TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Bog je naš Otac, a ne trgovac

  • Written by:

(3. kor-B, 2018.)

Postoji zabluda o Bogu koja se vrlo lako ukorijeni u naše biće, gotovo sama od sebe. Ukoliko se ozbiljno ne bavimo svojom vjerom, vrlo vjerojatno smo njome zaraženi. Ova zabluda se očituje ponajviše onda kada na sve ono što nas Bog poziva činiti (obrede, zapovijedi, molitve, postove, djela milosrđa…) gledamo kao na obveze, kao na nekakav dug koji moramo plaćati Bogu, naprosto jer on to od nas traži. A on je Bog u čijoj je ruci naša sudbina i nije dobro opirati mu se.

Evanđelje Treće korizmene nedjelje donosi nam poznati događaj u kojem Isus istjeruje trgovce iz hrama. Događaj su zapisali sva četiri evanđelista. To dovoljno govori o njegovu značenju. Mi čitamo Ivanov koji ima najviše detalja. Zbio se u vrijeme pred židovsku Pashu. Jeruzalem je vrvio od hodočasnika i trgovaca.

Pitamo se zašto to Isus čini? On koji je za sebe kazao da je krotka i ponizna srca, koji je ljude pozivao na ljubav, pomirenje, opraštanje, na podnošenje uvreda i nepravde, sada pun gnjeva, s bičem u ruci iz hramskog prostora istjeruje prodavače žrtvenih životinja, a mjenjačima novca prevrće stolove. Otkuda takav obrat? Samo zato da bi zaveo reda u hramu? Ne. Isusov postupak simbolički je proročki čin koji ima daleko dublje značenje. Otkrivamo ga u riječima koje je pri tom izgovorio.

Prve riječi izgovara samim trgovcima: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“ Iz ovih riječi zaključujemo da hram biva oskvrnjen onda kada prestane biti kuća Očeva i pretvori se u kuću trgovačku. Bog je Otac. Odnos čovjeka i Boga je odnos oca i sina. Temelj tog odnosa je očinska ljubav. U našem ljudskom iskustvu roditeljska ljubav je najjača sila, jača od bilo koje druge ljudske ljubavi. I mržnje. Otac i majka vole svoje dijete bezuvjetno. Više im je stalo do njega nego do vlastitog života. U žrtvovanju za svoje dijete nikad neće gledati računicu. Jedini je motiv da njihovom djetetu bude dobro i da bude sretno. I radi toga su spremni doslovno sve učiniti što je u njihovoj moći. Nema ništa stabilnije u svijetu, ništa ustrajnije i ništa otpornije na zlo, kao roditeljska ljubav. I zato se oca i majku treba poštovati. Zato se ljubav očeva nikad ne dovodi u pitanje. U nju ili vjeruješ i Bogu zahvaljuješ na njoj, ili ne vjeruješ i ostaješ bez nje, siroče. Ne smiješ je provjeravati. Ne smiješ se s njom cjenkati. To je oskvrnuće ljubavi. Onog trena kada se u odnos oca i sina zavuče nepovjerenje, a zavuče se radi sebičnosti i taštine, tada nastaje izobličenje ljudskog srca.

Očinska ljubav zemaljskih roditelja samo je blijeda slika ljubavi koju prema nama ima Bog, naš nebeski Otac. Bog nas više voli nego li majka može voljeti svoje čedo na grudima. To je temeljna poruka Isusova evanđelja. Sve što Bog čini za nas i sve što od nas traži, čini to iz čiste božanske ljubavi. On nas iz ljubavi želi posvetiti da već sada ovdje, u zajedništvu s njime, živimo istinskim životom. Zato prebiva u hramovima i nudi nam svoju svetost. Čovjek je pozvan da na Božju ljubav uzvrati zahvalnošću i povjerenjem. To je smisao žrtve. Zahvalnost ne gleda na cijenu i interes, već na ljubav na kojoj zahvaljuje.

Nasuprot stavu zahvalnosti prema Bogu Isus vidi stav trgovanja. Kada naš odnos prema Bogu prestane biti zahvalnost, on se nužno pretvara u interes i trgovinu. A u trgovini nema ljubavi, nema žrtve i besplatnosti. Najčešće ni povjerenja.

Drugoga se isključivo promatra kroz prizmu vlastite koristi. U korijenu tog odnosa je sebičnost i taština koje se lako pretvore u pohlepu, krađu i prijevaru. A zatim u borbu i rat.

Kada se odnos prema Bogu pretvori u trgovinu, kada iz srca nestane zahvalnost i požrtvovnosti, a ispuni ga sebičnost i taština, kada nas u odnosu prema Bogu motivira pitanje isplativosti a ne zahvalne ljubavi, tada započinje desakralizacija čovjeka, oskvrnuće i raščovječenje ljudskog roda.

Nama danas, u potrošačkom svijetu i mentalitetu, upravo se to događa. Sve smo sveli na interes i trgovinu. Tako i odnos prema Bogu. Pa se pitamo, isplati li se ići u crkvu, moliti ili postiti? Isplati li se živjeti po Božjim zapovijedima? Što time dobivam a što gubim? Isplati li se pomagati, darivati, besplatno dijeliti dobrotu?

Isplati li se bezinteresno zalagati za pravdu i poštenje? Isplati li se odustati od karijera, političkih privilegija i moći radi mirne savjesti? Isplati li se biti progonjen, ismijan, obespravljen radi dosljednosti svojoj vjeri i crkvenom nauku? Čovjek počinje gubiti sebe, svoje srce i dušu, onda kada prestane u Bogu gledati svoga Oca. Tada njegov odnos s Bogom prerasta u trgovačku idolatriju. I tada se urušavaju svi ostali njegovi odnosi: obiteljski, prijateljski, poslovni…

Drugu poruku, koja se nastavlja na prvu, nalazimo u rečenici koju Isus upućuje Židovima. Među njima su vrlo vjerojatno bili i neki od upravitelja Hrama. Oni ga pitaju s kojim pravo to čini, a on im odgovara: „Razorite ovaj hram i za tri dana ja ću ga ponovno podići.“ Isus ne samo da svojim postupkom duboko propituje židovski odnos prema hramu, već i samu narav hrama koji je za njih bio posebno mjesto Božje prisutnosti. Takav hram u novom savezu više neće postojati.

Zajedništvo s Bogom neće više biti vezano za pojedino mjesto već za osobu uskrslog Krista. To je ono što je Isus izrekao Samarijanki s kojom je razgovarao na Jakovljevu zdencu (Iv 4,21-24). Dramatično razdiranje hramske zavjese odozgor do dolje u trenutku Isusove smrti na križu označilo je nastupanje vremena u kojem će čovjek stupati u zajedništvo s Bogom po Kristu (Mt 27,50-51).

Isus je došao među nas da obnovi naš odnos s Bogom Ocem, koji je grijehom narušen. On dolazi od Oca i želi nas k njemu vratiti. On sam je živi i neuništivi Hram u kojem uvijek možemo sresti svoga Oca. Kadgod smo u zajedništvu s Kristom, mi smo u zajedništvu s Bogom te ga možemo častiti kao Oca. A u zajedništvu smo s Kristom kada se s njime sakramentalno sjedinjujemo i živimo po njegovim riječima, kada ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio.

Ovime postaje sasvim jasno da je Bogu prihvatljiva samo ona žrtva u kojoj mu zahvalnošću uzvraćamo ljubav, kada živimo s braćom u onoj ljubavi kojom on nas ljubi. Tada i samo tada cijeli naš život se pretvara u Božji hram, u svetište u kojem se istinski proslavlja Bog i posvećuje čovjek.

Nakon ovoga, vjerujem da nam se nameće pitanje: koja je svrha naše liturgije, naših slavlja sakramenata, hodočašća, zajedničkih molitava i pobožnosti…? Oni samome Bogu ne daju ništa. Ništa ne doprinose njegovoj svetosti. Međutim, pobožne prakse odgovaraju na duboku potrebu čovjeka da kroz čine i znakove, sam ili u zajednici, slavi i uzvisuje što vjeruje i tako u toj vjeri raste. Sakramenti su znakovi po kojima nam Bog izlijeva svoju milost da možemo živjeti po njegovoj riječi i izražava našu zahvalnost na njegovim darovima. Naravno, pogrešno bi bilo shvaćati da će vršenje obreda biti dovoljno da uspostavi istinski odnos s Bogom i da može nadomjestiti djela ljubavi. To bi već bila trgovačka idolatrija.

Na kraju evanđelist Ivan pište da su tih dana mnogi u nj povjerovali, promatrajući znamenja koja je činio, ali da se Isus njima nije povjeravao. Razlog očito leži u činjenici da su ti u nj povjerovali zbog čudesnih djela koje su gledali. Ipak, zadivljenost Isusom i površna vjera, vjera koja ne zahvati najdublje temelje našega bića, nisu dovoljne da bismo s Isusom ostvarili ono zajedništvo po kojem bismo doživjeli Božju blizinu i ljubav te vlastitu obnovu i svetost.

Don Marinko Mlakić

Komentari