UDBA ostaje zaštićena: Ništa od otvaranja arhiva!
Demokracije u Hrvatskoj nema, niti će je skoro biti. U svim istočnoeuropskim državama nakon pada “antifašizma”, odnosno komunizma, otvoreni su i dani javnosti i straživačima na uvid dokumenti “antifašističke” tajne policije.
U Hrvatskoj, ništa od toga: tek 2040. ćemo moći vidjeti dokumente iz posljednje godine “antifašizma”. I još gore od toga: po našem zakonu, čak i dokumentima starijim od pedeset godina neće smjeti vidjeti nitko bez dozvole Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost. To je nekadašnji VONS, kojem je izbačeno O i postao je VNS, ali je nakon toga više brinuo o sigurnosti udbaške kamarile nego o nacionalnoj sigurnosti: taj i takav Mesićev VNS je 4. veljače 2005. godine na Pantovčaku donio odluka da se ide na generala Gotovinu svim sredstvima prema upustvima akcijskog plana britanske obavještajne službe MI-6. Hrvatski građani nikad nisu vidjeli transkript s te sjednice VNS-a jer ga Ivo Josipović nije podijelio svim novinarima, nego ga je izgleda dao samo Hrvoju Zovku koji je iz tog transkripta citirao samo dijelove onoga što je rekao Karamarko, kako bi ga diskreditirao. A zašto hrvatska javnost nije dobila na uvid cijeli zapisnik s tog sastanka, da vidimo tko je tu što govorio, da vidimo je li itko branio generala ili su ga svi napadali? Gdje je sad Mesićeva dosljednost koji je tvrdio da javnost ima pravo na sve transkripte Tuđmanovog VONS-a, i ne samo javnost nego i haško tužiteljstvo, ali ne i na transkripte sjednica VNS-a koji je on vodio?
S druge strane, Tuđmanovi dokumenti će i dalje biti dostupni, kao i do sad, svim mogućim detuđmanizatorima. Voltaire je jednom rekao, “pogledajte protiv koga ne smijete govoriti pa ćete znati tko vam vlada”. UDBA ostaje zaštićena kao lički medvjed, iz čega nije teško zaključiti da udbašija i njeni potomci i danas vladaju Hrvatskom, ovaj put ne kao formalna institucija već više po sistemu “cosa nostre”, tajnog društva bez formalnog članstva, statuta i registracije. I kao što je za članstvo u Cosa Nostri nužno porijeklo sa Sicilije jer znaju da drugima ne mogu vjerovati jer “nisu njihovi”, tako je i za sudjelovanje u tim strukturama bitno rodoslovlje. UDBA jako dobro zna kome može vjerovati: samo svojima.
Na zapadu vrijedi pravilo da državne tajne postaju dostupne javnosti nakon 30 godina: međutim, u Hrvatskoj je to pomaknuto na 50 godina, unatoč najavama Milanovićeve Vlade od prije godinu dana da će olakšati pristup arhivskoj građi od posebnog nacionalnog interesa. No, oni to nisu izjavili zato što žele dati javnosti na uvid što su Perković i ostatak bande radili do devedesete: naprotiv, povod je bio taj što je povjesničarki Julijani Antić-Bratulović odbijen o dokumentaciji iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana koja je 2005. i 2006. predana na čuvanje Hrvatskom državnom arhivu te o dokumentima MUP-a, tajnih službi i tijela vlasti bivše SR Hrvatske, uključujući i dokumentaciju bivšeg CK SKH.
Povod za tu najavu bila je kontroverzna odluka Vlade iz srpnja 2013. kojom je odbijen zahtjev za pristupom Tuđmanovoj arhivi povjesničarki Julijani Antić-Brautović koja piše doktorat o “trgovanju teritorijem” u ratu tijekom 90-ih. Istovremeno, dan je pristup arhivi povjesničaru Anti Nazoru koji je istraživao napad na Vukovar. Kako je Ante Nazor povjesničar kroatocentričnih stajališta, izbio je skandal u “antifašističkim” krugovima: Milanovićeva je Vlada raspustila povjerenstvo koje Vladi predlaže kome odobriti pristup arhivskoj građi i osnovala novo, desetočlano, kako se ne bi opet dogodilo da neki ustašoidi i muljatori dođu do Tuđmanovih arhiva.
Na to se osvrnuo i bivši predsjednik Mesić, koji je svoje dilanje državnih tajni britanskoj tajnoj službi – Johnu Cooksonu, primjerice – dopustio da slobodno vršljaju Tuđmanovom arhivom, pravdajući to time da “javnost ima pravo znati sve što se događalo”, ali ta filozofija očito ne vrijedi kad su mnogo stariji dokumenti, oni udbaški, u pitanju.
Upravo je taj selektivan odabir dokumenata bio i temelj optužnice protiv generala u Haagu, čime bi posredno bio osuđen i Franjo Tuđman. Koji su ciljevi, Mesić niti ne krije: “Dokumentaciju iz Ureda predsjednika Franje Tuđmana trebalo bi otvoriti javnosti, prvenstveno znanstvenicima jer je, na kraju krajeva, dobar dio javnosti već odavno upoznat s njezinim sadržajem. No s druge strane, posebno me iznenađuje posljednja odluka Vlade kojom se notornom Anti Nazoru iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra odobrio pristup arhivi prvog predsjednika jer smatram da se on ne bavi znanošću, nego opravdavanjem lika i djela Franje Tuđmana tijekom Domovinskoga rata.” Dakle, cilj je kriminalizirati samo postojanje i stvaranje Republike Hrvatske: ne treba biti naivan, Tuđman je davno mrtav, a stvaranje neovisne Hrvatske je neodvojivo od njegovog lika i djela. S druge strane, kriminalizirati “antifašizam” otvaranjem nekih arhiva UDBA-e je nedopustivo. Pa da se sazna što su drugovi i njihovi očevi, kako politički tako i biološki, radili!
Sličan stav ima i braco od seke Pusić, on je jako zabrinut za nacionalne interese: “Uglavnom, smatram da se Tuđmanova arhiva treba otvoriti jer ne vjerujem da je njezin glavni sadržaj od vitalnog nacionalnog interesa, više je to zbir političke prljavštine i lopovluka. U nacionalnom bi interesu bilo da se objavom toga takve stvari više ne ponove”, rekao je on tada. Ali i on je, jasno, protiv otvaranja dosjea UDBA-e jer je valjda u nacionalnom interesu da se ponove svinjarije poput ubojstva Đurekovića, ili stotinjak drugih udbaških ubojstava, da ne govorimo o svinjarijama poput diktature, ukidanja slobodnih izbora, ukidanja demokratskih institucija, masovnih pokolja, slanja ljudi na Goli i u Gradišku i tako dalje.
Svi arhivi i dokumenti o Domovinskom ratu su odavno dostupni, prije svega Haškom tužiteljstvu i britanskoj tajnoj službi, dostupni su svi arhivi dr. Tuđmana i njegova ureda i svih institucija Hrvatske, vršljao je po njima kako je tko htio, ali je UDBA nedodirljiva. Arhive trebaju biti dostupne britanskoj tajnoj službi, ali ne i hrvatskim građanima.
Otvaranje svih arhiva, naročito onih iz vremena komunizma, zalog je demokratizacije zemlje, koju su neki pokušali spriječiti “detuđmanizacijom”, što je samo sinonim za uništenje svega onog dobrog što je stvoreno u doba Tuđmana – prije svega nacionalne emancipacije. Demokratizacija istočnog bloka i pad “antifašizma” je počeo upravo jednim danas zaboravljenim ubojstvom koje je izvršila Poljska inačica UDBA-e: kad su dvojica pripadnika tamošnje komunističke tajne policije ubila svećenika Popieluszka, koji je s oltara propovijedao demokratizaciju, bio je to početak velikih demonstracija u Poljskoj, početak uspona sindikata “Solidarnost”, i početak kraja komunističkih diktatura u svijetu.
Zato imamo i te kako razloga vjerovati da je profesor povijesti iz Danske Christian Axboe Nielsen, kojeg citira “Jutarnji list”, u pravu. On je za potrebe svoje knjige o MUP-u SFRJ u arhivima u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu pokušavao istražiti građu iz toga doba te je izjavio da nad ovim prostorima još uvijek lebdi duh “balkanskoga špijuna” i iznio sumnju da se slobodno istraživanje arhiva iz vremena prije Tuđmana namjerno otežava kako bi se prikrila činjenica da je dokumentacija tajnih službi, pogotovo Udbe, proteklih godina masovno uništavana.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
