Iskonska slika masonerije: Kralj Salamon-Veliki majstor masonerije (V.dio)
Niti izraelski narod nije bio imun od idolatrije, poganstva i obožavanja Sotone, poglavito tijekom i nakon egipatskog sužanjstva. Čak štoviše, za vrijeme kralja Salamona stvoren je misteriozni masonski politički program prema kojemu će se stvoriti jedna svjetska vlada koja će iz jednog središta, Jeruzalema, vladati cijelim svijetom. Sotona je promijenio taktiku nakon pokušaja s Nimrodom da na brutalan i bezobziran način pokuša pokoriti cijelo čovječanstvo. Ovaj puta sa Salomonom plan je bio tajan i posve drugačiji…
Kralj David je, još za života, podigao na kraljevski tron sina svoje najdraže žene Bat-Šebe, Salomona, koji smaknuvši svoju stariju braću, postaje neograničeni vladar kraljevstva Izraela i Judeje. Salomon je u Starom zavjetupomalo nejasno predstavljen, uglavnom opisivan kao kralj obdaren božanskom mudrošću, „mudriji od svih ljudi“. Židovska i kršćanska tradicija Salomonu pripisuju tri biblijske knjige: Mudrosne knjige, Propovjednik i Pjesmu nad pjesmama. Apsolutno da je Salomon u svojoj ranoj fazi kraljevanja bio ponizni i bogobojazni vladar prepun Božje milosti. No, oholost, moć i bogatstvo učinili su od Salomona drugog čovjeka o čemu se vrlo rijetko govori. Na nedavnoj emisiji na jednom katoličkom radiju gdje se govorilo o kralju Salomonu i Pjesmi nad pjesmama prepunoj hvalospjeva o tom najmudrijem i najblistavijem umu Starog zavjeta, nitko nije ni spomenuo Salomonov mračni i okultni život iz njegovog zrelog razdoblja života. Zašto se to prešućuje?
Istina je da je taj najmudriji i najslavniji izraelski kralj, koji je kraljevao od 970.- 937. god. pr. Krista isplanirao sa svojim mudracima (svećenstvom) plan osvajanja cijelog svijeta. Mudraci su osmislili „Simboličkog zmaja“, koji bi okružujući svijet proždirao sve narode svijeta, dok mu se u Izraelu glava ne spoji s repom. Zar to isto nije i nakana Sotone i slobodnih zidara? Očito da je Salomonova božanska mudrost, o kojoj govori Biblija, vremenomotišla na drugu stranu.. Jer, ne zaboravimo, Salomon je tada bio apsolutni gospodar poznatog svijeta, nedodirljiv i nadmoćan, koji je živio u raskalašenom bogatstvu i grijehu. Ostale narode u kraljevstvu pretvorio je u robove, kao primjerice: Svim preostalim Amorejcima, Hetitima, Perižanima, Hivijcima i Jebusejcima, koji nisu bili Izraelci, sinovima njihovim koji ostadoše iza njih u zemlji i koje Izraelci nisu zatrli, Salomon nametnu tešku tlaku do današnjeg dana. (Kraljevi I, 9, 20 21).
Salomon je imao oko sedamsto žena (kraljica) i još tristo inoča (ljubavnica) koje većinom nisu bile židovske krvi, već poganke, koje su štovale đavla Baala i ostale demonske bogove. Jedna od najomiljenijih žena bila mu je kćerka egipatskog faraona a dobiti od faraona kćer za ženu mogao je samo onaj čije je vjerovanje bilo blisko sotonskoj izopačenoj religiji drevnog Egipta. Salomon je postupno prihvaćao od svojih žena štovanje poganskih bogova i štovanje Sotone. Postupno su u tom izobilju i blagostanju i ostali Židovi okretali leđa Jahvi, jer su im postajali mrski Božji zakoni pošto im Jahve nije trebao u blagostanju i izobilju, a cijelo kraljevstvo je prelazilo u idolopoklonstvo i poganizam. Navodno je u to vrijeme u Jeruzalemu bilo više srebra i zlata nego kamenja.
Pored toga, Salomon se odao demonskoj magiji, prvi je počeo crtati pentagrame i druge đavolje simbole, i udario temelje židovskoj demonsko-mističnoj „svetoj“ knjizi Kabali. Slobodno možemo ustvrditi da ako Nimroda možemo zvati „ocem“ masonerije, onda Salomona svakako prvim Velikim majstorom masonerije. Ono što je zanimljivo je to, što je pentagram bio glavni ideogram u službenom pečatu grada Jeruzalema od 300.- 150. godine prije Krista. Pentagram je u srednjovjekovnom židovskom misticizmu predstavljao Salomonov štit, a također je postao standarni simbol vještica, čarobnjaka , masonskih udruženja, kao i ostalih sotonskih društava. Legenda kazuje da je ostarjelo Salomonovo tijelo bilo toliko izmučeno od nemorala, bludničenja i magijskih rituala da je počelo i sličiti na onoga kojeg je obožavao, Lucifera.
Pred sam kraj života Salomon se gorko kajao pred Bogom za svoje grijehe, ali je sjeme okultizma, demonije i demonolatrije koje je posijao, kao kvasac nabujalo kod Židova. Bog je kaznio Židove zbog Salomonovog otpadništva od vjere. Nakon Salomonove smrti izraelsko kraljevstvo se podijelilo na sjeverno – Kraljevstvo Izrael i južno – Kraljevstvo Juda. Deset izraelskih plemena iz sjevernog kraljevstva dvjesto godina će živjeti u otpadništvu od Jahve i prepustiti se štovateljstvu Asirskog boga (đavla) Baala, te duboko uroniti u podzemne rituale crne magije i sotonizma.
Ono po čemu je kralj Salomon najpoznatiji, svakako je izgradnja velebnog Hrama, jedne od najvećih i najbogatijih građevina na svijetu, o kojoj se isprepliću mitovi sa zbiljom. Tirski kralj Hiram, prijatelj kralja Davida puno je pomogao kod gradnje hrama. Štoviše najvjerojatnije je bio glavni „meštar“ kod izgradnje hrama. Treći mitski graditelj, bio je Arhitekt – Huram Abi kojega masonski okultisti poistovjećuju s biblijskim Hiramom, sinom udovice Naftalije. Međutim, u Huramu Abiju oblikuje se potpuni spoj između masonstva i drevnih misterija. U njemu prepoznajemo egipatskog Ozirisa, grčkog Bacchusa, perzijskog Mitru, babilonskog Nimroda…
Na gradnji hrama radilo je 3500 graditelja, a bio je izgrađen od kamena i cedrovine, obložen zlatom i srebrom.Građevina je imala tri glavna dijela: trijem – Ulam, veliku salu -Hekal (svetište) i treću, povišenu prostoriju – Debhir, „svetinju nad svetinjama“ (Najsvetije). U Debhiru se nalazio Kovčeg saveza. Tamo je samo jednom godišnje smio ući Veliki levitski svećenik, na Dan pomirenja. Hram je i danas religijsko svetište Izraela, mjesto koje je „Jahve sebi izabrao“. Nakon završetka Hrama, Salomon je prinio Jahvi „žrtvu pričesnicu“: dvadesetdvije tisuće volova i sto dvadeset tisuća ovaca i time su Izraelci posvetili Jahvin dom.
Prema masonskim tvrdnjama, za razliku od biblijskih zapisa, graditelj Huram Abi ubijen je prije nego što je Hram bio završen jer nije htio odati tajnu izgradnje Hrama, tako da je Hram ostao nedovršen. U svakom slučaju, tri velika „meštra“ Salomonovog hrama (kralj Salomon, tirski kralj Hiram i Huram Abi) biti će ishodište okultizma i hermetizma buduće epohe u svim masonskim, rozenkrojcerskim i ezoterijskim kultovima i društvima koje poglavito danas u službi „Velikog oka“ suvereno vladaju našim Planetom. Primjerice, kod polaganja prisege novog člana masonske lože Majstoru je dodijeljena uloga Hurama Abija prigodom izvođenja određenih rituala, dok je kod ustoličenja novog Majstora u kojemu ceremonijal podsjeća na pravu alegorijsku demonsku dramu, Veliki majstor glumi kralja Salomona. Rizničar svake masonske lože prigodom obrednih rituala glumi tirskog kralja Hirama. Slobodni zidari u svom svakodnevnom komuniciranju često jedan drugoga nazivaju „Hiram“.
Opće poznata legenda o Hiramu, graditelju hrama ugaoni je kamen masonske simbolike. Mit o Hiramu masoni vezuju za knjigu Kraljeva i za apokrifna evanđelja u kojima „Hiramova tajna“ još nije otkrivena. U osnovi te tajne nalazi se Sotona. Za njih Svetinja nad svetinjama u Hramu, Debhir znači: Diaboli Ecclesia Beata Hiram Invocat Reverenter (Đavolju crkvu Hiram zaziva smjerno), a riječ Hiram: Hic Jacet Rex Adventurus Mundi (Ovdje počiva budući kralj svijeta), time se misli na Antikrista. ( Miro Glavurić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 311.).
Korišteni dijelovi iz knjiga: Vladari svijeta,
U klopci demona i
Tko želi razoriti Crkvu
Mladen Lojkić
