PROF.DR.SC. MIHOVIL BIOČIĆ: Svjedočanstvo o četničkim zločinima u Srbu
Ovih dana se opet u medijima raspravlja o tzv. ‘’Danu ustanka naroda Hrvatske’’. Neshvatljiva je zagriženost nekih, koji nam čak uče djecu, inzistiranja na velikosrpskom i komunističko – boljševičkom stajalištu, kako je to bio antifašistički ustanak, dakle protiv fašista.
Da bih pojasnio dvojbu radi li se o antifašističkom ili o četničkom ustanku, navesti ću nekoliko činjenica, a na čitatelju je da donese zaključak:
Moja majka je izravni svjedok tih događaja, kada je za malo pobjegla sa svojom starom majkom i mlađim bratom pred ustanicima, zahvaljujući dojavi Talijana, da se ‘’sklonu na nekoliko dana, jer će sutradan Srbi dignuti ustanak, da ne nose nikakve stvari sa sobom, jer će se ubrzo vratiti’’. Cijeli njezin zaseok Šimića u mjestu Golubić sklonio se u Knin, a ostao je tek jedan nepokretni starac u krevetu, povratnik iz inozemstva, kojeg su ustanici isjekli na komade i dijelove bacili tako da su bili hrana psima. Crkvicu-špilju Gospe Lurdske, koja je bila na majčinoj zemlji, su oskvrnili, kipove izboli bajunetama i bacili u obližnji potok. Prema rječima moje majke, ustanici su bili u dobrim odnosima s talijanskim fašistima. Naravno, hrvatski zaseok Šimića u Golubiću je opljačkan i spaljen do temelja. Iza 1945. majka je na ženama susjedstva (Srpkinjama) gledala svoju djevojačku odjeću, a kako su ustanici mahom bili nositelji spomenice, o pravdi nije moglo biti riječi. Kada je svojevremeno pročitala tekst Mile Krvavice u Slobodnoj Dalmaciji, suglasila se s napisanim (Ante Mile Krvavica, Svjedok sam četničkih zločina u Grahovu,Slobodna Dalmacija, 10.VIII 1995.).
Postoje dokumenti koji dokazuju suradnju tih ustanika s talijanskim fašističkim vlastima (što je vrlo dobro poznato i povjesničarima – znanstvenicima i onim drugima). Oni koji surađuju s fašistima, dobijaju od njih oružje, opremu i hranu, teško se mogu nazvati ‘’antifašisti’’. Pravi antifašisti bi se zasigurno borili protiv fašista, a ne uz njihovu pomoć protiv domaćih civila, čak i djece od 2 godine. Očigledno se radilo o monarhističkom ustanku za uspostavu Velike Srbije, u ovom području uz pomoć saveznika talijanskih fašista. Taj projekt je i službeno zacrtan u četničkom programu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“. U taj okvir stvaranja Velike Srbije treba smjestiti i ustanak „Za kralja i otadžbinu“ u Srbu 27.7.1941., kao i pokolje nevinih hrvatskih civila (bjelovarske žrtve su bile već 8. travnja 1941., dakle prije uspostave NDH). Prema tom projektu za etnički očistiti područje Velike Srbije, trebalo je protjerati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika, od čega oko 1.000.000 Hrvata. Metode su ovoga nasilnog „čišćenja“ uključivale protjerivanje i likvidacije. Prof. Branimir Lukšić je u jednom članku naveo da ‘’kada se danas taj monarhofašistički ustanak prikazuje kao antifašistički, obistinjuje se ono što je Pilar rekao o srpskoj historiografiji, da je ona bizantijsko krivotvorenje povijesti (I.Pilar „Južnoslavensko pitanje“ Varaždin 1990.,s. 332)’’.
Hanna Arendt: ‘’Nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist’’
Zločine koje su napravili ustanici (što danas nije sporno, i trebao bih puno prostora za nabrojiti ih te navesti izvore), odnose se na stotine civila, žena, djece i dva svećenika (jednog su zaklali i bacilli u jamu Golubnjaču zajedno s oko 300 hodočasnika, drugog pred majkom pekli na ražanj, a onda i nju zaklali). Postavlja se pitanje, koja je to vrsta ‘’ustanika’’: antifašisti ili četnici!? Ako su četnici, onda treba stvari nazvati pravim imenom, a ako su ‘’antifašisti’’, onda se ne mogu podičiti ‘’civilizacijskim vrijednostima antifašizma’’. Ako su to antifašisti, kako se ne srame ljage koju su bacilli na antifašizam kao takav. Njemačka znanstvenica (Židovka), Hannah Arendt, mučena od Gestapoa je rekla da ‘’Nitko nema moralno prvavo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist’’. Tko se od naših najvećih ‘’antifašista’’ odrekao komunizma i svega što je donio svijetu u XX. stoljeću? Zločini jedne strane nisu opravdanje za zločine nad civilima s druge strane. Milorad Pupovac je nakon duge šutnje, ipak priznao da je 27. srpnja 1941. bilo zločina, ali da su to uradili oni koji nisu bili antifašisti. U tome ga demantira Gojko Polovina, koji piše o tim događajima: “…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342…). Naravno nikada nitko nije odgovarao za bestijalni genocid tog područja Like, Sjeverne Dalmacije i Bosne. Naprotiv, nastavio se od istih i nakon 1945., kada se rijetki preživjeli nisu smjeli vratiti u svoja sravnjena sela i nestale župe. Kako se nitko od odgovornih nije sjetio tim žrtvama podignuti spomenik?
Žao mi je svake nevine žrtve s bilo koje strane tih strašnih dana, ali je činjenica da se broj jednih množi, čak i kad nema materijalnih dokaza o zločinu, a drugih zatire i prekriva. Ipak, svakodnevno bijele kosti izviru iz crne zemlje, čak i djevojačke pletenice i istina postaje vidljiva.
Ne vjerujem istinama kojih se i danas neki drže, a koje su dio velikosrpske i komunističke promidžbe, jer na pr. sigurno znam da 69 od stotinu žrtava savezničkog bombardiranja u Kaštel Sućurcu 5. prosinca 1943., poimenice svrstanih u Research institute Jasenovac u New Yorku, nisu skončali u Jasenovcu nego pod kamenjem bombardirane crkve za vrijeme mise. Kako nitko od odgovornih i političara i povjesničara koji dominiraju javnim nmedijima nije demantirao tu očiglednu neistinu. Jesam li možda revizionist ako to kažem? Jesam, ako treba ispraviti nepravdu. Zašto i nakon 70 godina povjesničari znanstvenici ne smiju izreći rezultate istraživanja, nego se i dalje nemeću istine koje nemaju uporišta u činjenicama, ali imaju u totalitarnoj ideologiji i nametanju krivnje jednom cijelom narodu. Zašto je još uvijek nedostupna arhivska građa jednog neljudskog sustava (mislim na ono što još nije uništeno)?
Ako je ustanak u Srbu bio antifašistički, kako objasniti svećenika na ražnju, 300 zaklanih hodočasnika, ubijenu djecu, uništena sela s ljudima, kućama i crkvama. Što je to bilo, kakvi su to bili ljudi, kakva je to bila mržnja. Smijemo li to pitati ugledne profesore povijesti koji nam uče djecu?
Svi smo načelno za pravdu i kažnjavanje zločinaca, ali je očigledno hrvatska pravda selektivna. Da su pobijedili jugovojska i četnici, bi li dan ‘’balvan revolucije’’ opet bio proglašen Danom ustanka naroda Hrvatske!?
Autor: Prof.dr.sc. Mihovil Biočić/Hrvatski tjednik
