Vjeronauk u školi – bauk ili blagoslov
Demokratske promjene s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća donijele su našoj domovini željno očekivanu slobodu. Srušen je totalitarni komunistički sustav koji je hrvatskom narodu nanio mnogo zla, a Hrvatska se otrgnula iz kandži tamnice naroda, omražene Jugoslavije. Cijena koju je za to platila nije bila mala, no, nakon uspješno okončanog Domovinskog rata dočekasmo toliko žuđenu slobodu, a s njome i demokraciju. S tako vrijednim nasljeđem moramo biti nadasve oprezni jer se sloboda zna oviti neobičnim plaštem, ponekad čudnim do neprepoznatljivosti, a demokracija se u trenu može pretvoriti u najobičniju političku manipulaciju.
U našem društvu definitivno je u određenoj mjeri prepoznatljiva i jedna i druga opasnost, a osim kroz novčarske i političke strukture, uvelike se manifestiraju kroz sustavno rušenje u našem narodu ukorijenjenih vrjednota. Time se bave određene grupacije koje su za taj posao dobro instruirane i još bolje plaćene. U tom kontekstu sve su učestaliji napadi na Katoličku crkvu i, usko s njima povezani, napadi na vjeronauk u školi. No, ne smijemo se žaliti. Danas živimo u svojoj državi koja je demokratska i slobodna. I tu svoju jedinu domovinu, ako smo mudri i odgovorni, možemo sami oblikovati svim dostupnim demokratskim sredstvima.
Izlazak iz katakombi
Spomenutim demokratskim promjenama slobodu je stekla i Katolička crkva. Ona je, udarana sa svih strana, opstala i u olovnim komunističkim vremenima. U tim vremenima stalno bijaše proganjana kao jedina istinska opozicija totalitarnom sustavu, ali zato, kao kakvo-takvo utočište svima koji su disali domoljubno, u narodu omiljena. Demokratske promjene omogućile su i ponovno uvođenje vjeronauka u hrvatske škole. Tu činjenicu slobodno možemo nazvati velikim civilizacijskim dostignućem. S ovom se tvrdnjom, danas nam je to posve jasno, neki u Hrvatskoj neće složiti. Ipak, treba znati da se radi o malom broju ljudi koji su vrlo glasni zahvaljujući velikom utjecaju u domaćim tzv. mainstream medijima.* Uglavnom su to ljudi koji su mentalno još uvijek iza nekadašnje željezne zavjese, ili su pripadnici kojekakvih udruga i interesnih lobija kojima je glavna zadaća podrivati hrvatske, kršćanske i općeljudske vrijednosti, a posebno sustavno rovariti protiv Katoličke crkve.
U sve razloge zbog kojih to čine ovdje ne možemo ulaziti, ali očito im je glavni kamen spoticanja Kristova riječ upućena prvom Papi: „Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju…“ (Mt 16,18) Duboko sam uvjeren da se, ma koliko to nekome bilo nejasno ili neuvjerljivo, dubinski smisao prijepora u ovom kontekstu svodi upravo na gornji citat iz evanđelja. Zato vjernici stalno trpe laži i podmetanja, a niti nasilja nad njima ne nedostaje (sjetimo se samo nedavnog teškog premlaćivanja starice Ružice Ćavar u Zagrebu).
Većina napada na Crkvu svodi se na difamiranje, podizanje buke oko rušenja Vatikanskih ugovora i, susljedno tome, izbacivanje vjeronauka iz školskog sustava. Ovo zadnje značilo bi veliku pobjedu te glasne i agresivne manjine, ali, jednako tako, poraz hrvatskog naroda koji se na zadnjem popisu stanovništva golemom većinom izjasnio katoličkim. Udrugama i medijima koji se svojski trude oko gore navedenog posve je jasno da ništa konkretno ne mogu postići jer postoje brojni međudržavni i ini ugovori, koji su njima i onima koji stoje iza njih nepremostiva prepreka (Od pravnih dokumenata najvažniji su: Ugovor Svete Stolice i Vlade RH, potpisan 19. prosinca 1996., Ugovor Vlade RH i HBK, potpisan 29. siječnja 1999., Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, donesen 4. srpnja 2003., Radno – pravni status vjeroučitelja, od 15. lipnja 2000.). No, ionako je njihov glavni cilj omraziti pučanstvu Katoličku crkvu postupno izgrađujući sve jače anticrkveno ozračje. A onda jednoga dana… tko zna!
*Na početku svake školske godine održi se u Hrvatskoj pravi mali referendum pri (ne)izboru školskog vjeronauka. Redovito ga izabire velika većina roditelja. Tako je, primjerice, u osnovnim školama Splitsko-dalmatinske županije, šk.god. 2013./2014., vjeronauk pohađalo 96,40%, a u srednjim školama 95,78% učenika. Sapienti sat!
Civilizacijsko dostignuće
Već sam kazao da je uvođenje vjeronauka u hrvatske škole značajno civilizacijsko dostignuće. Potkrijepimo to riječima koje je izgovorio kardinal Bozanić na jednom susretu vjeroučitelja koji se održao pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Kardinal je istaknuo kako se vjeronauk u školi temelji na primarnom i neotuđivom pravu roditelja na izbor odgoja i obrazovanja svoje djece. Školski vjeronauk, koji škola nudi svim učenicima u vidu njihova osobnog rasta i sazrijevanja, dakako poštujući njihovu slobodu i izbor, nastavio je dalje kardinal Bozanić, pridonosi poznavanju i vrednovanju kršćanskih sadržaja, prenošenju kršćanske tradicije i kulture, senzibiliziranju za kršćanske i ljudske vrjednote, pozornom gledanju na sadašnji religijski pluralizam u davanju odgovora na pitanja o smislu života.
A upravo to, uz veliki trud vrijednih vjeroučitelja, donosi vjeronauk u školi. Roditelji imaju neotuđivo pravo na izbor odgoja i obrazovanja svoje djece. Također imaju pravo na izbor ili neizbor vjeronauka u školi koji, kako vidimo, nastoji razvijati toleranciju i razumijevanje senzibilizirajući mlade ljude za kršćanske i ljudske vrjednote. Kome to može smetati?!
Čitajući pozorno kardinalove riječi, lako je zaključiti da vjeronauk mora imati svoje mjesto u odgojno-obrazovnoj ustanovi koja teži cjelovitom odgoju i obrazovanju. Nemoguće je zamisliti suvremeni sustav hrvatskog školstva u nastojanju da se uskladi s europskim, a koji ne bi uzeo u obzir religioznu dimenziju čovjekova bića, kršćanske temelje naše hrvatske i europske kulture i našega društveno-kulturalnog identiteta. To samo po sebi govori da je vjeronauku mjesto unutar školskoga kurikula.
Praksom iz civilizirane Europe protiv neciviliziranih napada
Kakva je situacija sa školskim vjeronaukom u ostatku Europe?
Ovdje odmah treba istaknuti da gotovo sve europske zemlje imaju vjeronauk unutar svog školskog sustava. Dakle, vjeronauk u školi je pravilo, a ne iznimka. Europske zemlje u kojima nema nikakvog modela školskog vjeronauka su Albanija, Bjelorusija, Bugarska i Slovenija. Njima treba jednim dijelom dodati i Francusku u kojoj se u nekim pokrajinama održava vjeronauk u školi, a u zadnje vrijeme se razmišlja o uvođenju u sve škole predmeta koji bi sustavno obrađivao religiju.
Nažalost, nedostaje nam i prostora i vremena da bismo opisivali situaciju u svim europskim državama pa ćemo navesti iskustva samo onih na koje se u mnogočemu drugome često volimo pozivati, redovito ih navodeći kao pozitivne primjere.
AUSTRIJA – Tijekom nacističkog režima vjeronauk u austrijskim školama bio je potpuno ukinut. Ponovno je vraćen u sve državne škole 1945. godine i to kao obvezan predmet u osnovnoj, a izborni predmet u srednjoj školi.
IRSKA – U irskim osnovnim i srednjim školama izvodi se konfesionalni vjeronauk, a crkvena vlast određuje sadržaj i program predmeta.
ITALIJA – Talijanska država financira izvođenje katoličkog konfesionalnog vjeronauka u svim tamošnjim školama. Ako ga netko ne želi pohađati može tražiti izuzeće.
NJEMAČKA – U nacističkoj Njemačkoj od 1939. do 1945. godine vjeronauk je bio zabranjen. Nakon pada nacizma vjeronauk je 1945. vraćen u sve škole. Obvezan je predmet uz mogućnost izuzeća, a vjeroučitelji mogu predavati tek kad dobiju mandat od mjesnog biskupa (situacija identična našoj).
POLJSKA – U komunističkoj poljskoj vjeronauk je zabranjen 1952. godine. Zahvaljujući demokratskim promjenama krajem 1989. godine vraćen je u sve škole. Alternativa vjeronauku u školi je etika.
ŠPANJOLSKA – Vjeronauk je u Španjolskoj redovit i obvezan predmet za sve škole. Međutim, ne moraju ga odabrati svi učenici jer se poštuje sloboda izbora. Katolički vjeronauk je predmet kao i svaki drugi, a održava se dva sata tjedno i u osnovnoj i u srednjoj školi.
Zaključak
Mogli bi nabrajati i druge zemlje, od skandinavskih preko onih na britanskom otočju ili, pak, onih koje su nedavno izašle iz komunističkog totalitarizma i u kojima je vjeronauk donedavno bio zabranjen (kao uostalom i u Hrvatskoj), a rezultati bi bili manje-više isti. Temeljna je razlika među pojedinim zemljama u tome da je negdje školski vjeronauk konfesionalan, a drugdje se izvodi u obliku svojevrsne religijske kulture.
Iz gore navedenog možemo zaključiti da je vjeronauk kao školski predmet prisutan u školskom sustavu (gotovo) svih europskih zemalja i da, shodno tome, i Hrvatska po tom pitanju spada u isti civilizacijski krug. S druge strane, vjeronauk je bio zabranjen samo za vrijeme nacizma i komunizma, a suvremena Europa o ta dva sustava zauzima posve jasno stajalište. Naime, rezolucijom Europskog parlamenta Europska savjest i totalitarizam, od 2. travnja 2009., izričito su osuđeni i nacizam i komunizam jer su bili sustavi smrti, diktature i masovnoga nasilja. Zato je posve razvidno u kakav društveni milje možemo smjestiti „domaće“ zagovaratelje ukidanja školskog vjeronauka. Boju, crvenu ili crnu, neka sami odaberu.
Autor: Nikola Milanović
