TwitterFacebookPinterestGoogle+

YUTA, Yugoslovenska tajna armija (I.dio)

  • Written by:

Bilo bi prejednostavno samo odmahnuti rukom kao da ništa ne primijećujemo i ničega nema, a potom samo glavu okrenuti na drugu stranu, jer to se ipak nas ne tiče. Ponekad se ljudi i događaji tako neobično poslože i postaje nemoguće povjerovati u tek puku slučajnost; još je gore prizivati razboritost i zdravom pameću govoriti kako je sve to pričimba paranoika, jer ustvari ničeg opipljiva nema.

I da ne idemo u duboku prošlost Bleiburga, slovenskih grobišta, Hrvatskog križnog puta i poraća dovoljno je sagledati najnoviju hrvatsku prošlost od Hrvatskog proljeća 1971. na ovamo, a pogotovo srbo-četničku agresiju na Hrvatsku 1991. i Domovinski rat. Za sve „nevjerne Tome“, i one koje nije briga za politiku, ta bi dva događaja trebali biti dovoljno opipljiv dokaz da je na djelu neprekidna srbočetnička agresija, tj. prisajedinjenje Hrvatske.

Mrtvi, nestali i prognani Hrvati govore kad intelektualisti i licemjeri propovjedaju o jednakosti i toleranciji. Ili zar dvije proslave Oluje nisu dovoljno riječite da postoje dvije Hrvatske: demokratska, domoljubna i europska koja se odrekla komunizma i uvela Hrvatsku u NATO i EU, i ona druga: sovjetska hrvatska koja samostalnu Hrvatsku nije nikad željela i koja suverenu Hrvatsku gura i vraća u tzv. region, u smrtonosni zagrljaj treće Jugoslavije.

Treba li danas ikome dodatno objasniti ponašanje ove SDPartijske klike u Kninu na proslavi Oluje, koja čak ni ne želi prikriti svoj prijezir prema hrvatskom domoljublju. I to je već pomalo genetika: ukorijenjeni, upravo antigrađanski i antieuropski odgoj mlađih komunističkih naraštaja. Nikad nije bila riječ o srpsko-četničkoj uroti, već o opakoj namjeri, ratu i agresiji, o pravom podjarmljivanju koje se pred našim očima već decenijama zbiva u Hrvatskoj, da bi 1991. buknulo srbo-četničkom agresijom na Hrvatsku.

Tzv. zlatna mladež, danas sastavljena od druge i treće generacije poslijeratne partijske nomenklature, najspremije je dočekala i najbolje se snašla u srbo-četničkoj agresiji na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Anticipirala je raspadanje Jugoslavije i spremala se za nova, drugačija vremena. Ta zapravo nipočemu zlatna mladež bila je svojim rođenjem predodređena za društvenu i gospodarsku „elitu“: boljeg materijalnog statusa, na boljim pokradenim adresama od ostalih, imala je priliku boljeg školovanja i koristeći uhodane kanale partijske podobnosti, koristila prigodu još boljeg zaposlenja. Ili je karijeru potražila u partijskim upravljačkim strukturama tj. lokalnim, republičkim i ondašnjoj saveznoj vladi njenim institucijama i pravoduđu. Doušništvo i rad za jugoslavenske tajne službe smatrao se za dio jugoslavenskog rodoljublja isto kao i poklonstvo komunističkoj ideologiji, i nitko od „zlatne mladeži“ nije žalio truda pokazati se boljim i pouzdanijim, više nego su to partijski seniori tražili i očekivali. Diplomacija je predstavljala isto tako dobru opciju za perspektivni mladi partijski kadar s pedigreom i svi su oni, gdje god bili postavljeni, bili redovito naslonjeni na Službe.

Slikovit primjer „uspješne zlatne mladeži“ je predsjednik vlade Zoran Milanović, sin jednog zagrebačkog partijskog aparačika; Ivo Josipović, sin jednog rigidnog partijskog ideologa; Mladen Pejnović, Srbin i nećak Kate Pejnović (koja referenca?!), ali predstojnik kabineta Mike Špiljaka!? i danas upravitelj hrvatske državne imovine (Državni ured za upravljanje državnom imovinom); Franjo Luković, Miloševićev kolega iz Jugobanke, sin Irineja, oznaškog kolege Budimira Lončara; ili nešto stariji primjer, Vanja Špiljak, sin partijskog seniora i vječiti trgovac naftom za državne potrebe, … i da se ne nabraja tisuće takvih „uspješnih karijera“ tzv. zlatne partijsko- jugoslavenske mladeži po cijeloj državi.

Gdjegod se zagrebe proviruju dobro umreženi sinovi, kćeri, zetovi, snahe i nećaci partijske nomenklature iz one prve, prvotne, predratne i ratne akumulacije kada se lojalnost Partiji, kao ulaznica u odabrano društvo, dokazivala krvavim rukama vlastoručnog zločina. Inicijacijom približnoj onoj kod organiziranog kriminala i Kominterne. Dobar prolaz u sam vrh partijskih struktura imali su i djeca palih boraca, izuzetno odani majci Revoluciji i ocu Titi, o njihovim se karijerama Partija posebno brinula.

Koliko god se danas SDPartija preko medija i svojih jurišnika u kulturi trsila to dokazati, zlatne godine samoupravne privrede nisu nikad postojale; živjelo se u oskudici i strahu i stalno se po pristojan život odlazilo u inozemstvo, naročito Hrvati. Prije 1967. se bježalo (550 000 Hrvata) poslije je Tito podijelio putovnice kako bi doznake dijaspore bile to veće, a sve s namjerom da bi šuplje samoupravljanje krpao što većim deviznim doznakama dijaspore, a dio sklanjao na sigurne partijske bankovne račune u inozemstvu.

Sedamdesetih i osamdesetih godina doznake hrvatske dijaspore iznosile su od 4,5 do 6,5 milijardi godišnje ondašnjih američkih dolara. Hrvatsku privredu nakon raspada Jugoslavije nije toliko upropastila loša i zbrzana privatizacija koliko se socijalistički proizvođački mastodonti (potpuno ovisni o stranoj tehnologiji) i manje samoupravljačke jedinice nisu snašli u novonastalom tržišnom gospodarstvu. Socijalistička privreda vođena (podobnim) partijskim kadrom sama se od sebe urušila; za svoje loše proizvode nije više imala tržište. Domaće tržište je propalo s raspadom Jugoslavije, a SEV/SSSR koji je loše proizvode plaćao dobrom sirovom naftom istovremeno se urušio i nestao. Zapad je prestankom visoke politike izgubio interes i prestao kupovati i ono malo hrvatskih proizvoda. Socijalistički samoupravljači godinama su proizvodili skupo i nekvalitetno i to više nije imalo prođu; nije više postojala ustrašena sovjetska sirotinja kojoj su proizvodi iz Jugoslavije u usporedbi sa svojim proizvodima predstavljali sinonim za kvalitetu.

Svi su na ovaj ili onaj način u Hrvatskoj sudjelovali u privatizaciji i nevinih je jako malo. Privatizacijom tzv. društvene imovine veliko mnoštvo sebi je kupilo tzv. društveni stan za manje od deset posto njegove tržišne vrijednosti, i to na rate i još dvadeset i više godina. Mnogi od njih iste su stanove odmah prodali po komercijalnoj cijeni zarađujući na taj način deseterostruko!

Oni zatečeni u direktorskim foteljama i na upravljačkim pozicijama 1991. godine (a to je uredno bila partijska nomenklatura bez obzira na stranačku pripadnost) na isti su način kupili tvrtke. Tako da svi što danas viču protiv privatizacije, da su bili u takvoj mogućnosti (direktori ili negdje blizu), učinili bi isto kao i oni protiv kojih viču. Ne viče se zbog poštenja, nego su srditi jer im nije tako moglo biti. Da nije bilo općenarodne pljačke za vrijeme Jugoslavije (70-ih i 80-ih godina) na svim razinama i privatizacije tzv. društvenih stanova 1991. godine, građani Hrvatske ne bi živjeli u visokom postotku u svojim kućama i stanovima (85%) i posjedovali milijun i dvjesta tisuća vikendica (kleti nisu uračunate). Toliko vikendica nema ni Njemačka sa svojih 85 milijuna stanovnika, građani Njemačke posjeduju 747 tisuća kuća za odmor!

Svi su na ovaj ili onaj način u bivšoj državi drukali, to je bio svjetonazor diktature proletarijata, to je imponiralo slavenskoj patetici, osjećali su se važni jer su mislili da im zbog toga netko nešto duguje. Imati vezu značilo je računati na doušničke zasluge, to je bila vrst isplate i zalog buduće suradnje. To je pravi kontekst Jugoslavije i samoupravnog socijalizma: doušništvo kao kao način života i život bez građanskih normi, a povrh svega apsolutna podvrgnutost Titu i Partiji. Jugoslavija je cijelo vrijeme zaštitnik međunarodnog terorizma (Baader Meinhof, PLO, arapski teroristi) i sigurna kuća najopakijim svjetskim teroristima, Carlos na primjer; ona na veliko šverca oružjem i trguje izdajama. Jugoslavija je organizirani bizantizam uspješno uvaljen demokratskom svijetu i svjetskoj sirotinji.

Dakle ta druga i treća generacija partijske nomenklature danas na ovaj ili onaj način vlada Hrvatskom; politički koristi izvršnu vlast ili s pozicija javnih poduzeća/instituta: dogovaranjem i pogodovanjem u sprezi s ovom SDPartijskom vladom. Da bi što sustavnije premrežila Hrvatsku političko-poslovnim nitima te ekonomski što više ojačala partijsku nomenklaturu, VOMO na čelu s šefom KOS-a, generalom Acom Vasiljevićem, koncem osamdesetih prošlog stoljeća počinje s formiranjem YUTA-e. „…otvaranje tvrtki u inozemstvu kao način samofinanciranja YUTA-e“ – kako YUTA-u definira 1991. jedan od ispitanih terorističke skupine KOS-a, Labrador, koji na saslušanju (nakon razbijanja grupe) spominje tu organizaciju kao projekt osmišljen u KOS-ovom laboratoriju.

Nastavlja se…

L.C./hrsvijet.net

Komentari