IVICA ŠOLA: Božić kao “stresno događanje”
Umjesto da Božić mijenja ljude, ljudi mijenjaju Božić uklapajući ga u jedan u nizu potrošačkih spektakala društva izobilja socijalno krajnje neosjetljivog. Religija se tako ekonomizira, no ekonomija se ne humanizira. I aktualni Papa neumorno upozorava kako “zaborav Boga nužno vodi zaboravu čovjeka”, a u obraćanju europarlamentarcima nedavno upravo je konzumerizam prozvao kao jedan od simptoma toga zaborava.
Za prošli Božić potrošio sam šest tisuća dolara na poklone i dosadne ručkove i večere. Udebljao se nekoliko kilograma i doveo zdravlje u opasnost. Pri božićnoj kupovini “u zadnji čas” izgubio sam u prometnim i inim gužvama nekoliko tona neobnovljivih živčanih stanica.
Kako bi izbjegao sav taj stres, nagodinu treba planirati kako izbjeći Božić. Pobjeći negdje daleko i taj silni novac utrošiti na pravi odmor. Vidjeti Karibe, recimo. Tako mudruje junak romana Johna Grishama “Skipping Christmas”, Luther Krank (znakovito ime i prezime). Nakon što je uvjerio suprugu da od božićnog cirkusa u gradu umaknu odlaskom na krstarenje, plan je propao jer su ga minirali rođaci, susjedi i prijatelji. Za njih nije važno koliko takav Božić ima smisla, koliko košta, ugrožava zdravlje prežderavanjem, rastače živce, važno je da oni dobiju od Krankovih svoju dozu poklona, pažnje i dosadnih druženja. Bolje da propadne selo nego (konzumeristički) običaji. I tako je gospodin Krank bio prisiljen još jednu godinu Božić provesti u ludnici gradske vreve i malograđanštine koja božićnim poklonima liječi svoje statusne komplekse. U svoj toj ludnici jedino je trgovcima dobro. Roman je sa svojom ironičnom fabulom zapravo kritika Božića koji se pretvorio u konzumeristički spektakl bez ikakvog dubljeg sadržaja. Sam autor romana pak poznat je inače kao oštri kritičar američke kulture i stila življenja.
TUŽITI COCA COLU?
Ako je glavnom junaku romana konzumeristički Božić postao toliki stres, ako je u Americi moda tužiti multinacionalne kompanije zbog nanesenih šteta po zdravlje (McDonalds, duhanska industrija, itd.), onda bi, fantaziram, on trebao zbog svojih božićnih frustracija tužiti Coca Colu. Nije loše stoga podsjetiti na neke poznate činjenice. Početak komercijalizacije Božića seže u 1930. godinu. Tada je spomenuta kompanija zapala u teške tržišne muke vezane za plasman svojih proizvoda. Bila je potrebna snažna reklamna kampanja kako bi se silazni trend zaustavio. Ključna stvar bijaše naći osobu ili simbol koja bi svojom snažnom porukom bila nositelj ovog marketinškog poduhvata. I stručnjaci u Coca Coli sjetiše se jednog simpatičnog starčića iz nordijskih krajeva – Djeda Božićnjaka. Sve do 1930. godine Djed Božićnjak je i fizički i funkcionalno izgledao sasvim drugačije. Bio je mršav, suhonjavi starčić s bijelom bradom, nosio je istrošenu zelenu uniformu sukladnu nordijskim tradicijama, a u darivanju djece nosio je socijalno-moralnu poruku: prednost su imala siromašna djeca. On je bio njihov “zaštitnik”. Stručnjaci Coca Cole odlučili su upotrijebiti ovaj image i poznatost Djeda Božićnjaka te ga tržišno iskoristiti. U tu svrhu malo su ga i “redizajnirali”. Od suhonjavog starčića napravili su dobroćudnog djedicu debeljka, a zelenu boju njegove trošne uniforme zamijenili su bojom koja je simbol Coca Cole – crvenom. Dok je izvorni “zeleni i suhonjavi” Djed Božićnjak bio u funkciji dobrote, socijalne osjetljivosti, Coca Colin je stavljen u funkciju potrošnje radi potrošnje. Od nositelja religiozno-etičke poruke Božića, pretvorio se u instrument potrošačkog, konzumerističkog društva. I tako je Coca Cola lukavom akcijom religiji i drevnim mitovima “otela” ovaj simbol spretno ga preobrazivši u svog “menadžera”.
PROFIT IZNAD RELIGIJE
Tijekom prošlosti i danas mnoge su kršćanske Crkve prosvjedovale protiv ove snažne komercijalizacije Božića koja skreće pozornost s njegove moralno-teološke poruke, utapajući ga u konzumerističko ludilo. U takvom opiranju komercijalizaciji ovog velikog blagdana sa snažnom religioznom i socijalnom porukom, Crkva, bez većih uspjeha, navodi izvornu tradiciju, napose sv. Nikolu. Ovaj svetac je bio božićna utjeha nade za siromašne, bolujuće i ucviljene. Njegova darovateljska dobrota bila je simbol Isusove solidarnosti sa svima koji trpe nevolju i oskudicu. Zato se rodio i došao na svijet. Darivanje je bilo neka vrsta socijalno-moralne poruke Božića, Isusovog rođenja. Sveti Nikola, dakle, djelovao je karitativno, a Djed Božićnjak komercijalno. No unatoč ovakvim inzistiranjima, Coca Colin komercijalizirani Djed Božićnjak presvučen u crveno, puno više odgovara duhu vremena kapitalizma od sv. Nikole i malog Isusa koji rođenjem u štalici odašilje poruku solidarnosti sa siromasima i obespravljenima. Ako bismo se malo našalili i smjestili ih u današnji kontekst, onda je sv. Nikola pravi antiglobalist dok je Djed Božićnjak neoliberal koji, osim logike tržišta, ne priznaje ništa drugo. I toj logici dosljedno služi. Za tu svrhu je i stvoren prije više od osamdeset godina u Coca Colinim marketinškim laboratorijima.
Kakve bi zaključke trebalo izvući iz posvemašnje komercijalizacije ovog velikog religioznog blagdana? Ponajprije, ona (komercijalizacija) upućuje na slabost i nemoć religije u odnosu na svjetovno društvo. Čini se naime da više potrošačko društvo utječe na narav slavljenja, življenja Božića i religije, nego što vrednote Božića i religije utječu na stil življenja svjetovnoga društva. Umjesto da Božić mijenja ljude, ljudi mijenjaju Božić uklapajući ga u jedan u nizu potrošačkih spektakala društva izobilja socijalno krajnje neosjetljivog. Puno lakše potrošačko društvo stavi religiozne blagdane u svoju službu, no što religija njemu uspijeva “nametnuti” svoje socijalno-etičke norme. Religija se tako ekonomizira, no ekonomija se ne humanizira. Njegovo veličanstvo Profit pak ne udaljulje ljude samo od Boga i Božića, već i jedne od drugih. U svijetu koje sve podređuje profitu nije upitno samo poštovanje prema Bogu i njegovim Tajnama, već i prema čovjeku i njegovom (be)smislu, njegovim pravima, njegovim najintimnijim stremljenjima. Naime, i aktualni Papa neumorno upozorava kako “zaborav Boga nužno vodi zaboravu čovjeka”, a u obraćanju europarlamentarcima nedavno upravo je konzumerizam prozvao kao jedan od simptoma toga zaborava.
NOVAC – JEDINA MJERA ŽIVOTA
Gospodin Luther Krank, glavni junak citiranog romana koji ismijava američki način božićevanja, daje naslutiti svojom “nevoljom” kako se Božiću u takvom svijetu raduju samo djeca i trgovci te pokoji pijanac ili žderonja. Njemu pak, sredovječnom gospodinu, Božić je prije svega briga, stres i (finacijska) obaveza od koje se dugo vremena mora oporavljati. I fizički i psihički.
No ipak, treba se nadati da njegova osobna frustracija i mišljenje nije postala univerzalna istina i pravilo. To bi bilo pogubno i za čovjeka, i za društvo. Jer bez utjehe poruke betlehemskog svjetla teško bi bilo (pre)živjeti u svijetu u kojem se sve mjeri novcem, koji je nužan svakome, ali kao sredstvo a ne svrha, tj. fetiš. Božić je ipak (neostvarena) mogućnost koja nas poziva da, osim novcem, svijet mjerimo i drugim mjerilima…
Sretan Božić, napose onima koje je uhvatio sindrom gospodina Kranka.
Autor: Ivica Šola/laudato.hr
