TwitterFacebookPinterestGoogle+

Georges B. Clemenceau: srpske pretenzije na tuđe teritorije su „strvinarski imperijalizam“

Objavljujemo dio e-pošte s pismom akademika Josipa Pečarića  Već sam vam poslao tekst iz Hrsvijeta o reagiranju glavnog tajnika UN-a na prosvjed Bošnjaka iz SAD-a i Kanade zbog četničke proslave tzv. Srpske Nove godine u prostorijama UN-a i pjevanja pjesme Marš na Drinu.

Drina i jest kultno mjesto srpskog ubijanja muslimana (Hrvata u Drugom svjetskom ratu i Bošnjaka u onom iz devedesetih prošlog stoljeća).
Slično pismo smo namjeravali poslati i mi. Pored ove pjesme nama smeta što se tom prigodom pjevala i pjesma Tamo daleko. Nisam gledao izvješće s tog četnikovanja, ali znam da Srbi obično izmjene originalne stihove te pjesme, koja je usput rečeno hrvatska pjesma, i pjevaju:

Tamo daleko
Daleko kraj mora
Tamo je selo moje
Tamo je Srbija

Time uvijek pokazuju osnovni cilj velikosrpske politike: MORE. Od toga su stradali svi narodi koji žive na «njihovom» moru. I Hrvati, i Crnogorci, i Albanci. Tim narodima sam izbor te dvije pjesme na takvom mjestu puno govori.
Naime, poznato je kako predsjednika Generalne Skupštine UN-a Vuka Jeremića u Srbiji zovu Mali Sloba, što jasno pokazuje da mu je uzor Balkanski krvnik Slobodan Milošević.
Moram priznati da je reagiranje Glavnog tajnika pozitivan pomak u ponašanju UN-a.

Sjetimo se samo kako su podržavali velikosrpsku nacističku politiku: embargo na uvoz oružja (zapravo oduzimanje prava na samoobranu napadnutim narodima), neuvođenja zločina agresije u Statutu Suda u Haagu, oduzimanja prava na oslobađanje okupiranih područja kroz optužbe za udruženi zločinački pothvat cijelog vodstva u Hrvatskoj i višegodišnje suđenje hrvatskim generalima za to (sudac Meron je to blago ocijenio nerazumnim!), Ne uvažavanje činjenice da je Olujom spašen ogroman broj ljudi u od UN-a zaštičenoj zoni Bihać poslije velikosrpskog genocida u Srebrenici, uz drakonsku osudu bez dokazane krivnje Dariju Kordiću i sadašnjim suđenjima generalu Slobodanu Praljku i ostalim Hrvatima iz BiH – samo zato što su obranili svoja ognjišta. Na kraju i izborom Miloševićeva čovjeka na tako značajnu funkciju u UN-u, što je istovjetno kao kada bi na tu funkciju izabrali nekog zagovornika Hitlerove politike!

Prvu verziju teksta počela je pisati prof. Vera Primorac. Ovo što slijedi je napisala u jednom dahu. Sve ono što je u tom trenutku osjećala, izbacila je iz sebe. Naravno, mislila je još raditi na tekstu. Iako je to samo početak rada na onome što je trebalo biti naše pismo, čini mi se da je dobro da vam ga dam u ovom obliku, upravo zbog načina na koji je taj tekst nastao.
Sve vas lijepo pozdravlja,
Vaš,
Josip Pečarić
Vera PRIMORAC,

Poštovani glavni tajniče UN-a, gospodine Ban Ki-moon!

Georges Benjamin  Clemanceau:

… Agresivna politička taktika“ strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti.“

U Vaše cijenjeno ime, u našim je tiskovinama objavljen tekst s isprikom Bošnjacima, za pjevanje Marša na Drinu u dvorani UN-a.
Baš tada smo i mi Hrvati, završavali svoje pismo, isto tako upućeno Vama, jer smo smatrali kako biste i Vi osobno trebali znati ( a što se najčešće prešućuje) da nije genocid, uz zvuke tog Marša, izvršen samo nad Bošnjacima, već i nad Hrvatima. Zato Vam i šaljemo naše cjelovito pismo, sa željom da i ovo naše, isto tako, pomno pročitate, jer ćete iz njega moći štošta pročitati, što niste dosad čuli, posebice od gospodina Jeremića. Jer neki su jako vješti, kao što ste se i sami sada uvjerili, u skrivanju istine i prikazivanju, navodne istine, koja ide u njihovu korist.

Tužno je, i jako nas vrijeđa i žalosti, što se o našim žrtvama, i žrtvama Hrvata iz Bosne i Hercegovine, tako malo govori, i što se to konstantno prešućuje. Još je žalosnije i tragičnije što se te žrtve nigdje ni ne spominju, niti se o njima raspravlja. Pa ni u Vijeću sigurnosti UN. A većina onih koji su odgovorni za najogavnije zločine (silovanje i genocid), nisu još odgovarali i šeću se slobodno među nama, zbog razno-raznih pritisaka izvana na Hrvatsku i na Hrvate iz Bosne i Hercegovine.

Tko nam to garantira kako opet ne će, uz zvuke Marša na Drinu, oni zakuhati neki novi sukob?

Tko nam garantira da uz Marš na Drinu, ne spremaju još neku agresorsku invaziju, na sve nesrbe.

Još je davno poručio Karadžić Muslimanima: „ Ili ćete biti Srbi ili vas neće biti!“ No, ista bi sudbina slijedila i Hrvatima…i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, jer se i danas ponovo želi mijenjati i falsificirati povijest. Netko nam i danas, u 21. stoljeću, zbog takvog zločinačkog plana, želi nametnuti krivnju, pa izjednačiti agresore i ŽRTVE. Na takav bi se način lakše sproveo zacrtani plan!
Na tom tragu su i sve ove optužnice Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, koji nevini čame u Haagu, a u zločinački poduhvat bili su udruženi samo četnici i JNA, dok su se svi ostali branili od imperijalističke agresije i stvaranja „Velike Srbije“, koja bi opet bila nova „grobnica“ za sve narode, koji upadnu u njihove zamke.
Zar, zaista, mislite da su narodi iz bivše, zajedničke države, bježali iz nje od dobra i mirnog suživota sa Srbima? Zar zaista mislite da će narod, koji je tijekom cijele svoje povijesti imao aspiracije prema drugim narodima, od sada mirovati??? Biti uljuđen i raspoložen dobrosusjedski? Ako mislite tako, onda se jako varate.

Nema susjeda protiv kojega nisu ratovali zbog teritorija. Od Hrvatske, Bugarske, Madžarske, Makedonije, Rumunjske (oni su bili u planu), Crne gore, Bosne i Hercegovine, sve do Albanije …

A takva genocidna politika, i prema Hrvatima iz Hrvatske, i prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine ( ne samo prema Bošnjacima), traje već pune 93 godine. I zahvaljujući upravo takvoj politici, više od jedne trećine Hrvata se iselilo van svoje domovine. Što zbog progona, što zbog mučenja i zatvaranja u tamnice, što zbog siromaštva, što zbog srpske dominacije i izrabljivanja (jer su uvijek u zajedničkim državama, krajeve naseljene Hrvatima, zapuštali i zapostavljali i izrabljivali).
Sve je počelo, opet s Maršem na Drinu 1918., stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca,. Te iste godine Srbija je otela Hrvatima trećinu Srijema, najplodnije oblasti toga dijela Hrvatske, anektirala suverenu državu Crnu Goru, a Makedoncima i Albancima otela teritorije koje je nazvala Južna Srbija.

Godine 1945. Srbija je otela Hrvatima drugu trećinu Srijema, a 1991. je počela imperijalistički rat protiv Hrvatske, lažno ga prikazujući kao građansko- vjerski rat, između Hrvata i Srba, te je i ovaj put okupirala trećinu Hrvatske, u nadi da će se ostvariti njihova zacrtana i zamišljena granica Velike Srbije, crta Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, koja je zemljopisna crta poznata kao jedna od “zapadnih granica” projekta Velike Srbije, nešto manjih zahtijeva od drugih (radikalniji zahtjevi su uključivali među ostalim i luku Rijeku na našoj obali), a pod njenim patronatom i pritiscima, Hrvatskoj su oduzeli i veliki dio Jadranske obale uz Crnu Goru: Boka, Kotor, Herceg Novi…, i poklonili Crnoj Gori; dvadesetak sela uz slovensku granicu i pripojili Sloveniji i …

Vojislav Šešelj i drugi čelnici Srpske radikalna stranke borili su se za amputaciju Hrvatske baš na toj crti, kao i još neki srpski političari i ideolozi, još iz doba Kraljevine Jugoslavije, a četnički ideolog Stevan Moljević je u svome elaboratu Homogena Srbija, inzistirao i na etničkom čišćenju zemalja od drugih naroda.

I nakon svega doživljenog, ne trebate se pitati, zašto ni jedan- jedini narod s ovih područja, nije htio, niti hoće s njima?

Najbolju ocjenu o srpskom imperijalizmu, izrekao je i napisao nekadašnji francuski predsjednik i ministar rata, gospodin Georges-Benjamin Clemenceau, koji je njihovu politiku nazvao konstantom srpske pretenzije na tuđe teritorije „strvinarskim imperijalizmom“.

„Strategija i taktika Srba je naseljavanje u susjedne zemlje, a zatim destabilizacija tih istih zemalja, terorizam i provociranje međunarodnih sukoba u regiji, zatim agresija i okupacija susjednih zemalja, ubojstva, prisilna mobilizacija, silovanja i terora nesrpskog pučanstva na okupiranom teritoriju, genocid s karakteristikama „etničkog čišćenja“ i progon nesrpskog pučanstva iz te druge zemlje, koje se tako destabiliziraju radi novih dugoročnih srpskih osvajanja, te doseljavanja srpskih kolonista u svrhu proširivanja „Velike Srbije“…“
… Agresivna politička taktika“ strvinarskog imperijalizma“ sastoji se u tome da se u cikličkim razdobljima, otprilike svakih 20 godina, terorizmom destabiliziraju susjedne zemlje ili pojedine regije, a zatim se agresijom priključe Velikoj Srbiji. Pučanstvo se genocidom očisti i protjera u sljedeće zemlje koje se kane destabilizirati, a na „neočišćena“ područja nasele srpski kolonisti.“

Dr. Zdravko Dizdar: Što je ustvari četnički pokret – fašistička ili antifašistička činjenica?

CJELOVITO NEPOSLANO PISMO GOSPODINU Ban Ki-moonu

Nema naroda na ovome svijetu koji ne želi svoju slobodu, i svoju slobodnu domovinu, u kojoj će živjeti i slobodno odlučivati; svoju domovinu u kojoj ga nitko ne će terorizirati, iskorištavati, ponižavati. Ni mi Hrvati, nismo u tome iznimke. Stoljećima smo sanjali o svojoj slobodi, o svojoj zemlji u kojoj će se moći glasno reći, bez ikakva straha, tko smo i što smo; o zemlji mira i blagostanja; o zemlji u kojoj će se moći odlučivati slobodno…

I o svojoj sudbini i o svojoj slobodi.

Dugo je trajala naša borba za njeno ostvarenje. Dugo smo čekali… I konačno je došao taj dan u kojem smo odlučili… biti svoji na svome.

Jednoglasno i referendumom. I mi Hrvati, i Slovenci, i Bošnjaci…

Nedugo nakon toga, na sjednici Glavne skupštine 22. svibnja 1992., Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Uz Hrvatsku, nove su članice postale, Slovenija i Bosna i Hercegovina.
Kolika radost i kakva čast, za moju malu, dugo tlačenu i napaćenu, zemlju!!!

Nikad toliko radosti, toliko oduševljenja i slavlja, poleta i zajedništva, nije doživio ovaj naš narod, kao te davne 1992. godine.! Jer konačno smo imali, a što je bilo priznato i od cijeloga svijeta,
Svoju slobodnu i neovisnu domovinu Hrvatsku.
Imali smo:
„Svoj komadić Svoje zemlje
I Svoje sunce
Na dlanu“

I eto, zato je to jedan od najvažnijih datuma u našoj tisućljetnoj povijesti!

No, nisu se s tom odlukom svi slagali. Bilo je i onih koji su snivali druge, tajne snove… Takvi i njima slični, njihovi istomišljenici, željeli su stvoriti svoje carstvo, svoju dugo pripremanu a ne i realiziranu, Veliku Srbiju. Ali nije to bio njihov san tek od jučer! Korijeni tog zla, i te zločinačke nakane, sežu u daleku prošlost.
A mi Hrvati, onako naivni kakvi i jesmo, mislili smo kako se to vrijeme ne će nikada vratiti u naša potisnuta sjećanja, ali nas je, nažalost, „Marš na Drinu“ iz dvorane UN, opet vratio u ta teška i krvava vremena. Nadali smo se iskreno, i s vjerom u pravdu, da više nikada ne ćemo čuti zvuk, te njihove koračnice smrti, uz čije su taktove četničke horde išle u klanja, silovanja, rušenja i etnička čišćenja.

„Marš na Drinu“ je bio zločinački poziv na to i takvo klanje. Uz „Marš na Drinu“ napadali su i rušili NAŠ Dubrovnik, grad spomenik svjetske baštine, dok je rušitelj-naredbodavac, kamiondžija iz Trebinja, obećavao gradnju„ još starijeg i ljepšeg, SRPSKOG Dubrovnika“, zajedno sa svojim „bradatim, prljavim, neobrijanim i pijanim spodobama“, kako ih je nazvao, u jednom svom pismu, i sam izbjeglica pred njihovom agresijom i terorom, jedan poznati crnogorski pjesnik.

Uz „Marš na Drinu“, te pijane zločinačke spodobe, ulazile su i u Vukovar, i u Srebrenicu…i u Ravno, i u srednju Bosnu, pa su u koljačkom zanosu, s visoko podignuta tri prsta, s crnim četničkim barjacima i na njima ucrtanim mrtvačkim glavama- lubanjama, pjevali:

„Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“.

Zapisi o tom njihovom „junačkom pohodu“, postoje i danas, a snimali su ih ti isti četnici, kako bi se mogli hvaliti svojim „junaštvima i junačkim podvizima“ na srpskoj TV u Srbiji, i na drugim TV postajama, od agresora okupiranih dijelova, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Za to su vrijeme iz Srbije kretale kolone istih takvih koljača, na čelu s ratnim zločincima: Šešeljem, Arkanom, Mladićem, Miloševićem… dok su ih na ulicama Beograda, glavnog grada Srbije, posipali cvijećem… Posipali su cvijećem one iste koji su išli rušiti, klati i ubijati Hrvate i Muslimane. I tada su se, kao pratnja na njihovom „junačkom“ pohodu, orili zvuci „Marša na Drinu“. Rezultat tog njihovog „Marša na Drinu“ jest MARŠ SMRTI koji su sijali i ostavljali iza sebe, i genocid svjetskih razmjera, nad Hrvatima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Bošnjacima, a kasnije i nad Albancima s Kosova.

Vukovar, Ovčara, Škabrnja, Ravno, Dubrovnik, Srebrenica, Kosovo…

Hrvatski Vukovar, nekad biser barokne gradnje, grad kulture, glazbe, umjetnosti; Vukovar, biser na Dunavu, smješten, kako je napisala jedna naša pjesnikinja, „tamo gdje Dunav ljubi nebo“; Vukovar kojega su oskrnavili i osakatili ti isti, opet uz zvuke njihovog MARŠA SMRTI, uz „MARŠ NA DRINU“ i četničke pjesme u kojima nisu prezali ni od posezanja za našim morem.

Tamo daleko, daleko kraj mora“…, pjevali su u isto vrijeme kada su divljali, uz Marš na Drinu, po Hrvatskoj. A mora nikad nisu imali, ali su zato imali ogromne apetite za svim onim što nije njihovo, već je tuđe, a željeli su i sanjali da bude osvojeno i njihovo.
I zato se crta Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, koja je zemljopisna crta poznata kao jedna od “zapadnih granica” projekta „Velika Srbija“, morala pod svaku cijenu, ostvariti. Čak i TAMO DO MORA… Rijeka… grad i luka, ali i Dubrovnik, grad- dragulj na našoj obali. Osvojiti pod svaku cijenu!!!

A kada bude to ostvareno, onda je lako uzeti i … ono što još ostane!!!

Iza njih i Marša na Drinu je uvijek ostajala pustoš, prah i pepeo… i etnički čista područja. Ostao je i Vukovar, u kojemu je zaklano, mučeno i ubijeno 5 000 ljudi, žena, staraca, djece … ranjenika; Vukovar u kome su ti isti „sijači straha i smrti“, masakrirali još i 250 ranjenika iz vukovarske bolnice…

Ali, unatoč tim i takvim, Vukovar stoji! I diže se iz pepela. Unatoč svim pritiscima; unatoč svim sijačima zla, VUKOVAR STOJI!!!

VUKOVAR, GRAD HEROJ… UVIJEK I ZAUVIJEK …
V U K O V A R !!!

Dr. Zdravko Dizdar: Što je ustvari četnički pokret – fašistička ili antifašistička činjenica?

1 comment

  1. Pingback: O banalnosti zla / Bernardić: SDP-u je mjesto na proslavi genocida nad Hrvatima – PORTAL DNEVNIH NOVOSTI | Glasilo hrvatskih branitelja

Komentiraj