Kako je Obersnel stvorio tihi raskol u Slobodnoj Dalmaciji

Povod sukoba riječkog jugonačelnika i njegovih kritičara bilo je još jedno riječko sramoćenje Domovine i Domovinskog rata – ovaj put proslava, kako je javno rečeno, „Kontra-Oluje“ – a poprište je, osim riječkog HNK-a Ivan pl. Zajca, prilično neočekivano, bila i Slobodna Dalmacija. To novo Frljićevo i Obersnelovo partijsko šibicarenje traje evo već drugi tjedan.

Devet mjeseci nakon prethodnog političko-kazališnog ispada u duetu s Oliverom Frljićem, ponovno je potrebno, radi utvrđivanja gradiva, prozreti riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela koji opet – na sramotu svojih profesora – u javnosti nastupa s naslovom „magistra znanosti“. Prvi je povod bila predstava „Ognjište“ autora Mile Budaka i redatelja Jakova Sedlara u zagrebačkom HNK-u razmjerno davnog 14. travnja 1991. godine. Povod pak ovog sukoba bilo je još jedno riječko sramoćenje Domovine i Domovinskog rata – ovaj put proslava, kako je javno rečeno, „Kontra-Oluje“ – a poprište je, osim riječkog HNK-a Ivan pl. Zajca, prilično neočekivano, bila i splitska Slobodna Dalmacija. To novo Frljićevo i Obersnelovo partijsko šibicarenje traje evo već drugi tjedan.

Frljića, dakle, zbog pretjerane uporabe u javnosti i zapravo samo izvršiteljskog značaja, ovaj put ostavljamo po strani i usredotočujemo se na Obersnela. Dodatan putokaz tu ide prema njegovoj Partiji (SDP-u), njenom šefu Zoranu Milanoviću, dobro savjetovanom, proračunatom i vrlo, vrlo postupnom domoljubu, HNS-ovu ministru kulture Berislavu Šipušu te cijeloj ovdašnjoj vladajućoj udbomasoneriji sve tamo do, čini se po mnogim indicijama, Gregurića, Hanžekovića – i tko li je već među njima ovoga trena najveći mačak. Uostalom, još je 5. veljače u Matičinu Vijencu kratkovjeki član Nadzornog odbora EPH-a naveo riječi njegova vlasnika Hanžekovića kako će njegovo medijsko carstvo „zastupati liberalno i socijalno, lijevi demokratski centar“. Istina, Frljić je sebe odavno javno proglasio „nedemokratom“, ali to ga nije omelo u karijeri – za gazde je dobar svatko, baš svatko, tko je na bilo kojoj kulturnjačkoj njivi spreman dovoljno zdušno raditi protiv hrvatskoga naroda i njegove države.

Instaliranje Frljića i druge priče

Da bi slika o Vojku Obersnelu bila potpunija, barem kad je riječ o njegovom slonovskom djelovanju u osjetljivoj staklariji hrvatske uljudbe, treba se tek najkraće prisjetiti njegove slavne operacije dovođenja znamenitog Frljića u riječko nacionalno kazalište još tamo 19. listopada 2013., pri čemu on nemjerljive zasluge dijeli i s (pro)palom ministricom Andrejom Zlatar Violić. Frljić je ispade u Rijeci počeo proizvoditi kao na beskrajnoj vrpci još lani 15. travnja, dok je Obersnel djelatno uletio u njihov partijski političko-kazališni zdrug lani početkom studenoga. Tada se gradonačelnik preko stupaca Večernjeg lista cijeloj hrvatskoj političkoj i kulturnoj javnosti razotkrio u svoj raskoši svoje jugokomunističke zabranjivačke „kulture“: prijetio je i mrtvom Mili Budaku („zašto niste izabrali, recimo, Kamova?“), ali i živom Jakovu Sedlaru. Zbog Sedlarove su mu se predstave iz 1991. i nekih polemičkih rečenica javljale i nježne uspomene na verbalni delikt, odnosno zloglasni 133. članak kojim su tisuće Hrvata u jugosatrapiji smještene iza rešetaka.

Sada se Obersnel ponovno – iako bez i najmanjih pretpostavki političke i svake druge pismenosti – opet dohvatio pera. Priča je ovaj put bila posebno zanimljiva, zabavna i s mnogo meandara, koji svakoj fabuli podižu vrijednost.

Frljić, kao samoproglašeni srpsko-hrvatski „nedemokrat“ (upravo tako je rekao u intervjuu magazinu Rolling Stone u studenom 2013.) i jedva suzdržani jugo-pučist, što je obnarodovao u susretu sa studentima u Novom Sadu, u skladu s onim debelim i teško kotrljajućim bukvama koje su ponegdje omiljeni zaštitni znak njegove bosanske postojbine, založio je nemalu težinu i zgodan geopolitički položaj „svoga“ kazališta ne bi li po svaku cijenu vratio Titinu Jugoslaviju. U njoj se, naime, s neprijateljima revolucije i bratstva-jedinstva radilo po puno kraćem postupku od ovog na koji je on danas prisiljen (na svojim tzv. performansima čak je počeo kao scenske rekvizite koristiti i kalašnjikove).

O tome kako se on nakanio obračunati s 20. jubilarnom Olujom, kao središnjim kontrarevolucionarnim događajem koji je zabio zadnji čavao u lijes „bratske zajednice naših naroda i narodnosti“, izvijestio je njegov novinarski brat blizanac, Davor Krile, u Slobodnoj Dalmaciji od 29. srpnja. Tko je sve, osim političkog komesara Frljića i evidentičara ili pak suautora Krile, pisao ovaj manifest? Iz teksta proizlazi: Srpsko narodno vijeće (Milorad Pupuovac), udruga Documenta (Vesna Teršelič i drugovi), Antiratna kampanja (aktivistica Vesna Janković) te agencija SENSE.

Tekst je razmjerno kratak, ali nabijen smicalicama koje zvuče uvjerljivo i „čovjekoljubivo“ samo u ozračju medijskih blokada, kojima je predugo izložena hrvatska šutljiva katolička većina. Pet je ključnih točaka Frljića i njegovi riječkih revolucionara: prva, uvođenje pojma „žrtve drugih“, kao osobite inačice „izjednačene krivice“, tog spasonosnog pojma za srpske agresore. Zašto u tom duhu ne predlože svim ratnim pobjednicima 2. svjetskog rata da se na svojim velebnim mimohodima o Danima pobjede prisjete stradanja njemačkih hitlerovaca, a o „prekomjernom granatiranju“ Hirošime i Nagasakija da i ne govorimo ? O tome kako bi prošao takav njemački nacistički ekvivalent prilikom židovskog sjećanja na njihovo stradanje u 2. svjetskom ratu da i ne govorimo.

Drugo, posebna nastranost je uvođenje u cijelu ovu priču tzv. rodnog (genderističkog) novogovora, koji su čak i ultraliberalne zemlje kao Norveška službeno izbacile iz svoga znanstvenog rječnika. Frljić i Pupovac kao da računaju da su žene „mekši“ i „gluplji“ spol – valjda zato što masovno čitaju EPH-ovu Gloriju, Story, Milu i slične – a istodobno, jer oni to tako hoće, i „politički ispravniji“ pa onda upravo žene imaju više prava i znanja govoriti o ratu i miru. Nekim „čudom“ znam i da ovakvi nikad nisu za mišljenje pitali majku mučenicu Katu Šoljić, koja je u Domovinskom ratu izgubila četvoricu sinova, a koja bi im jamačno ispričala bitno drukčiju priču od ove.

Osim toga, prisjećam se kako sam 3. srpnja 2003. u Slobodnoj Dalmaciji izvijestio o njemačkom izdanju knjige „Privilegirani spol“ Martina van Crevelda, Clausewitzeva učenika i profesora vojne (!) povijesti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, čije bi se osnovne teze, obrazložene na oko 500 stranica, odlično uklopile u ovu našu priču. Jedna od osnovnih njegovih tvrdnja je da su žene „oduvijek bile, pa su tako i danas – ne podčinjeni, kao što feministice tvrde – već privilegirani spol“. Barem su to sigurno bile u ratu – i zbog čega bi upravo njihovo svjedočenje i rezoniranje o toj stvari bilo po ičemu nadmoćno muškom?!

Treća Krilina tvrdnja – Frljić je, navodno, pohađao teologiju pa mu se takva glupost valjda ne bi omakla – zapravo je predbacivanje i Katoličkoj crkvi zašto neke neimenovane „nacionalne stereotipe“ nikad ne prepričava na „misama za Domovinu“. Iz toga proizlazi da on nema ni najmanje religiozne kulture pa doista nema pojma kako se i o čemu na tim i takvim misama govori (kao da su mise sastanci AFŽ-a ili tzv. nevladinih udruga).

Četvrto, nitko – od Frljića do navedenih udruga – jednostavno ne priznaje kao konačnu presudu Haaškog suda, već su najavili „i objavu interaktivnog narativa sa suđenja generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kroz koji će se tematizirati pet najspornijih točaka optužnice“. Priznaju, kako reče njihov vođa i maršal, samo sud svoje Partije!

I peto, sve će, obećali su, ove tvrdnje riječkoj i hrvatskoj javnosti utjerivati i „stanovitim mirnodopskim ‘nasiljem’“. Kad je o Frljićevu i Obersnelovu kružoku riječ, to nije trebalo posebno ni naglašavati.

Zgodan manevar neorjunaškog dijela Slobodne

Ipak, dogodila se i jedna zanimljiva stvar: Slobodna Dalmacija je priču svoga i dalje vodećeg komentatora Krile, čija se slika koči na mrežnom izdanju uz, recimo, samog Tomića, Ivaniševića, Pavičića i Galla (Dežulović je, izgleda, otprhnuo na dulje vrijeme), stavila na istaknuto mjesto druge stranice. Još i više: i na udarno mjesto na naslovnici toga 29. srpnja i to pod (malo je reći izazovnim) naslovom „U Rijeci spremaju ‘Kontra-Oluju’“, sve to uz više slika Frljića i Pupovca!

Nije teško pretpostaviti kakav je to učinak imalo na njeno većinsko hrvatsko čitateljstvo pa se opet, kao i prije devet mjeseci, javio SDP-ov riječki gubernator Obersnel pismom od 31. srpnja Slobodnoj Dalmaciji. Zvučao je uvrijeđeno, ali i nekako umorno te, kao uvijek, politički neuko (pa i što će mu ikakvo znanje kad mu Partija, do daljnjega, redovno jamči vlast!). Bistri Obi napravio je najprije zanimljivu razliku: s razlogom je oslobodio krivice Krilu, koji je i sam strastveni frljićevac, a grijeh udijelio – redakciji Slobodne!

To mi se svidjelo, jer doista kao da je ovaj manevar napravio onaj nevidljivi hrvatski ili barem neorjunaški dio Slobodne Dalmacije (ja bih ga mogao imenovati s dosta točnosti, ali nema potrebe) i Obersnel je s razlogom pokušao popraviti štetu – jer nije li gazda Milanović, po savjetu svoga američkog „Dubokog grla“, odlučio odigrati predizbornu partiju domoljublja?! Stvar je pak bila u tome što onaj „(ne)poznati netko“ nije ništa izmislio: sam Krile ili Frljić ili tko god da kroza nj govori na nekoliko mjesta koristi riječ „kontra“: „kotrapunkt kninskoj proslavi“ ili „kontrasjećanje“ – što je onda netočno kad ona završi i na naslovnici?!

Obersnel je zapravo svoje nijekanje („u Rijeci se ne sprema kontra-Oluja“) trebao je iznijeti Frljiću. Riječki načelnik čak se tu pokušao navrat-nanos ograditi („smatram da ovaj performans ne bi trebalo izvoditi baš na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“), ali to je zvučalo krajnje neuvjerljivo. Kao, on je veliki demokrat, koji se „ne će uplitati u rad Olivera Frljića“ – ta on ga nije doveo u riječki HNK usprkos tome što je on onakav kakav jest, nego upravo zato što je takav! I sad mu se, kao, oteo s lanca – pa on se uopće i ne bavi kazalištem, ono ga zapravo po sebi i ne zanima! Njega vruće zanima samo Titin „raj“ bratstva-jedinstva, kojim bi on, čini se prema njegovoj razglašenoj predstavi „Mrzim istinu“, htio pokrpati i svoju vlastitu srpsko-hrvatsku obitelj iz rodnog mu Travnika, danas sve više muslimanskoga.

Čudo kako se nije dosjetio da će to prije postići upravo u rodnoj Bosni i Travniku, jer Tito i Jugoslavija tamo su većim dijelom još „zakon“. Možda ipak ima i sasvim praktičan odgovor: konvertibilne marke tamo nisu tako izdašne kao „ustaške“ kune ovamo, a i pitanje je bi li tako lako našao svoga Obersnela ili svoju Andreju Zlatar Violić.

Posebno nizak je drugi dio teksta u kome Obersnel slavi djelo doista zaslužnih Riječana i Primoraca u oslobađanju zemlje, u koje su uključena 222 pala branitelja, ali to zvuči beskrajno lažljivo: jer, da mu je bilo stalo do njih, nikad nitko ni nalik Frljiću ne bi primirisao tako značajnoj ustanovi kakav je riječki HNK imenom plemenitog Ivana Zajca.

I konačno, cijela ova splitska priča za Obersnela ispala je vrlo bijedno, neinteligentno, neuvjerljivo i besmisleno. S iznenađenjem sam otkrio da Slobodna Dalmacija (na čiji zahtjev i čijom odlukom?) Obersnelov odgovor nije tiskala u listu već samo na mreži i to 31. srpnja. Cijelu stvar jamačno su iznudili Milanović i njegov „pi-arovac“ iz sjene, kojim bi se cijela kukurikavačka kasta trebala predizborno domoljubno ulickati po načelu „ako prođe – prođe“. Od cijele Obersnelove jugopartizanske gromovitosti ovdje je ostalo samo njegovo nemoćno mijaukanje kako bi, eto, redakcija i njen glavni urednik „trebali barem pokušati prestati s huškanjem i potpirivanjem niskih strasti“. U tomu je uostalom njegov štićenik, u iznimno snažnoj konkurenciji „kulturnjačkih“ političkih provokatora, gotovo neosporeni „broj jedan“.

Frljić – proizvod ucijenjenog društva

Za kraj tek jedna općenitija istina: Frljić nesmetano bjesni uglavnom sluđenom Hrvatskom, nekim privilegiranim državama tzv. Jugosfere, ali tu i tamo i na njemačkom govornom području (u Poljskoj je, poznato je, već na početku dobio nogu). Ovakav kazališni barbarogenij je zapravo izraz duhovne ucijenjenosti i neslobode ovih društava – u stilu „samo je Hitler zabranjivao ‘umjetnost’“, na što bi se, recimo, svaki engleski ili američki filmski ili kazališni producent kad bi naletio na frljićevsko muljanje samo posprdno nasmijao – jer velika većina njegovih predstava su silovano kazalište. U njemu se na često vrijedne tuđe tekstove kaleme Frljićeve prizemne, ali opake političke naljepnice, čime se razgrađuje nacionalno kazalište i histerizira cijelo društvo. Očito je danas da upravo to cilj – ne samo beznačajnog izvršitelja Frljića, već sviju iz viših ešalona moći koji su njega stvorili i koji ga održavaju: Obersnela, Milanovića i onih nevidljivih koji vedre i oblače cijelom ovom grotesknom (protu)društvenom i (protu)kulturnom predstavom.

Kukurikavačka hajdučka otimačina novca, moći i slave

Bolest hrvatskog kazališta u kojem je moguć jedan Frljić zapravo je bolest društva. I to što važi za hrvatsko kazalište važi i za film, knjigu i niz drugih područja kulture. Tako je nedavno 9. srpnja u Matičinu Vijencu istaknuti hrvatski književni povjesničar i profesor Filozofskog fakulteta Vinko Brešić, među ostalim i pisac knjige „Hrvatska književnost 19. stoljeća“, u intervjuu kazao jednu vruće aktualnu tvrdnju i dao jedan koristan prijedlog. O tome sam nedavno i sam pisao i mislim da bi se on mogao pretvoriti u cijeli jedan novi sustav, koji bi služio narodu, publici, čitateljstvu i gledateljstvu, umjesto da, kao dosad, kroz tzv. kulturu bezobzirna – prije svega lijevo-liberalna – tetoši i goji svoje političke propagandiste pod krinkom „plemenitih“ kulturnjaka.

„Zajednička taktika (hrvatskih nakladnika) je izvući što više društvenog novca preko raznih dotacija“, kaže Brešić. „(Taj) ozbiljan problem kulturne politike nikako da riješe pa prosječni porezni obveznik ima mnogo razloga da se pita kako se zapravo raspolaže njegovim novcem… Nedavno sam htio i javno reagirati na neke odluke Ministarstva kulture u kojima nisam mogao ne vidjeti preopasan zagrljaj struke i politike, ali sam odustao. No, u jedno sam siguran: sve dok smo u ovakvoj situaciji financirati bi se trebala samo kulturna baština. Ni živoga Krležu ne bih financirao, a da ne govorim o unaprijed plaćenim pjesničkim zbirkama i romanima koji nikad nisu napisani“.

Upravo zbog činjenice da je i Oliver Frljić svojevrsna preslika režimskog umjetnika u jugokomunizmu, bilo bi dobro posebno njega provjeriti na nečem što bi barem malčice bilo bliže „tržištu“ u kulturi (ovo sada, posebno u kukurikavačkoj kulturi, moglo bi se nazvati hajdučkom otimačinom novca, moći i „slave“). To bi još posebno došlo do izražaja kad bi u Hrvatskoj bio stvoren stvarni medijski tržišni sustav, koji ne bi – mimo stvarnih političkih sklonosti možda i 80 posto pučanstva – izokretale i krivotvorile domaće i strane skupine podzemne moći.

U takvom sustavu, gdje bi narod i publika doista odlučivali „ovo ću kupiti – ovo ne ću“ ili „ovo ću gledati – ovo ne ću“, sada napasnog kazališnog drvosječe Olivera Frljića nestalo bi preko noći. Vjerojatno bi u Laktašima i Prnjavoru rukovodio amaterskim kazalištem, a da se prehrani surađivao bi u kulturnoj rubrici Glasa Srpske, gdje bi pisao vijesti tipa „Pjesnici unijeli vedrinu u dom u Rogatici“ ili „Gradonačelnik Banjaluke primio žiri festivala Kestenburg“. To bi mu bio jedini prirodni i kulturni okoliš.

Autor: Joško Čelan / 7Dnevno

Odgovori

Skip to content