Višnja Starešina: Dolazi li s Trumpom i kraj umjetnog nation-buildinga na Balkanu?
Osim najave odlučnije politike, politike za pobjedu u svim globalnim sukobima, osobito onome u Afganistanu, dvije mi se poruke čine dugoročno značajnim u prošlotjednom govoru američkog predsjednika Donalda Trumpa o novoj strategiji prema Afganistanu i južnoj Aziji. Prva je odnos prema vlastitoj državi, a druga odnos prema zapadnjačkom, poglavito američkom izvozu tzv. nation-building procesa u druge države.
Američki predsjednik ponovno postavlja državu (Ameriku) kao središte nacionalnog identiteta, a ljubav prema državi i poštovanje vrijednosti na kojima ona počiva smatra ključnim regulatorom vrijednosti (američkog) društva. Ili kako on to kaže: “Lojalnost prema našem narodu zahtijeva lojalnost jednih prema drugima. Ljubav prema Americi traži ljubav prema svim njezinim ljudima. Kad otvorimo vrata domoljublju, nema mjesta predrasudama, nema mjesta netrpeljivosti, niti toleriranju mržnje.”
Moglo bi se to nazvati i povratkom zaboravljene i u globalističkim procesima prezrene državotvornosti u politiku. Ne samo američku.
Iskustva iz prošlosti
Ovu poruku okupljanja oko temeljnih vrijednosti države zasigurno su dodatno motivirale i američke unutarnje podjele, nedavni neredi i sukobi u Charlottesvilleu. No reafirmacija domoljublja i državotvornosti se provlači kroz Trumpovu političku platformu još od izborne kampanje.
U tom je tonu bila i poruka njegova ministra obrane Jamesa Mattisa hrvatskom ministru kolegi Damiru Krstičeviću o Oluji, kao operaciji koja je pokazala “što dobro opremljena i dobro istrenirana snaga, politički dobro predvođena, može napraviti i preokrenuti”, i hrvatskoj državi “koja se bori znatno iznad svoje kategorije”.
I zapravo taj vid okupljanja oko temeljnih državnih vrijednosti, to bildanje nacionalnog jedinstva i motivacije, preduvjet je svake pobjede, bila ona vojna, politička, gospodarska, sportska. I uvijek je dobra premosnica unutarnjih podjela i sukoba.
Hrvatska u tome ima izravno iskustvo iz bliže prošlosti, iz rata za državu i slobodu devedesetih. A ima i ono drugo iskustvo kada je proglašavanjem domoljublja nacionalizmom i progonom državotvornosti kao nepoželjne i zastarjele kategorije rastočila državnost i nacionalni identitet, izgubila sposobnost političkog djelovanja. I u svojoj kategoriji.
Trump ponovno uvodi domoljublje, državotvornost, nacionalni identitet, na velika vrata ne samo na američku već i na globalnu političku scenu. I to je trend u kojem se Hrvatska itekako može prepoznati i politički ga iskoristiti.
Druga se Trumpova poruka tiče izvoza takozvanog nation-building procesa. Izgovorena je u kontekstu nove politike prema Afganistanu: “Mi nismo ponovno nation-building (graditelji nacije, države).”
U konkretnom afganistanskom slučaju to znači napuštanje politike sustavnog uključivanja takozvanih umjerenih talibana u zapadni (američki) inženjering konstituiranja Afganistana kao države, što je uvela Obamina administracija. A što je, očekivano, imalo efekte uključivanja šibica u strategiju gašenja požara.
No šire od tog eksperimenta, propali “nation-building” procesi su bili i izvoz demokracije u sjevernu Afriku i na arapski poluotok, od arapskih proljeća do sirijskog gliba, izvoz demokratskih revolucija u (bivše sovjetske) Gruziju i Ukrajinu. Uglavnom je završilo kaosom, američkim porazom i jačanjem ruskih i islamističkih utjecaja.
Umjetne udruge
No prva značajnija destinacija za izvoz “nation-building” procesa, kao specifičnog posthladnoratovskog sredstva za promicanje angloameričkog utjecaja u svijetu, nakon sklapanja daytonskog mira bile su države bivše Jugoslavije: od Hrvatske i BiH do Srbije, Kosova i Makedonije. Veliku su ulogu u njemu imale umjetno stvorene nevladine udruge, Haaški sud, posebni uvjeti za pristup euroatlanskim integracijama…
No taj “nation-building” proces nije pomogao ustrojiti nacionalne države s vjerodostojnim pravosuđem, što bi bio istinski doprinos, već ih je pomagao preko civilnih udruga rastrojiti i prilagoditi svojim geopolitičkim koncepcijama Balkana.
I što je rezultat, nakon dvadesetak godina eksperimenata? U svim su državama na istinski upravljačke pozicije vraćene stare komunističke strukture. I svima su glavni neprijatelji Amerika i Zapad koji su ih preko umjetnog nation-buildinga vratili u poziciju moći. Hrvatsku preko svojih aktivista u civilnom društvu kontinuirano nastoje vratiti u “region”, i kontinuirano je usporiti u istinskom “nation-buildingu”.
U BiH je kaos, uz jačanje islamizma i ruskog utjecaja. Bošnjaci kao najveći miljenici tog lažnog nation-buildinga uglavnom u Americi vide glavnog krivca za sve svoje nedaće. Na Kosovu je kaos, uz porast radikalnog islamizma, u Makedoniji je kaos, u Srbiji stanje kontrolira autokratska u duši proruska vlast Aleksandra Vučića, Crna Gora je na umjetnom disanju.
I što je naposljetku jedini logičan izlaz za stabilizaciju Balkana? Konstituiranje modernih, pravno uređenih nacionalnih država. Kao što je to bilo i na početku. Samo što smo nakon dvadesetak godina “nation-building” eksperimenta, od tog rješenja jednako daleko kao što smo bili i nakon petogodišnjeg rata.
