HOĆE LI NAS RAT ZATEĆI NA SPAVANJU Srexit je već u podmakloj fazi!
Dok još aktivno traži odgovore na Brexit, EU je suočen s novim izazovom – sa Srexitom.
Samo da objasnim: kovanica Srexit je nastala po istome modelu kao i Brexit, iliti Britanija plus exit.
Srexit je, dakle – Srpska plus exit. Samo što Britanija referendumskom odlukom svojih građana odlazi iz EU-a, dok bi Srpska željela otići iz BiH.
A predstojeći lakmus referendum, na kojem će se Srbi u Republici Srpskoj izjasniti o naoko benignom pitanju – žele li da dan osnivanja Republike Srpske postane njihov dan Republike, još će dugo ostati na političkome meniju EU-a.
Srexit ima dugoročni kapacitet destabilizacije šireg balkanskog prostora, ali i dugoročni kapacitet potkopavanja političkog kredibiliteta EU-a i SAD-a, koji je ionako narušen.
Opet po Memorandumu
Zato valja podsjetiti na osnovne značajke Srexita i velikosrpske politike koja stoji iza njega.
Republika Srpska je jedini djelomično ostvareni cilj velikosrpskog projekta iz rata, koji je za njegovo ostvarenje Srbija pokrenula i vodila devedesetih godina prošlog stoljeća, nastojeći proširiti Srbiju dijelovima Hrvatske (do linije Karlobag – Karlovac – Virovitica), cijelom BiH, iz koje bi Hrvati bili potjerani, a preživjeli Bošnjaci/Muslimani ugurani u neku teritorijalnu jedinicu pod apsolutnim srpskim nadzorom i zadržati Kosovo. Crna Gora je tada bila dio osvajačkog projekta, a Makedonija se podrazumijevala.
Personifikacija projekta je bio Slobodan Milošević (kojeg su, nakon što je izgubio Kosovo, pomogli SAD-u srušiti i otpremili ga u Haag), ali projekt je konstanta srpske velikodržavne politike.
Srbija je u ratu izgubila sve osim te Republike Srpske, koja je britansko-američkim dogovorom ostavljena kao samostalni srpski entitet u Daytonu 1995., nakon što je prethodno SAD zaustavio završne ratne operacije HV-a i HVO-a pred Banjom Lukom.
I ta Republika Srpska, koja je bila svojevrstan zapadni poklon, koja se uz zapadnu pomoć gospodarski podizala od poslijeratne međunarodnim sankcijama i izolacijom uništene vukopoljine, postala je zametak nove faze velikosrpskog projekta.
Službeni Beograd i službena Banja Luka, bez obzira na to tko u njima privremeno politički stolovao, koristile su taj daytonski dar, u proteklih dvadesetak godina učvršćivale atribute državnosti, gradile Republiku Srpsku kao svoju zapadnu provinciju bitnu za provođenje modificiranog velikosrpskog projekta (Memorandum SANU 2).
Da bi ostvarila renovirane velikosrpske ciljeve, renovirana srpska politika, kako u Beogradu, tako i u Banjoj Luci, više ne mora pobiti, potjerati i fizički porušiti sve što nije srpsko unutar svojih zamišljenih granica kao što je to činila devedesetih.
Uostalom, to je danas realno nemoguće jer Srbi danas nemaju na raspolaganju JNA protiv razoružane Hrvatske i nenaoružanih Hrvata i Bošnjaka u BiH, a i Hrvatska je članica NATO-saveza, BiH je pod njegovom upravom…
U moderniziranoj verziji velikosrpskog projekta dovoljno je učvrstiti svoj politički utjecaj u Hrvatskoj, relativiziranjem hrvatske državnosti i razbijanjem institucionalnih nadležnosti (o čemu sam pisala u prošloj kolumni), postupno osigurati državnu samostalnost Republike Srpske i trajno razjedinjavati Europsku uniju u njezinoj politici prema Balkanu i njezinu odnosu prema velikosrpskom projektu.
Sve preko ‘demokracije’
„Oružje“ za provedbu tog novog memorandumskog projekta su naoko demokratski politički instrumenti. Primjerice, pozivaju se na pravo na referendum, a nisu proveli praktički ništa od odredbi mirovnog sporazuma koji se odnosi na pravo povratka protjeranih i osiguravanje njihovih prava.
Dio tog novog memorandumskog arsenala su sudski procesi i presude (Haag, Beograd), vanjska politika pridobivanja saveznika (obećavajući Austriji da će nadzirati radikalne islamiste u BiH, dajući manjinska prava iz snova Mađarima i Nijemcima…), politika međusobnog razjedinjavanja EU-a oko Srbije i BiH, čvrsti oslonac na Putinovu Rusiju, zajednički ciljevi razbijanja i slabljenja zapadnog utjecaja na Balkanu s Erdoganovom Turskom.
I mnogo, mnogo otrovnih riječi. Pravi verbalni rat službenog Beograda prema Hrvatskoj kojemu svjedočimo posljednjih tjedana i koji tako podsjeća na velikosrpsku retoriku s početka devedesetih, dio je te strategije.
Da bi se moglo parirati (veliko)srpskoj politici, nužno je razlikovati ono što ona govori od onog što namjerava i što čini.
Uostalom, Slobodan Milošević, nakon najave mogućih ratova na Gazimestanu, nije nikada javno izgovorio niti jednu prijeteću rečenicu i uvijek se deklarirao „za mir“.
Tek jedno od sredstava u provedbi te politike je laž, koju je jedan od duhovnih otaca modernog velikosrpskog projekta Dobrica Ćosić označio kao „vid srpskog patriotizma i potvrdu naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”.
Ono što je bio ključni problem u zapadnom razumijevanju velikosrpske politike bio je problem razumijevanja njezine motivacije, koja nije sukladna zapadnoj racionalnosti, koja u konačnici ne završava novcem i profitom. Nije im bilo jasno zašto bi netko porušio, pobio i protjerao sve da bi napravio državu u kojoj žive samo Srbi, koju nitko drugi ne želi, u kojoj nema struje, nema benzina i pije se toplo pivo iz kućne radinosti.
Isti je problem zapadna politika imala s razumijevanjem islamistički motivirane politike Alije Izetbegovića. Ti problemi nerazumijevanja politika čiji se uspjeh ne mjeri novcem, nastavljaju se do danas.
I danas Zapad teško shvaća zašto su Putin i Erdogan zapravo saveznici i u izbjegličko/migrantskoj krizi i u podjeli i rušenju zapadnog utjecaja u BiH.
Rat! A tko je kriv?
Što je zapravo Srexit u kontekstu memoranduma SANU 2? To je pokušaj izazivanja oružanog sukoba u BiH, koji bi ubrzao njezin raspad, vodio porazu Zapada i njegove uprave u BiH i podjeli na rusku i tursku BiH. No, neće Srbi napasti prvi, niti imaju čime.
Oni, uz rusku političku potporu, Srexitom izazivaju i navlače Zapad, odnosno NATO da oružjem pokuša spriječiti referendum, što bi oni proglasili napadom na Srbe i njihovo „demokratsko pravo“, nakalemljeno na entitet nastao na genocidu.
Zato se bivši srpski predsjednik Boris Tadić plaši rata, zato predstavnici SPC-a osjećaju njegov dolazak. Srbi dakako ne bi bili krivi za taj rat, kao što to nisu bili niti devedesetih, već se zahtjevima za samostalnost samo brane od povampirene ustaške Hrvatske i islamski radikalizirane Federacije BiH. Pritom se službeni Beograd dakako pravi da nema ništa sa Srexitom.
Iz odgovora predsjednika EK Jean-Claudea Junckera srpskom premijeru Vučiću, kojim ga poziva na ispunjavanje obveza i bilateralno rješavanje sporova, vidi se da izvjestan napredak u razumijevanju srpske politike postoji.
To razumijevanje se primjerice ne može vidjeti iz (predizborne) retorike Zorana Milanovića, kojom zapravo pogoduje Vučiću. Još se manje može vidjeti iz ovotjednog posjeta političkog lidera Hrvata BiH Dragana Čovića Aleksandru Vučiću.
Usred Beograda, Čović, koji je u petnaestak godina političkog vođenja Hrvata u BiH doveo tamošnje Hrvate u stanje političkog beznađa, obećava Vučiću da će se Hrvatska popraviti poslije izbora. Kao da je u međuvremenu postao i tutor Hrvatske. Ili samo preko Beograda traži politički azil u Moskvi?
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
