Tihomir Dujmović: Popustimo li Slovencima, bit će to znak Bošnjacima i Srbima
Vjerujete li vi meni ili svojim očima – pod tim sloganom iz starog olinjalog vica, hrvatski premijer nas pokušava ovih dana uvjeriti da to što je spreman rezultate arbitraže uzeti kao temelj za buduće pregovore, premda smo po toj arbitraži izgubili Savudrijsku valu, nikako nije u koliziji sa sloganom “ne prihvaćamo rezultate arbitraže”!
Mi dakle “ne prihvaćamo arbitražu i njene rezultate”, ali prihvaćamo da sadržaj arbitraže po kojem smo izgubili Savudrijsku valu bude početno pregovaračko stajalište u toj temi?! Dapače, još samo da Slovenci dopuste desetorici hrvatskih ribara da tamo love ribe i to vam je nova kapitalna hrvatska nacionalna pobjeda.
Tražili smo polovicu zaljeva, dobili smo četvrtinu, ali ako u u onom dijelu koji smo izgubili na arbitraži, Latin i društvo budu mogli loviti ribu, to se sad knjiži kao vrhunski rezultat hrvatske diplomacije! Dakle, kako vidimo, sjajan političar uz posvemašnju pomoć medija u stanju je od cijele nacije napraviti kolektivnog idiota i to se u priči o arbitraži sa Slovenijom danas u Hrvatskoj upravo događa! Ali kao što je svojedobno veliki Tomislav Ladan znao reći za hrvatsko-srpske odnose: više koristi očekujem za nas od srpske gluposti negoli od hrvatske pameti, slično sa martićevski isključivim Erjavcem sada vrijedi za prognozu hrvatsko-slovenskih odnosa. Erjavec naime odbija čak i pregovore oko toga da hrvatski ribari mogu loviti ribe u budućem slovenskom dijelu Savudrijske vale!
Dakle, arbitražno rješenje za Savudrijsku valu donijelo je Sloveniji pravo na tri četvrtine Piranskog zaljeva. Mi tvrdimo da ni pod koju cijenu ne prihvaćamo arbitražna rješenja, ali dobro obaviješteni mediji, dakle oni koji se informiraju u Uredu predsjednika Vlade, tvrde da je Vlada spremna prihvatiti da tri četvtine savudrijske vale bude slovensko, samo ako par hrvatskih ribara budu mogli loviti ribe gdje su to radili i godinama ranije! Uostalom, na press konferenciji na upit novinara kako mediji ovih dana pišu upravo to: da smo spremni prihvatiti rješenje koje je ponudila arbitraža pod uvjetom da se hrvatskim ribarima (sada u arbitražno izgubljenom moru!) dopusti ribarenje, premijer nije niti demantirao niti se od toga distancirao, samo je uz šeretski osmijeh dodao da mediji ovih dana donose razne spekulacije!
Dakle, da ponovimo: mi ne prihvaćamo arbitražu, ali de facto prihvaćamo ključni poraz iz arbitraže samo ako se u njega ugura pravo hrvatskim ribarima da u spornom dijelu nastave loviti ribu. I to se zove novi pristup i to se zove nova paradigma i to se zove “Hrvatska odbija arbitražu“ i to se zove mudrost i to se zove kvalitetan kompromis? Radi se o klasičnom političkom porazu koji se sada pokušava ugurati u celofan mudrog konsenzusa. Žurim reći da Plenković nije jedini krivac u ovoj tragičnoj farsi, sve je počelo sa Račanovim “dimnikom”, potom je Kosor potpisala nešto što se nije smjelo potpisati ako se željela sačuvati Savudrijska vala te sada Plenković i nema puno manevarskog prostora.
Slovenci su shvatili da samo moraju biti uporni, načeli su nas s Račanom pa ucjenom ugurali na arbitražu i sad još samo nedostaje poentiranje! A ono je na pragu, samo ako dopuste ribarenje u vali! Naravno, kad odustajete od svetog pravila obrane teritorijalnog suvereniteta pod svaku cijenu i kad zaplivate u vodama političke matematike sve je relativno! Odjednom se radi o tričavih par kilometara beznačajnog, plitkog mora…
Tako će najniže udariti Damir Smrtić koji je u “Otvorenom” pitao ribara Latina: “Ima li u Savudrijskoj vali uopće ribe?”, na što je ponosni Latin odgovorio: Sjajno!, rekavši da se ne može na taj način razgovarati o obrani suvereniteta, da se Hrvatska jednostavno mora načelno postaviti i braniti svaki pedalj svoje zemlje bez obzira što na njoj raste ili koliko tu ima ribe! Potomišlo s neviđenim deminutativima: tvrdi se da smo imali tri stotine teritorijalnih graničnih nesporazuma i da je najveći dio riješen u našu korist (to smo sve znali od 1991. godine jer se teritorijalni problemi nisu mogli drugačije niti rješavati negoli pa katastarskim zapisima koji su gotovo redovito na našoj strani), uz dodatak “ali da, istina, eto tu jednu četvrtinu Savudrijske vale po tom prijedlogu, kako sada stoje stvari, mi ipak ne bismo imali“. Može li se većim i bestijalnijim umanjenicama skrivati prava istina?
Ali, Plenković je toliko mudriji od drugih na političkoj sceni da ih on perfektno manipulira. Sazvao je sastanak s čelnicima parlamentarnih stranaka, a da im ništa novo nije rekao osim što je zatražio da ga podrže da nastavi razgovarati sa Slovencima! Tako je ishodio ono što je Večernji list drugi dan donio na naslovnici: “Pregovori o granici mogu početi!“ jer ispada da mu je oporba dala mandat za pregovore (pa i sa spomenutim detaljima) o granici. No, kako je otkrila Bruna Esih: “Na sastanku sam naglasila i u tome nisam bila jedina, kako se protivimo bilo kakvih pregovorima koji bi se temeljili na arbitražnom sporazumu“. Dakle, Plenković nije dobio mandat od oporbe da pregovara “na temelju arbitražnog sporazuma”, a prihvaćanje da tri četvtrtine vale bude slovensko uz uvjet da Hrvati tamo mogu loviti ribe jest pregovor “na temelju arbitražnog sporazuma”.
Naime, kao i u slučaju “lex Agrokor” premijer je prikupio parlamentarne prvake da mu daju alibi da ide dalje, fiktivno i s njihovim dopuštenjem. Tu fiksaciju osiguravaju mediji! On nije rekao što će nuditi Ceraru, niti je tražio od njih dopuštenje za neke ustupke, niti se tu iskristalizirao neki zajednički stav. Naime, on će opet napraviti po svom! Nitko nije protiv razgovora, uostalom drugačije se problem nikad niti neće riješiti, ali ne na način da im prepustimo komad hrvatske zemlje u zamjenu da naših par ribara tamo lovi ribe.
Nitko nije protiv “lex Agrokor” u kontekstu spašavanja radnih mjesta, spašavanja malih dobavljača i mirnog rješavanja jedne teške gospodarske drame. Ali, nitko nije dao zeleno svjetlo za “lex Agrokor” u kojem se konstatiraju brojne manipulacije, a da nitko za njih ne odgovara. Nitko nije dao zeleno svjetlo za “roll up” kreditiranje na način da se tu ne spašavaju dugovi Hrvatske poštanske banke i Hrvatske banke za obnovu i razvoj, a upravo se to događa. Jer, njih nema u “roll up” novom kreditu, premda se iz zrakoplova vidi da oni koje ste uvrstili u “roll up” mogu računati da će se naplatiti, ali drugi u principu mogu zaboraviti naplatu. Protiv ovakvih rješenja Agrokora sad tužbe širom svijeta podižu i američki fondovi i ruske banke zato jer im je jasno da se neće naplatiti oni nego netko drugi, a arbitar za takvu odluku je hrvatska država nakon donošenja “lex Agrokor”! Stoga tužbe i idu na tu adresu!
I Plenković i ministrica Dalić su obećavali da država, odnosno porezni obveznici neće platiti niti kunu duga Agrokora, no sve tužbe koje podižu strane banke i fondovi protiv Agrokora, ako se izgube, neće platiti nitko drugi negoli hrvatska država odnosno porezni obveznici, jer je s “lex Agrokor” preuzela svu odgovornost na sebe. No, i Dalić i Plenković znaju da će ti sudovi trajati godinama i da njih više neće niti biti u Banskim dvorima kad stigne prva rata naplate! Nije Plenković pitao oporbu niti kako da rješava “lex Agrokor” niti je formirao neko tijelo gdje su i oporbeni članovi. Niti je to napravio s arbitražom. U ovom slučaju, na svu sreću, on kao niti Račan prije njega, ne mogu ići do kraja jer Sabor mora ratificirati doniranje mora Sloveniji, a to se sigurno neće dogoditi. Dakle, što god pregovarači iskombinirali, parlament će dati zadnju i to je jedini razlog za umirenje.
No, kad političke teritorijalne sporove, izvadite izvan okvira nacionalnih interesa, izvan okvira svetosti Ustava koji zabranjuje da se milimetar nacionalne zemlje izgubi, kad uplovite u trgovačke vode, onda su sve opcije na stolu. Zato već “frcaju” ponude: ući ćete u Schengen vrlo brzo ističe, Juncker koji samo koji dan ranije traži da poštujemo arbitražni sporazum! Sad će na stolu biti stotinu primamljivih scenarija: potpišite gubitak vale, dobit ćemo sve zemljišne bitke sa Slovenijom, ući ćete u Schengen, možda dobijemo i koju marku iz dugova Ljubljanske banke, a i konačno rješenje za NE Krško, sve je sad na stolu samo ako ovdje popustimo.
Kad slušate Radimira Čačića i Ivana Jakovčića, kad dakle slušate tipične biznismene u politici lišene, ali baš svakog nacionalnog osjećaja i odgovornosti, a kamoli državničkog osjećaja, vidite da oni govore o tome da je u ovom trenutku najvažnije da se osigura da ribari mogu nastaviti loviti ribe u Savudrijskoj vali! Samo to! Oni ne razumiju da nacionalna država nije kompanija, da ona ima neki drugi rezon postojanja i funkcioniranja, da ona ima neke druge okvire i da u njoj nema prostora za takvu logiku.
Osim toga, ako ovdje popustimo, ako dakle prihvatimo srce arbitražnog rješenja, da dakle tri četvrtine Savudrijske vale pripadne Sloveniji, a da mi u izgubljenom moru možemo tek loviti ribe, bit će to znak startnog pištolja za Crnogorce da se bore za komad mora kod Prevlake, ohrabrenje Bošnjacima da zaustave gradnju Pelješkog mosta i jasna potvrda Srbiji da nikada ne vrati vukovarske ade.
Izvor: Tihomir Dujmović/direktno.hr
