Međutim, isto tako je važno da nam naša pripadnosti zajednici, na bilo kojoj razini, ne bude zapreka da u svakom čovjeku prepoznamo Božje dijete koje Bog nadasve ljubi, radi kojeg je sišao na zemlju i prolio svoju krv. Bog nas poziva da u svakom čovjeku, bez razlike tko i odakle on bio, baš kao i u sebi gledamo njegovu sliku.
Žena se klanja Isusu dok izriče svoju molbu. Priznaje ga Bogom. Klanjanje, koje Isusa priznaje Bogom i Spasiteljem, jedini je ispravan odnos čovjeka prema Bogu. Kada se čovjek ne klanja Bogu – to nam predočavaju farizeji i pismoznanci – tada, bez obzira koliko poznavao pisama i ispunjavao zakon, Bog mu prestaje biti Bog.
S njime se raspravlja, dolazi u sukob, prigovara mu, sablažnjava se o njega… Stav klanjanje nas čini otvorenima za istinski susret sa Isusom, koji je jači od svih naših grijeha, slaboća i opsjednuća… Klanjanje Bogu, i njemu jedinom, osposobljava nas također za istinski susret ljudima, koje jedino u Bogu i pred Bogom možemo doživjeti kao svoju braću.
Don Marinko Mlakić
