Čitajući Huxleyev roman imamo dojam da se u našem vremenu polako “odmotava” njegov sadržaj. Začuđuje kako je prije gotovo sto godina Huxley opisao mnogo toga što se danas iz skrivenih centara moći pokušava ostvariti. Pročitajte u ovom kratkom osvrtu o čemu se radi.

Čitam ponovno Huxleyev roman „Vrli novi svijet“. Objavljen je prije drugog svjetskog rata, godine 1932., no pomaže nam bolje razumjeti i današnje vrijeme jer je pisan kao negativna utopija, a njezine elemente sve češće, osobito zadnjih godina, zamjećujemo u našoj stvarnosti (svjesno seksualiziranje djece preko obrazovnih programa i opće dostupne pornografije, narušavanje obrazovnih sustava, uništenje obitelji, uklanjanje pojmova kao što su majka, otac, iznajmljivanje maternica i djeca po narudžbi, manipulacije genetskim materijalom, služenje hipnotičkim tehnikama u svrhu pranja mozga, stvaranje kasta te koncentracija svjetske moći i bogatstva u rukama male manjine čovječanstva, svođenje čovjeka na potrošača i biološki stroj, promoviranje moralnog relativizma, napad na slobodu savjesti, legalizacije droga, neprijateljstvo prema kršćanskom svjetonazoru i kulturi…).

U svojoj antiutopiji Huxley, na temelju spoznaja o društvenim i znanstvenim kretanjima, donosi sliku mogućeg društva globaliziranog u vidu Svjetske Države, na čijem je vrhu svjetska vlada, a izvan kojeg, odvojeni nepremostivim ogradama, ostaju rezervati „divljaka“. Država je utemeljena na kastinskom sustavu, čije članove planski „proizvode“ eugenikom te obrazuju i odgajaju na „znanstvenim“ temeljima – učenjem u nesvjesnom stanju (hipnopedija) o higijeni i društvenosti, o kastinskoj svijesti i seksualnom životu djeteta koje tek što je prohodalo.1 Oni nikada nisu imali prilike slobodno misliti, nego je njihova svijest „koja rasuđuje, želi, odlučuje – satkana“2 od onih poticaja s kojima se tijekom hipnopedije punila. Poticaje, naravno, određuje Država, koja se pobrinula da im sloboda mišljenja ostane nedostupna i nepoznata. Poslije korisnog rada priređuje im neprestanu zabavu, od seksa do sportskih i umjetničkih čulnih užitaka pa oni ne mogu otkriti DUŠU, SAVJEST, VRIJEME, SMRT, BOGA. Ako bi im se u „čvrstoj građi njihovih zabava nekim nesretnim slučajem i pojavila koja vremenska pukotina“3, tu je soma (droga) da je popuni i uvede ih u „umjetni raj“ kemijskog reda. Metafizički red ovdje je zaboravljen nakon što je postupno uklanjana simbolika koja ga je predstavljala – najprije je sa svih križeva skinut gornji krak pa su poprimili oblik slova T.4 Novo vrijeme, Fordovo, upravo je u znaku tog novog simbola: 1908. godine Henry Ford proizveo je prvi serijski automobil tipa T.

Boga je zamijenila Svjetska država kao novo božanstvo koje ima svoje kultove i obrede: Fordovdan, kolektivna pjevanja i službe solidarnosti. To su sekularno, a zapravo sotonistički, pervertirani elementi kršćanskog vjerovanja ili obreda. Primjerice u obredu solidarnosti kroz koji se „iskupljuju“ grupa od 12 muškaraca i žena uz posvećenu drogu, glazbu, pokrete i zazive Najvišeg Bića stapaju se u transu u to Najviše Biće kroz orgije.

Naravni su moral uklonili „moralnim odgojem koji ni u kom slučaju ne smije biti racionalan“5 jer je bit kontrole ljudi u tome da im se osigura zadovoljavanje nagona i želja. Tako se ruše sve brane, a one čovjeka osvješćuju i jačaju, potiču njegov duh da se razvija tako što kanalizira, pročišćava, oplemenjuje strasti, emocije, nagone, ostvaruje smisao. U tome je i ključ kreativnosti i individualnosti. Tako čovjek sazrijeva, proširuje spoznaje o vlastitom biću, stječe iskustvo o Bogu i duhovno raste. Sve je ovo dokinuto u Svjetskoj Državi, u kojoj je čovjek dio mase, bez svrhe i cilja, a masa je podatna i upravljana po volji onih na vrhu društvene strukture koji su onima niže kao mamac stavili SREĆU, pa ih postizanje osjećaja ugode u svemu motivira.

Stoga je pitanje svrhe u znanosti vrlo opasno pa se ne dopuštaju objašnjenja koja uzimaju svrhu kao osnovnu premisu jer „takve misli mogu lako poništiti djelovanje obrađivanja među nestabilnijim duhovima viših kasta – uništiti im vjeru u sreću kao Najviše Dobro i navesti ih da umjesto toga povjeruju kako je cilj negdje dalje, negdje izvan sadašnje sfere ljudskog dohvata, da cilj života nije u održavanju stanja lagodnosti nego u nekom jačanju i pročišćavanju svijesti, u nekom proširenju znanja. Što vrlo lako može biti istina. Ali nedopustiva u sadašnjim uvjetima.“6

Ovdje čovjeka stalno drže u infantilnoj fazi, a djecu stavljaju u okolnosti primjerene odraslima. U tom su svijetu djeca svjesno izložena seksualnoj stvarnosti od malena te su im erotske igre nešto toliko prirodno da se dječačića koji se plaši toga odvodi „pomoćniku načelnika psihijatrijske službe“ 7, povijest se sa svom kulturom, umjetnošću, religijom i duhovnošću, što je sačinjavaju, više ne uči. U svijetu u kojem je potrošnja temeljno načelo, stabilnost osnovni postulat, sve što ne doprinosi tome, postaje štetno i zabranjeno. Tako je s igrama u kojima se ne koristi različita oprema, tako je s emocijama pa su riječi majka, otac, roditelji, dom, smiješne i nepristojne u vrlom novom svijetu, monogamija i hodanje nepoznati jer ovdje „svatko pripada svakome“, a emotivni su odnosi i dugotrajne veze nepristojni; duša i besmrtnost odbačeni jer se za života „uživa u vječnoj mladosti“, a i nakon smrti ljudska su tijela društveno korisna – gnoje biljke fosforom koji se proizvede kremiranjem. Prirodne su zakonitosti zavarane: uzimanje hormona za umjetnu trudnoću, umjetno održavanje mladosti tijela, umjetno stvaranje dobrog raspoloženja tako da je čovjek zapravo umjetni, netko drugi, ne on sam: on je stanica u tijelu društva.

Kako vrli novi svijet ne mora podnositi ništa neugodno, nema potrebe ni za heroizmom, ni za plemenitošću ni za poniznošću.

Kako je bilo moguće dovesti čovjeka do ovoga stanja? U samom početku reforme svijeta u tom smjeru, kršćanstvo kao „etika i filozofija nedovoljne potrošnje postaje zločin protiv društva“. No to za sobom vuče nestanak i liberalizma, demokracije i slobode pojedinca, koje su i nastale na temelju kršćanskog učenja o dostojanstvu čovjeka kao slike Božje. Budući da je u vrlom novom svijetu čovjek sveden na biološku strukturu i korisnog potrošača, osim fizikalno-kemijske nema nikakve druge jednakosti.

Sve su to reformatori postigli postupno. Nakon krvavih ratova i gospodarskog sloma ljude se stavilo pred izbor: ili upravljanje svijetom uz stabilnost ili propast. Neki su pokušali stvari riješiti povratkom prirodi i jednostavnom životu pa su pobijeni, kao i ljubitelji kulture („Ne može mnogo trošiti onaj koji sjedi uz knjigu i čita je).“ 8

Na kraju su nadzornici novog poretka shvatili da se sve ne može postići silom pa su prihvaćene sporije, ali zato znatno sigurnije metode ektogeneze, uvjetovanja refleksa novopavlovskom metodom hipnopedije.9

Divljaku, koji je odrastao u rezervatu, gdje je iskusio život s majkom koja je došla iz Svjetske Države – iz civiliziranog i sterilnog života u kojem je navikla na užitak i somu pa se i ovdje predala onom što se nudilo u zamjenu – ljubavnicima i meskalinu, gdje je proživio nepravdu i diskriminaciju kao dijete druge rase, ali su ga patnja i samoća dovele do otkrića emocionalnog i duhovnog svijeta kao naše istinske stvarnosti o kojoj je pisao Shakespeare, čije stihove je naučio napamet, odbojno je ono što mu se u vrlom novom svijetu nudi. A proradila mu je i savjest zbog majčine smrti jer je bio grub hoteći je trgnuti i dozvati u stvarnost, nakon čega joj je pozlilo. Drži da se otrovao civilizacijom, u koju je doveden na promatranje, kao predmet znanstvenog istraživanja. Izabrao bi radije nesreću nego lažnu sreću ovih zatočenika varavog užitka koji žive u blaženom neznanju o strasti i starosti, o životu i smrti, Bogu i sotoni, istini i zbilji. U jednom trenutku, gledajući mnoštvo pomoćnog osoblja u bolnici za umiranje, koje je dolazilo preuzeti svoju dnevnu dozu droge – otrova za dušu i tijelo, potaknut spoznajom o ropstvu svoje majke u kojem je umrla, pokušava probuditi uspavani duh tih robova Svjetske Države pozivajući ih na slobodu, ali bezuspješno – njima je obmana postala jedina stvarnost te bijesno navaljuju na njega jer im je pobacao drogu kroz prozor. U razgovoru s Nadzornikom, otkriva mu se do kraja jezovitost i neljudskost Svjetske Države. Njezina vrhuška poznaje istinu, ali je skriva od svih drugih u društvu, kao što skriva književa djela i Bibliju – jer otvaraju putove istine o čovjeku i njegovom duhu. Na pitanje Divljakovo: „Dakle, vi mislite da Bog ne postoji?“, Nadzornik odgovara: „Ne, ja zapravo mislim da on vrlo vjerojatno postoji… On se raznim ljudima prikazuje na razne načine. U predmodernim vremenima on se prikazivao onako kako je opisano u knjigama. Danas…“ “Kako se prikazuje danas?“ upita Divljak. „Evo, prikazuje se svojom odsutnošću, kao da ga uopće nema.“ 10
Divljak odlazi u samotnički život pustinjaka, u svjetionik na otočiću blizu Londona, gdje se pokušava očistiti od otrova civilizacije i okajavati svoje grijehe te svladati nagone.
Obećao je sebi da neće zaboraviti Lindu, svoju majku, u čijim je očima u trenutku smrti i nestanka iluzija pred njom, vidio užas, a da će zaboraviti Leninu, djevojku u koju se zaljubio, ali je ne može prihvatiti zbog promiskuiteta i nesposobnosti za dublje emocije, no napasti su velike da čini suprotno pa kažnjava tijelo – bičuje se…

Na kraju novinar tajno snimi i javno prikaže Divljakovo samobičevanje. Nahrupi gomila k Divljaku tražeći u transu bičevanje jer ih je bol opčinjavala svojim užasom – i oni slijede njega (on bičuje Leninu koja dolazi i obraća mu se pokretima i pogledom). „Pokrenuti užasom i bolom; pokrenuti unutarnjom navikom zajedničkog sudjelovanja u svemu, željom za jednodušnim i zajedničkim sudjelovanjem koje im je obrada tako neiskorjenjivo usadila, oni su započeli oponašati njegove bezumne pokrete, udarajući jedni druge kad god bi Divljak raspalio po svome vlastitome buntovnome mesu, ili po onom posrnulome utjelovljenju besramnosti koje se savijalo od boli u vrijesu pod njegovim nogama.“ 11

Kad netko počne pjevati „Orgije-urgije“, svi to prihvate i na kraju sve završava s orgijama. Kad se Divljak probudi ,nakon što je i sam ušao u to kolo pod djelovanjem orgijastičkog raspoloženja i some, shvati sve. Ubija se jer nije uspio sačuvati svoj zavjet, san, svoj ideal, zahvaćen i sam kandžama ludila mase.

Totemizam i meskalin rezervata, fordizam i soma Svjetske Države. Dvije varijante duhovne obmane.

Nedostaje jedina istinska, osloboditeljska zbilja – kršćanstvo (čije tragove, stopljene sa starim poganskim vjerovanjima, još zadržavaju Indijanci u svojim sinkretističkim obredima u rezervatu). A upravo kršćanstvo traži Divljak, iako nije svjestan toga, ali je čitajući Shakespeara, zavolio njegovu bit – svijest o prisutnosti zla, o ograničenosti čovjeka i patnji kao neizbježnoj pratiteljici života, o grješnosti koja traži iskupljenje, nedostaje ponuda spasenja unatoč grijehu, borba umjesto prepuštanja somi ili meskalinu, preobraženje patnje pomoću ljubavi – nedostaje Bog koji toliko čovjeka voli da se predaje za njega, nedostaje mistika katoličkih svetaca – primjera života na koji smo pozvani.

Tako u romanu. Što je u stvarnosti? Suvremeni se čovjek teško suočava sa zlom – ne želi ga vidjeti, bol i patnju nastoji izbjeći pod svaku cijenu jer im ne vidi smisao, a misao na grijeh i Boga ne uklapa se u njegov mentalni sklop – što je posljedica hipnopedije kojoj je izložen kroz medije, kulturu, ideologije, obrazovanje.

Zato je u velikoj opasnosti da mu svane vrli novi svijet te da uz osmijeh prihvati svoje ropstvo! Strašno je vidjeti njegov užas tek u trenutku smrti.

Matija Grgat, prof.

[1] Huxley, Aldous, Vrli novi svijet, Zagreb, Izvori, 1998., str. 163.

[2] Isti, str. 42.

[3] Isti, str. 70.

[4] Isti, str. 67.

[5] Isti, str. 40.

[6] Isti, str. 194.

[7] Isti, str. 46.

[8] Isti, str. 64.

[9] Isti, str. 65.

[10] Isti, str. 252.

[11] Isti, str. 275./276.

Preuzeto s portala raskrizje.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save