Dr. Đuro Njavro: Porez na nekretnine u Hrvatskoj je nepotreban
Na HRT 4 u emisiji Poslovni tjedan gostovao su dr. sc. Đuro Njavro, profesor i dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa (ZŠEM). U emisiji se razgovaralo o tome što se događalo ali i što nas očekuje u hrvatskom gospodarstvu, je li potreban porez na nekretnine i što bi trebalo napraviti po pitanju obrazovne reforme.
Profesor Đuro Njavro rekao je kako nas u gospodarstvu treba prije svega zabrinjavati to da smo, ako se promatraju zemlje EU, od prosinca 2009. do 2016. s 20. došli na 25. mjesto mjereno u bruto društvenom proizvodu po stanovniku. Znači, Hrvatska je imala jedno relativno nazadovanje. U proteklih 7,8 godina imali smo razdoblje negativnog ekonomskog rasta. Iz toga se jednostavno treba vratiti, pomicati naprijed, mi trebamo sada rasti brže ali Hrvatska to ne može dok ne provede svoje reforme, odnosno prilagodbe koje se odnose na prevelik i neefikasan javni sektor. U tom svjetlu treba gledati sve ove stope rasta.
Stope rasta su tu, velik doprinos tim stopama rasta je ulazak u EU, prelijevanje velikog europskog kapitala na hrvatski prostor, turistička sezona koja nam ide dijelom zbog marljivosti naših ljudi dijelom zbog okolnosti na sjeveru Afrike i na srednjem istoku. To je sve dobro ali to je daleko od toga da bi bilo dovoljno za jednu ambiciozniju hrvatsku poziciju.
Ima li Vlada taj reformski kapacitet i hoće li ga moći provesti?
Ova Vlada je posvetila veliku pažnju očuvanju društvene stabilnosti i ja to cijenim imajući na umu što se sve događa oko nas i na jugoistoku Europe. To je samo pretpostavka za provođenje ozbiljnih strukturnih prilagodbi. Ne zaboravimo da je od 2008. do danas hrvatski privatni sektor prošao jedno veliko čistilište i svi oni koji su iz raznih razloga izgubili tržište i konkurentnost praktički su nestali sa scene.
Mi smo u jednom trenutku imali rast nezaposlenosti 180 000 prije svega zbog tog čistilišta privatnog sektora. U isto vrijeme javni sektor je čak povećao broj zaposlenih. U to vrijeme, u vrijeme negativnog ekonomskog rasta bilo je objašnjenje da nećemo raditi reforme, nećemo sad još povećavati nezaposlenost. Danas, kad je ekonomija zbog ukupnih međunarodnih, posebno europskih okolnosti krenula nabolje, kad nas taj europski plimni val diže, što sad?
S jedne strane javljaju nam se potrebe za zaposlenima, javljaju se ideje o uvozu radne snage, a s druge strane ne vidim da se kreće s tim prilagodbama. U Hrvatskoj to znači napraviti manji, efikasniji javni sektor koji će podržavati taj ekonomski rast, a ne na svaki način braniti zatečene pozicije i u biti onemogućiti da Hrvatska iskoristi sve svoje ekonomske potencijale, a što onda vodi u ono što smo zadnjih par godina imali, intenzivan odlazak radno sposobnog stanovništva iz Hrvatske. Prema tome, Hrvatska mora napraviti reforme da bi rasla relativno brže od sličnih zemalja u Europi i da bi otvorila perspektivu, jer samo s tom perspektivom možemo zadržati mlade i radno sposobne u Hrvatskoj.
S uvođenjem poreza na nekretnine profesor Njavro se ne slaže
Moje mišljenje je da je porez na nekretnine u Hrvatskoj nepotreban, da je olako prihvaćen u ovim ukupnim pregovaranjima s EU, po logici imaju ga drugi u Europi pa hajde da ga imamo i mi, a da se nije vodilo dovoljno pažnje o hrvatskoj povijesti, o ponašanju naših obitelji, o sklonosti prosječne hrvatske obitelji da svoju ušteđevinu ima u nekretninama, a ne na primjer u investicijskim fondovima ili nekim drugim oblicima. On ima i problem na razini ekonomske teorije. Ako ste vi platili sve poreze i imate raspoloživi novac, vi ga možete staviti na štednju u banku, a možete i kupiti nekretninu.
Ako ste stavili novac na štednju u banku to vam nitko ne oporezuje, oporezuje se samo kamata, ako ste kupili nekretninu već sad nam oporezuju dohodak od neke nekretnine ako je iznajmljujemo, zašto bi nam oporezivali samo posjedovanje, odnosno vlasništvo nekretnine, dakle, on je upitan na teoretskoj razini, a na praktičnoj još više. Zbog desetljeća života u inflacijskim okolnostima Hrvati su veliki dio svoje imovine uložili u nekretnine.
Uvođenjem poreza na nekretnine, prvo – relativni pad cijena od tih nekretnina, drugo – postavit će se pitanje hoće li naši stariji sugrađani koji su relativno vlasnici nekretnina imati dovoljne dohotke da bi uz sve druge troškove života sad još plaćali i porez, a ako ga neće plaćati, hoće li završiti pod ovrhom? Moje je mišljenje da je Vlada napravila dobro što je odgodila ovaj zakon, to nije ništa posebno i drugo, čak ne uvođenje poreza na nekretnine ne dovodi u pitanje hrvatske reforme pa čak ni poreznu reformu. To je za Hrvatsku jedan nevažan porez. Treba smanjivati poreze, javnu potrošnju, proračunske izdatke, a ne smišljati nove načine oporezivanja ionako prilično oporezivanih građana.
Postoji li kakva mogućnost da se krene smanjivati oporezivanje rada? Mi zapravo minimalno oporezujemo imovinu i kapital a kada svatko pogleda svoju platnu list iznenadi se iznosom svoje bruto plaće. Kako to rješavati?
Porezi nisu opterećenje živog rada u Hrvatskoj. Porezi u Hrvatskoj trebaju biti manji na rad, ali oni nisu najveći dio opterećenja živog rada u Hrvatskoj. To je vrlo velik mirovinski sustav i nereformirani zdravstveni sustav za koje izdvajamo jako puno a na kraju smo osrednje ili slabo zadovoljni uslugama koje dobivamo.
Tu će se situacija još više pogoršavati. Imajmo u vidu da je zadnjih nekoliko godina više desetaka, a neki kažu i stotina tisuća radno sposobnog stanovništva razišlo se po Europi. To su oni koji da su u Hrvatskoj, danas bi radili i uplaćivali u socijalne fondove. Njihovim odlaskom smanjuju se prihodi tih socijalnih fondova, a u zemlji je u pravilu ostalo starije stanovništvo koji su korisnici i mirovinskih i zdravstvenih sustava.
Nama se ta situacija zaoštrava i zato mislim da svaki mjesec kojim se ne ide u reforme, je mjesec kojim se povećavaju naši problemi. Hrvatski problemi čak i kratkoročno nisu rješivi bez porasta zaposlenosti. Mi jesmo imali smanjenje nezaposlenosti ali je pitanje je li zbog značajnog rasta domaće zaposlenosti ili zbog odlaska u mirovinu i odlazaka u inozemstvo.
Nama treba jedna sveobuhvatna prilagodba novim okolnostima. Dat ću vam jedan mali primjer:
Prije nekoliko godina profesor Budak je izjavio da Hrvatska ima javni obrazovni sustav za jednu trećinu veći nego što imamo mladih ljudi i djece koju obrazujemo. Ništa se nije promijenilo u zadnjih pet godina. Sustav je veći od potrebnog. To su te prilagodbe. Takve prilagodbe su nam potrebne u svakoj točki s ciljem da se smanje izdaci.
Mi imamo turizam na temelju onoga što nam je Bog dao, a što smo to mi sami napravili da bi se pokrenuli naprijed? Toga nema dovoljno i na to se treba fokusirati, jer turizam je za Hrvatsku dar ali i ograničenje. Turizam nije dovoljan za Hrvatsku. Ona ima puno više potencijala i ambicija.
Mi svi moramo znati da smo ušli u EU i unutar tog kluba treba se natjecati da ne budemo zadnji u Europi. Još uvijek nemamo tu svijest da ako Hrvatska želi ostati na svojim nogama, da onda mora prema pravilima koje drugi zadaju igrati utakmicu.
Što s obrazovnom reformom? Kasnimo li već jako i što vi zapravo očekujete?
Moje mišljenje je da treba početi mjeriti, sve treba početi mjeriti, uspoređivati, ne samo unutar Hrvatske već međunarodno, da vidimo gdje je taj naš obrazovni sustav s onim što on našoj djeci daje u odnosu na Europu. Reforma bi trebala podrazumijevati jedno vanjsko vrednovanje naših osnovnih škola, srednjih škola, sveučilišta, uspoređivanje s drugima, pa kad vidimo gdje smo, a bojim se da, posebno na sveučilišnim razinama, da nismo visoko, onda nam treba jedan rad iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec kako bismo se pomicali i bili sve bolji. Mi već niz godina imamo maturu, a zašto se javno ne objave rezultati po srednjim školama, da vidimo kakav će rezultat dati pojedine srednje škole. Pa neka se u onim školama gdje je rezultat slabiji radi više, pa će se napredak vidjeti sljedeće godine.
Moje kolege su istraživale stanje ekonomskog sveučilišnog sustava u Hrvatskoj i u susjedstvu. Uzeli smo primjer Slovenije koja ima istu povijest, ima problem tog nesretnog komunističko-socijalističkog razdoblja i kad se pogleda ljubljansko sveučilište – oni su sebe pozicionirali među tri posto najbolja u svijetu. Ja bih volio vidjeti da se pokaže koje je hrvatsko sveučilište među tri posto najboljih po današnjim mjerljivim standardima.
Ljubljanski ekonomski fakultet ima američku međunarodnu akreditaciju, europsku i treću za master studije. U Hrvatskoj nažalost nijedan državni fakultet nema međunarodnu akreditaciju. Kad se pogleda nešto što je još važnije, koji broj profesora na ljubljanskom državnom fakultetu ima doktorat stečen u Europi ili Americi – to je 40 posto, dok je za naš najveći i najstariji ekonomski fakultet 2,5 posto.
Reforma obrazovanja da, ali ona treba početi prema tome koliko ovaj narod daje za sustav i što dobiva, treba početi brigom za svaku kunu, a onda se te kune trebaju ulagati da naše škole i sveučilišta budu iz godine u godinu sve bolja, da bi naša djeca imala znanja s kojima će moći konkurirati.
Izvor: narod.hr
