Provođenje plana stvaranja Velike Srbije na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem sedam katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U II. svjetskom ratu i poraću Lika, sa svojim središnjim mjestom Gospićem, postala je mjesto krvavog pira partizana nad Hrvatima i Hrvaticama, ubijalo se isključivo na nacionalnoj osnovi sa šovinističkim ubilačkim porivima zamaskiranim pod parolama antifašizma i borbe „za narode Jugoslavije.

U Domovinskom ratu ponovno su brojne župe u Lici uništene, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.

Akcijom Medački džep, 9. rujna 1993. tek je dijelom do 1995. zaustavljen ovaj proces. No, kako sada stvari stoje, počinitelji brojnih zločina u Lici nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata ostat će nekažnjeni kao i u slučaju zločina počinjenih tijekom 2. svjetskog rata.

Lika je dio Hrvatske koji je najviše stradao u ratovima 20. stoljeća. Tako je 1900. Lika imala čak 194.000 stanovnika, a pred Domovinski rat 76 000. Danas u Lici ima nešto više od 40.000 stanovnika.

Lika je i jedina hrvatska regija koja je u svim međupopisima bilježila pad broja stanovnika pa tako npr. i u razdoblju 1948.-1953., koje je na razini Hrvatske obilježeno porastom broja živorođenih odnosno „baby boomom“.

Brojna hrvatska sela i mjesta doživjela su 1991. ponovno istu kalvariju koju su već jednom doživjela dolaskom „antifašista“ na vlast: Vaganac, Smoljanac, Rastovača, Poljanak i susjedna Matovinska Lisina, Korana, Prijeboj, Čorci (Vrhovine), Lovinački kraj, Gospić i susjedna sela, Lički Osik, Bilaj, Perušić, Široka Kula, Podlapača, Čanak, Otočac i dolina Gacke, Brlog, Dabar, Ličko Lešće, Krasno Polje, Saborsko…

Provodeći taj plan Velike Srbije, srpski pobunjenici iz Like i JNA su do listopada 1991. okupirali oko 35% Like, dio Hrvata s okupiranih područja su pobili, preostale protjerali u progonstvo, razorili i spalili sva hrvatska naselja i sve katoličke crkve, točnije – sve hrvatsko na dometu srpskog topništva dobivenog od JNA. Preživjela je samo jedna enklava (Podlapac) pod zaštitom UNPROFOR-a. Nažalost, do danas nije objavljen (ako postoji) popis hrvatskih žrtava.

Scenarij, po kojem se od početka velikosrpske pobune provodio plan “etničkog čišćenja” Like od Hrvata svugdje je bio isti: vrijeđanje, prijetnje, zastrašivanje i druge vrste šikaniranja, zatim: pljačke, palež, protjerivanja i ubojstva, najčešće – bespomoćnih i staraca. Gotovo svi svjedoci tvrdili su da su počinitelji zločina u njihovim naseljima bili sumještani: “prvi komšije”, dotadašnji prijatelji, kumovi i rođaci.

Plitvički kraj – nekažnjeni masakri koji su nepoznati hrvatskoj javnosti

Pođimo od plitvičkog kraja. Krajem ljeta i u jesen 1991. pobunjenici i JNA razorili su plitvička naselja: Vaganac, Poljanak, Matovinsku Lisinu, Selište, Koranu, Rastovaču, Grabovac, Saborsko i do kraja godine, sva plitvička naselja bila su posve “očišćena” od Hrvata.

Vaganac – mješovito selo, imalo je 13 žrtava uglavnom civila, a među njima osam staraca (80-88 godina) ubijenih i izgorjelih 9. listopada 1991. u vlastitim zapaljenim kućama. Jedna starica (86), istog je dana zadavljena i bačena u bunar, pronađena je tek nakon rata.

Smoljanac – isključivo hrvatsko selo u kojemu je 4. prosinca 1991. ubijeno kod svoje kuće 7 od 12 u ratu ubijenih žitelja.

Rastovača – Iako su 1991. godine u selu živjela 104 Hrvata, a samo 5 Srba, napadnuto je i spaljeno 21. rujna 1991. Žrtve ovoga sela: starica i invalid koji nije mogao bježati.

Poljanak i susjedna Matovinska Lisina doživjeli su strašan genocid. Tu su mještani ubijani pred očima vlastite djece, tijela nekih mještana ostala su nepokopana pred kućnim pragovima. Ubijeno je 14 žitelja, uglavnom starije dobi. Oca (1908.) i sina Lončara (1945.) objesili su 23. listopada 1991., a ostale (žene i muškarce): Vukoviće, Matovine i Sertiće kod njihovih kuća uglavnom 7. studenog 1991.

Iz hrvatskog naselja Korana, žitelji su se spasili bijegom, ali je u motelu “Grabovac” u kojem su sklonjeni prognanici iz okolnih naselja, granata sa srpskih položaja ubila troje mladih iz Korane (18 i 17 godina i dijete od 3 mjeseca).

Prijeboj je u II. svjetskom ratu bio “očišćen” od Hrvata, neki koji su se poslije II. svjetskog rata vratili bili su ubijeni, preostalih nekoliko protjerani su 1991., a jedan civil Hrvat je ubijen.

Čorci (Vrhovine). Dne 4. listopada 1991. spaljen je jedini hrvatski zaselak od 19 kuća s tridesetak žitelja, čiji su svi žitelji nosili prezime Čorak, a bili su uglavnom starice i starci. Krajem rujna i početkom listopada 1991. ubijeno je, spaljeno u vlastitoj kući ili odvedeno 9 Čoraka.

Lovinac – stradanja hrvatske enklave u blizini Gračaca

Lovinački kraj našao se 12. lipnja 1991. u višemjesečnoj blokadi, izložen nemilosrdnim napadima svake vrste. Prva četnička žrtva ubijena je 20. srpnja 1991. minobacačkom granatom pred svojom kućom. Petoricu Lovinčana, od kojih su četvorica bili željeznički radnici, ubili su i masakrirali 8. kolovoza 1991. “komšije” iz susjednog sela, koji su s njima radili na željeznici. Tijela žrtava pronađena su tek 13. kolovoza u stanju raspadanja. Imena zločinaca, koji su prije počinjenja zločina počašćeni kavom u kući jedne od žrtava više puta su objavljena.

Slabo naoružani branitelji, napadani s tri strane četnicima i velikom logistikom JNA odolijevali su sve do 24. rujna, a toga dana više od 2.000 ljudi krenulo je u egzodus bespućima Velebita, jer je cesta preko Alana bila u rukama pobunjenika. Prognanici su bili razne životne dobi, bilo je bolesnih, starih, nepokretnih, sa štakama i na nosilima i njihovo spašavanje je jedna od najdramatičnijih epizoda Domovinskog rata. Nakon egzodusa u Lovincu je ostalo oko 100 uglavnom starih osoba, od kojih je ubijeno 45 i to: nožem, metkom u glavu, a bilo je i živih zapaljenih u svojim kućama, neki su umrli nakon mučenja ili ranjavanja. Neki su oslobođeni zamjenom zarobljenika. Ukupno su ubijene ili poginule 54 osobe.

Gospić – herojski grad čijom obranom je obranjena Lika

Gospić i susjedna sela. U okolici Gospića 16. kolovoza 1991. na smrt je premlaćen mladić iz Barleta. Veći incidenti zaredali su nakon “kninskih balvana” 17. kolovoza 1991. Gospić je dne 29/30. kolovoza napadnut minobacačkim projektilima s tri strane: Novog Ličkog Osika, Ostrovice i iz sela “Medačkog džepa”. U samom gradu na barikadi dne 30. kolovoza masakriran je djelatnik INE, koji je “fićom” pošao na posao. Svakodnevno granatiranje i snajperisti postali su gospićka svakodnevnica, ginuli su branitelji i civili. Grad je postao velika ruševina, u njemu se ginulo svakodnevno. Tek operacijom “Medački džep” (9. rujna 1993.), pobunjenici su odbačeni od Gospića. Incidenata je bilo i kasnije. Prvog dana “Oluje”, avion JNA ubio je troje Gospićana: djevojke (15 i 18 godina) i mladića (30).

Lički Osik napadnut je 28. kolovoza 1991. iz Novog Ličkog Osika, sustavno je razaran, a među 14 žrtava su civili poginuli od granata. Među njima je 18 godišnja učenica, koju je bomba ubila u kući. Napomena: Novi Lički Osik, nastao je pedesetih godina prošlog stoljeća kao industrijsko naselje uz novosagrađenu tvornicu oružja, na zemlji oduzetoj Hrvatima uz beznačajnu naknadu i sustavno je naseljavan Srbima.

Bilaj na jednoj od prvih linija obrane Gospića imao je zajedno s Barletama 10 poginulih civila i branitelja. Iako su Barlete bile u “ružičastoj zoni” pod zaštitom UNPROFOR-a troje staraca, dvije starice (91 i 81 god) ubijene su i spaljene u kući. 19/20. svibnja 1993., a mještaninu (60) zameo se trag. To se dogodilo dva i pol mjeseca prije operacije “Medački džep”.

Perušić – u blizini bojišnice, bio je izložen napadima neprijateljskog topništva. Najveći zločin počinili su četnici s Novog Ličkog Osika 16. listopada 1991. Tri dana nakon masovnog zločina u Širokoj Kuli, Srbi su u selu Bukovac (zaselak Vučići) na kućnom pragu ubili i masakrirali Hećimoviće: majku (79) i njezina tri sina od 48, 46 i 42 godine. Ubijeni su supruzi Pocrnić (60 i 65 godina), starica (93) i nekoliko mlađih ljudi. Četnici su ubili još nekoliko civila iz Perušićke kose, drugi Perušićani su poginuli prilikom granatiranja, kao branitelji ili zbog drugih ratnih okolnosti.

Široka Kula u kojoj je 1991. bilo 184 Hrvata i 346 Srba, trebala je biti “očišćena”, Hrvati su trebali nestati. Ubijena su 34 civila. Žrtve su imale od 13 do 95 godina, ali su većinom bili starci. Najveći skupni zločin dogodio se 13. listopada 1991., kada su u podrumu i pred podrumom jedne kuće u koju su se Hrvati po naredbi morali skloniti, “komšije” ubile 8 civila, među kojima djevojčicu Vericu Nikšić (13), njenu majku (51); staricu (80) sa sinom (54) i snahom (46). Isti mjesec odvedeni su, mučeni i bačeni u jamu Golubnjača i svi članovi obitelji mješovite obitelji Rakić (majka Hrvatica): otac (58), majka (48), kći (28), sinovi (29 i 23 godine). Ostaci većine žrtava pronađeni su posljednjih godina u jamama Golubnjača I. i II. Prema vjerodostojnom popisu s područja Široke Kule, Urija, Mušaluka, Ostrovice, Novog Ličkog Osika i neokupiranog dijela starog Ličkog Osika pronađeni su ostaci ili grobovi poimenično 40 žrtava. Tijela nekih žrtava su spaljena.

Ostaci Hrvata u udbinskom kraju

Podlapača, hrvatska enklava u općini Udbina. U njoj je 1991. s pripadajućim naseljima živjelo 283 Hrvata i 8 Srba. Na Hrvate se nakon izbora 1991. sručio val mržnje i terora, na koji vlasti nisu reagirale, a nakon prvog mučkog ubojstva dio Podlapčana je skrovitim stazama pobjegao iz okruženja. U lipnju 1992. u Podlapaču je prispio češki bataljun UNPROFOR -a čuvati Hrvate, što im nije posve uspjelo, jer je kod svoje kuće ubijeno 9 civila: od osamljene starice naknadno zapaljene u vlastitoj kući (nalaz UNPROFOR-a) do mladića izrešetanog na kućnom pragu. Osim njih za vrijeme okupacije umrlo je 12 osoba čiju su smrt skrivili stres i patnja. Okupaciju je preživjelo manje od 200 Podlapčana.

Čanak, čisto hrvatsko selo u općini Korenica 1991. imalo je 296 Hrvata i 1 Srbina. Četnici i JNA okupirali su ga 10. prosinca 1991. Sve su opljačkali, spalili i razorili, a nekoliko Čančana odmah likvidirali: mjesnog učitelja (54) zaklali su pred mještanima u školskoj zgradi, jednoj starici (69) pucali su u zatiljak i ubili je, jedna starica (65) obješena je u svojoj zapaljenoj kući, drugi mještani su ubijani gdje su se zatekli. Nekima se ni danas ne zna za grob. Ukupno je u ratu ubijeno 7 civila i 5 branitelja. Dne 30. listopada 1994. uoči dana Svih svetih, s položaja koji je “držao” UNPROFOR, ubijen je mještanin koji je došao na grob svoje kćeri.

Otočac, dolina Gacke i Saborsko

Otočac i dolina Gacke. Prema popisu 1991. u Otočcu je živjelo 3.819 Hrvata i 1.259 Srba. Prve žrtve bili su prometni policajci, kojih je ljeti 1991. iz zasjede ubijeno petorica . Jedan u Brlogu, a četvorica kod Žute Lokve. Prva žrtva granatiranja Otočca bila je trudnica u automobilu. Iz ove župe u ratu 1991.-1995. i kasnije poginulo 20 osoba (žrtva mine, posljedica ranjavanja). Prema raspoloživim podacima trojica su bili branitelji, a ostali – civili.

Brlog. Veliki četnički zločin počinjen je u Brlogu. Žrtve su uglavnom bili nemoćni i stari, osmoricu civila ubili su domaći Srbi i to u kući, pred kućom, kod susjeda, a neki su pretpostavlja se živi spaljeni. Svjedočanstva nekih svjedoka su dramatična. Ukupno je ubijeno 11 osoba.

Dabar, mješovito selo u kojemu je u nezamislivo teškim uvjetima okupaciju preživjelo 11 Hrvata, a ubijeno je 14 civila. Utvrđeno je da je 21. studenog 1991. odvedeno, mučeno i ubijeno na osobito okrutan način sedam (7) civila. Ekshumirani su 4. travnja 1992., a na Zavodu za sudsku medicinu Rijeka nalaz obdukcije (i skrnavljenje žrtava) okvalificiran je kao najdrastičniji oblik ratnog zločina nad civilima. Jednoj ženi (64) nakon “Oluje” nađene su kosti jedne noge i torbica, starici (77) nakon “Oluje” nađeno je tijelo bez glave u spaljenoj štali kod blaga, jednoj ženi (57) odsječena je glava kraj šterne, jedna žena (oko 70) zaklana je u Vrhovinama.

Ličko Lešće imalo je 6 žrtava, poginulih od granate, mine ili u obrani.

Krasno Polje: prilikom raketiranja mjesta iz aviona JNA 23. rujna 1991. poginula su 2 civila: mladić (25) i dječak (11).

U Saborskom je ubijeno, poginulo i nestalo 56 osoba, uglavnom civila. Na dan okupacije 12. studenoga 1991. ubijene su i bačene u zajedničku jamu u blizini župne crkve 24 žrtve. Pokopane su 15. studenog 1995. Saborske žrtve, pronađene kojegdje bile su stare od 23 do 83 godine, a 12 od njih su žene. Za 12 žrtava ne zna se grob.

Neshvatljivo je da su hrvatska djeca u bivšoj državi učila o NOB-u, dakle o temelju one totalitarne i antihrvatske države, jedno cijelo polugodište, a da o Domovinskom ratu, temelju moderne Hrvatske se posvećuje samo četiri školska sata. Dva sata djeca uče o uzrocima i posljedicama, a svega 2 sata o samom Domovinskom ratu. Ratne operacije presudne za noviju hrvatsku povijest, poput „Maslenice“, „Ljeta ’95“, i „Oluje“ uče se svega pola školskog sata! Kao da je riječ o nečem nevažnom, nečem usputnom. Na ovaj se način minoriziraju važni događaji iz novije hrvatske povijesti koji buduće generacije Hrvata trebaju poučiti o temeljima svoje države čija je sloboda izborena u krvi njihovih otaca i djedova.

Izvor: narod.hr/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save