Prešućene kršćanske žrtve
Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u islamskim zemljama u prošlom stoljeću i danas.

Ako bismo sudili o stanju kršćanskih crkava i zajednica danas kroz prizmu prisutnosti u medijima, onda nam se nameće jedna zanimljiva slika. O kršćanstvu se može javno čuti samo preko skandala: svećenici pedofili i homoseksualci, monstruozne časne sestre koje u nagrađenom hit filmu venecijanskog festivala nalikuju službenicama gestapoa, financijski skandali, vječito sumnjivo papinstvo zbog svoje “profašističke” uloge u pokoljima proteklih ratova i sl. Stječe se dojam da je cijela kršćanska povijest i sadašnjost tek jedna licemjerna epizoda prepuna netolerancije, zabluda i zločina: od križarskih vojni preko inkvizicije, od svetaca antisemita sve do holokausta, od renesansnih papa sve do aktualnih pedofilskih skandala. Kršćanstvo, iz ove perspektive i intelektualne klime, kao da je pretplaćeno na uzrok svih zala prošlih stoljeća. Knjiga Antonia Soccia koja se na egzaktan način bavi progonima i netolerancijom spram kršćanstva, (“I nuovi perseguitati. Indagine sull’intolleranza anticristiana nel nuovo secolo del martirio”), u takvom selektivnom pristupu povijesti i sadašnjosti podsjeća na sasvim suprotnu činjenicu. Naime, kršćani su u prošlom krvavom stoljeću najprogonjenija i najubijanija religijska skupina. U sveopćem natjecanju za status najveće žrtve prošlog stoljeća koji su premoćno osvojili Židovi, mnogim je ušima ova istinita tvrdnja izgledala bogohulno, tako da je u intelektualnim krugovima knjiga sasvim ignorirana. A kako i ne bi kad su kršćani u kolektivnoj svijesti sve više pretplaćeni na ulogu progonitelja, tako da se govor o njima kao o progonjenima jednostavno ne uklapa, bilo u medijske bilo u “visoke” intelektualne stereotipe. No, brojke su neumoljive.

Zastrašujuće brojke

U dva tisućljeća postojanja kršćanstva zbog vjere ih je ubijeno sedamdeset milijuna, no od ukupnog broja ubijenih “45 milijuna (oko 65 posto) su mučenici dvadesetog stoljeća”, argumentira A. Socci. Ako ove brojke izgledaju nevjerojatno i zastrašujuće, možda su još dramatičnije one koje se odnose na kršćane u svijetu danas: “trenutno oko 160 tisuća kršćana godišnje bivaju ubijani zbog njihove vjere u Isusa Krista (…), od 200 do 250 milijuna su svednevice progonjeni zbog vlastite vjere, dok ih 400 milijuna živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjerskih sloboda.” Osim “običnih” vjernika, ovim činjenicama možemo pridodati i brojku od četrdesetak katoličkih svećenika misionara koji svake godine bivaju ubijani pri izvršavanju svoga poslanja. Neznanje o jednoj takvoj tragediji širokih razmjera stoga budi sumnje radi li se o ciljanoj ignoranciji ili pak o indiferentnosti sekulariziranog Zapada prema svojoj povijesnoj religiji. Budući da se o kršćanima naviklo govoriti kao o proganjateljima, židovski intelektualac Michael Horowitz je jedan od rijetkih koji ide protiv struje i upozorava: “Naoružani sviješću isključivo o grijesima počinjenim u ime kršćanstva te strahovito nesvjesni temeljne (pozitivne) uloge kršćanstva u povijesti Zapada, elite naših dana već su navikle razmišljati o kršćanima kao onima koji vazda progone, a ne kao o žrtvama.”

Osim ignoriranja i stavljanja u zapećak ovih nemilih činjenica A. Socci u svom istraživanju razmjera antikršćanske histerije u prošlom stoljeću i danas upozorava i na sasvim konkretne “zločine” povijesnog revizionizma u samoj Europi. Na primjeru Španjolske autor pokazuje kako se istinsko mučeništvo kršćana može “umotati” u ideološke konflikte političkog karaktera. “Najstrašniji primjer (revizionizma op. p.) su događaji u Španjolskoj tridesetih godina. Od 17. do 18. srpnja 1936. godine, datuma vojnog ustanka protiv republikanske vlade, pokolj je sistematičan: u kolovozu mjesecu iste godine masakrirano je 2077 svećenika, što znači sedamdeset dnevno. Godinu dana poslije, 1. lipnja 1937. godine biskupi staju na stranu “nacionalista”, nakon čega se uspijeva stati na kraj masakrima.” Perverzija povijesne interpretacije ovih pokolja kršćana po Socciju sastoji se u općeprihvaćenoj činjenici danas da su svećenici bili ubijani jer su stali na stranu “nacionalista” te da se ne radi o progonima radi vjere već o ideološkim borbama. No iz navedenih datuma stvar je sasvim drugačija: u pozadini je stajala čista mržnja prema Crkvi, jer tek godinu dana od kako su počeli masakri biskupi su se “svrstali” kako bi stali na kraj pokoljima. Ili su trebali stati na stranu svojih ubojica? Sličnu perverznu interpretaciju masakara hrvatskih katoličkih svećenika u Hrvatskoj imao je i jugoslavenski diktator Josip Broz Tito, praćen vojskom istinoljubivih srpskih “povjesničara”.

Ostavljajući po strani slične zločine prema kršćanima u zemljama bivšeg socijalističkog bloka, jer su nam općepoznati, sljedeće su veliko stratište kršćana jučer i danas islamske zemlje.

Antikršćanski islam

Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i Hrvate, uopće ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u islamskim zemljama u prošlom stoljeću i danas. A. Socci opet navodi egzaktne podatke. Početkom dvadesetog stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Dakako, nisu umrli od gripe i hunjavice već su brutalno masakrirani u milijunskim pokoljima. “Kršćanska” Europa nikada se nije sjetila snažnije prosvjedovati zbog ovog “holokausta prije holokausta”. U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 ili 5 posto. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, no o tome se rijetko govori na Zapadu, kao da se radi o mučenicima drugog reda. I dok broj kršćana u islamskim zemljama drastično opada, broj muslimana u “kršćanskim” zemljama raste…

Ako su danas masovna ubojstva rjeđa i manjih razmjera, situaciju kršćana danas u islamskim zemljama najbolje tumači primjer velikog američkog saveznika Saudijske Arabije: “Ustav i Kuran su ista stvar. Zakon zabranjuje kršćanima svaki kult, katehezu ili molitvu, ne samo javno već i privatno, u vlastitim kućama. Zabranjeno je slaviti kršćanske blagdane dok isti moraju štovati islamske. Uhode se božićne čestitke i kada su upućene putem telefona.. U kućama je zabranjeno držati evanđelje ili nositi kršćanske simbole kao križ i sl. Čak je i humanitarcima iz Crvenog križa naređeno da obrišu križ na vozilima s popratnom zabranom isticanja vlastite zastave. Postoje stotine dokumentiranih slučajeva progona i zatvaranja kršćana koji su “uhvaćeni” u molitvi ili kultu u privatnim kućama.” Slične metode na djelu su u Sudanu koji je, grozne li ironije, 1999. godine postao član komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, zajedno s ostalim “šampionima” ljudskih sloboda poput Kine, Kube, Libije, itd. u kojima su i danas ubojstva i progoni kršćana tek “dobra stara navika”. Ni Europska unija ni Ujedinjeni narodi nisu im uzeli za grijeh ubojstva i netoleranciju prema kršćanima. Valjda im zvuči beznačajno to što ljudi bivaju ubijani i proganjani samo zato što vjeruju u Isusa Krista, i još k tome nisu vlasnici naftnih kompanija ili ne drže konce svjetskog kapitala.

Vrijednost knjige

Zato Soccijevo istraživanje treba shvatiti i kao neku vrstu ispravljanja nepravde prema ovim desetinama milijuna prešućenih kršćanskih žrtava koje su u prošlom krvavom stoljeću stale uz bok nedužnim Židovima, antifašistima i ostalim žrtvama ljudskog ludila o kojima se, Bogu hvala, puno više zna i govori.

Vrijednost predstavljene knjige vidim i u ispravnoj uporabi samog pojma “mučenik” i “mučeništvo”. Naime u aktualnom trenutku kada se ljudi koji se raznose bombom ili samoubilački ulijeću avionom u zgradu nazivaju “mučenicima”, Soccijeva knjiga podsjeća da mučeništvo nije povezano s mržnjom prema drugačijem već s ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Većina kršćanskih mučenika ubijeni su samo zato što vjeruju u Isusa Krista i što se iste vjere ne žele odreći ni po cijenu pritisaka. “Čovjek bomba” koji ubija nedužne civile po izraelskim gradovima nije mučenik, već zaluđeni fanatik.

Ne dirajući istinu bilo kojeg progonjenog naroda ili religije u prošlom krvavom stoljeću, zabrinjava što je Soccijeva knjiga jedna od rijetkih koja se pozabavila razmjerima stradanja kršćana jučer i danas te se postavlja pitanje: dok mučenici svih drugih religija i nacija nalaze mjesto u kolektivnoj memoriji, što se događa s kršćanskim mučenicima i kome oni pripadaju, tko je zadužen za dužni kult sjećanja na njihovu nevinu žrtvu?

Isprika umjesto zaključka

Ako je bogati Zapad kojem je i danas kršćanstvo najbrojnija religija odlučio biti dosljedan u indiferentnosti prema vlastitoj povijesnoj religiji, onda ne čudi ovakva šutnja u tako strašnim činjenicama stradanja kršćana. To su mučenici koje nitko ne treba u memoriji jer se, barem što se Europske unije tiče, Zapad odriče bilo kakvog spomena svojih kršćanskih korijena.

Zato se, zajedno s autorom knjige, treba zbog ovog podsjećanja ispričati svim borcima za ljudska i životinjska prava koji svednevice pune medije i knjižare vijestima o stradanjima pingvina, kitova ili pasa lutalica, dok istovremeno o kršćanstvu govore isključivo ako se uklapa u senzacionalističku sliku licemjerne, reakcionarne ili nasilne religije. Ili je tek nemoguće prihvatiti da kršćani nisu samo pedofili, inkvizitori, kolonizatori ili antisemiti već i ljudi visokih religijskih i moralnih standarda koje se zbog toga progoni. Ali, ne začuđuje. Tko još pored svakodnevne medijske površnosti i tihe znanstvene indoktrinacije i pristranosti želi čuti tako nešto čak i iz usta dobrog pape Franje? Ipak, i kršćane ubijaju, zar ne?

Autor: Ivica Šola/laudato.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save