TwitterFacebookPinterestGoogle+

Čudesan znak, fenomen: Stablo koje inače cvijeta u svibnju, cvjetalo točno na Polnoćku (prosinac)

  • Written by:

„U blizini grane koja je procvala osjećala se ugodna toplina.“ Neobični klen i njegovo okončanje (iz knjige “Božićno čudo na Okitu” don Josipa Mužića)

Mještani Vodica stablo o kojem je riječ zovu klen (klien) a stručni mu je naziv Acer monspessulanum. To  je vrsta javora raširena u Dalmaciji gdje je i autohtona vrsta. Njegov korijen je „prilagodljiv vrlo plitkim zemljištima; dobro prodire u pukotine stijena“. Klen  cvate u travnju i svibnju, a može doživjeti i preko tristo godina.  Uz crkvicu Gospe o Karmela, udaljeno kojih dvadesetak metara, raslo je veliko  klenovo stablo.

„Gore na samom vrhu raslo je više desetaka stabala klena, ali ovaj pred crkvicom se isticao nad ostalima.“

Po mišljenju mještana, Vodičanina Josipa Šprljana, klen je bio na vrhu brda i onda kada je crkvica građena, tj. u drugoj polovici 17. stoljeća, što bi mogla potvrđivati i karta iz druge polovice 17. stoljeća na kojoj je na vrhu Okita izgleda nacrtano stablo. Talijani također spominju navedeni klen kao „stoljetno stablo“, stoga ne stoji mišljenje fra Ćire Markoča da je klen posađen oko 1870. godine.

„Na vrhu glavice, tik do same plokatice pred crkvom, u samom kršu, izrastao je stari klen. Svoje je stare debele grane raspružio sve unaokolo, te se sve u proljeću načičkaju cvijetom i listom, tako da ga je lako i iz udaljenosti prepoznati. I prema kapeli pružila se tako jedna debela grana, koja završava sa dva deblja ogranka, od kojih jedan, s burnije strane, gleda upravo u sliku B. D. Marije, koja je u srebrenom okviru na oltaru kapelice, tako da se slika tog ogranka, kad su vrata kapele otvorena, može kroz staklo okvira u samoj slici vidjeti.“

Klen je narastao do visine od četiri metra i račvao se u tri velike i snažne grane. Na Badnjak bi se svake treće godine dogodila neobjašnjiva pojava. Od tri velike grane procvjetala bi jedna grana, i to samo ona koja je rasla prema crkvici. Pojava se događala redovito, bez obzira na vremenske uvjete.

Jedan od prvih opisa te pojave ostavio je dr. sc. fra Ante Crnica: „Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 s noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se je događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu nije ništa dogodilo. Kad bi se dogodio taj pojav, cvijeće i lišće, ako se ne bi pobralo, ostalo bi jedan ili dva dana na stablu i onda bi uvenulo. Ali se redovito odmah pobralo i pokazivalo, odnosno slalo rodbini, znancima i prijateljima.“Fra Ivon Ćuk, također na temelju iskaza svjedoka, prenosi: „Da, svake treće godine. Grana je na oči počela cvjetati u 12 sati u noći. I to samo jedna, ona prema crkvici okrenuta. I nije bilo tako kao da su pupovi prije toga bili nabrekli. Ništa se ta grana do toga trena nije razlikovala od ostalih grana. Suha, kao i ostale u zimsko božićno doba! A u navedeni sat sve je na njoj počelo oživljavati. Pupovi su naglo nabrekli, raspukli se, ocvjetali, ozelenili.“ To bi se zbilo odjednom po redoslijedu, kako su prenijeli svjedoci: „Pup, cvit, list.“ Grana okićena „bogatim bijelim cvjetovima“ isticala bi se nadaleko u okruženju drugih golih grana i stabala. Uglavnom na Svetog Stjepana, dan poslije Božića, i lišće i cvijeće bi se osušilo i otpalo. Jedan Vodičanin još navodi: „U blizini grane koja je procvala osjećala se ugodna toplina.“

Točno vrijeme događanja nesporno je ponoć, dok se neki spore kada je riječ o samu trajanju pojave, tj. je li se pojava zbivala u svega nekoliko minuta ili pak duže. Prema Ivanu Kataliniću „ogranak oko 11 sati u večer propupa i oko ponoći procvjeta i prolista“.  Slično drži i Ante Crnica koji  navodi da bi u jedanaest sati bio početak, a vrhunac u ponoć. Ivon Ćuk i drugi kažu da se to događalo baš u ponoć. Fra Ivon Ćuk donosi i zgodu koja potvrđuje njegovu tvrdnju: „Znatiželjnici su čekali. Samo je jedan kod sebe imao sat. Čekali su i čekali. Vrijeme je prošlo, ništa se nije dogodilo. Vratili su se u selo, pomalo razočarani. Kad su stigli, ustanovili su da je tek jedanaest sati. Kad su se vratili na Okit, čekao ih je rascvjetali klen.“ I drugi, poput Mile Bastića, prenose da se pupanje i cvjetanje događalo u ponoć za samo nekoliko minuta. Josip je Šprljan je sa dvadesetak prijatelja bio na Okitu, na Badnjak 1927. godine. Bili su nedaleko od stabla sat prije ponoći, tj. oko 23 sata. O tome kaže: „Nas dvojica, trojica popesmo se na klen te baterijskim svjetiljkama pretražismo sve tri grane ne bi li primijetili da se koji pup pomakao, probudio od svog zimskog sna. Obeshrabreni siđosmo bez svake nade da bi te noći mogao cvasti. Pup klena je sićušan, sitniji nego na bilo kojoj vrsti stabala.“

Ovaj neprotumačivi znak, upravo fenomen, koji se događao u Vodicama pokraj Šibenika trajao je sedamdeset godina od 1880. do 1950. godine, kada su ga komunisti posjekli… ali…

Više o tome saznajte u knjizi prof. dr. sc. don Josipa Mužića “Božićno čudo na Okitu” koja će u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt biti predstavljena 18. rujna 2018. (utorak) s početkom u 19:30 sati u Pinakoteci samostana Gospe od zdravlja u Splitu.

Izvor: P.R./Croative.net; Foto: bvo.zadweb.biz

Komentari