Najtužniji Vukovar: Djevojčica u plavom kaputiću
Znamo li tko je Željka Jurić? Ne znamo? Nikakvo čudo. Zapravo, sigurno znamo neke Željke ili neke Jurićke, ali Željka Jurić nam baš ne zvuči poznato.
{jathumbnail off}E pa Željka Jurić je ona djevojčica u plavom kaputiću koju je kamera BBC-a snimila kako u koloni napušta Vukovar prije, evo, više od dva desetljeća.
Suze u njenim očima sadržavale su svu bol koju može jedno malo ljudsko biće spustiti na razorenu zemlju njenih djedova, koju je morala napustiti.
Koliko je suza tog dana palo na zemlju, teško je reći, ali ako se igdje na nekom mjestu može upotrijebiti izraz „natopljen krvlju i suzama“, onda je to upravo u Vukovaru.
Koliko se o tragediji Vukovara i njegovim ljudima govorilo u ovih dvadeset godina?
Zašto ne znamo tko je Željka Jurić? Zašto ne znamo ni mnoga druga imena koja su stradala? Zašto ne znamo za mnoga imena koja su sijala sjeme užasa?
Pitamo se; Zašto?
Nekoliko godina slobodnog vremena svog života, posvetio sam istraživanju stradanja naših ljudi na Križnom putu, prije evo više od šest desetljeća. To iskustvo svjedočanstava tragedije pretočio sam u knjižicu pod naslovom „Ruzarij za Hrvatki križni put“ u kojoj sam pokušao potaknuti ljude na razmišljanje o tom stradanju, o kojem se dugo nije smjelo govoriti ništa. Meni najsnažniji pečat toj knjižici ostavilo je osobno svjedočanstvo stradanja časne sestre Mare Pie Pađen, tada male djevojčice, a danas, naše akademske slikarice, čije umjetničke slike Križnog puta krase tu knjižicu.
Uvijek sam se pitao kako to da nitko u Hrvatskoj ne zna za tu ženu, koja je kao djevojčica izgubila devet članova svoje šire obitelji i koja je morala napustiti Hrvatsku i čitav život živjeti izvan svoje domovine. Kako su godine prolazile shvatio sam da se ni u ovoj našoj Hrvatskoj državi o tom stradanju opet ne govori.
Ljudi opet ne znaju ništa.
I naravno pitao sam se; Zašto?
U one dane, kada se sjećamo tragedije Vukovara, slike stradanja i svjedočanstva preživjelih u mnogome me posjećaju na ona prije sedam desetljeća.
U mnogome, ali najviše u tome da se ni o jednom ni o drugom ne govori puno, gotovo ništa.
Ne znaju ljudi ni za malu Maru, ni za malu Željku.
Godine će prolaziti, sjećanja će blijediti, a neki će drugi ljudi povijest pisati.
Već sada vjerujem da ovih stradanja u njoj opet neće biti.
Pitamo se; Zašto ?
Miki Bratanić/croative.net
