TwitterFacebookPinterestGoogle+

Prosvjedno pismo prof. dr.sc. Dubravke Hrabar: LOV NA VJEŠTICE SLAVICE LUKIĆ

  • Written by:

Povodom napisa u Jutarnjem listu (podlistak Magazin), od 8. lipnja 2013. pod naslovom „Tko su ljudi na čelu neokonzervativne revolucije u Hrvatskoj“, novinarke gđe. Slavice Lukić, smatram se ponukanom reagirati na mnoštvo netočnih i uvredljivih rečenica.

 

{jathumbnail off}Ponajprije, kao što nije rijetkost, „intrigantan“ naslov napisa sugerira čitatelju dvije neistine – da u Hrvatskoj postoji organizirani pokret neokonzervativizma, kojem su, dakako, na čelu neki ljudi (ili „neljudi“), te da je riječ o društveno neprihvatljivom načinu mijenjanja sustava (političkog ponajprije, a potom moguće i vrijednosnog) kojeg se kroz povijest uvijek nazivalo revolucijom, a znamo da taj pojam gotovo uvijek ima negativne konotacije, a neizostavno ostavlja iza sebe žrtve.

GOVOR MRŽNJE

Cijeli tekst intoniran je s mržnjom, dovodi u pitanje novinarsku etiku novinarke, objektivnost i istinitost pisanja te za čitatelja otvara mogućnost vjerovanja da u Hrvatskoj postoje nepoželjni ljudi, stigmatizirani svojim članstvom u nekim (nepoćudnim) organizacijama ili udrugama. Ono što osobito žalosti jest činjenica da ovakvi članci dovode do polarizacije hrvatskoga društva što nikome ne bi trebalo biti u interesu.

Postavljaju se mnoga pitanja od kojih je prvo – otkud novinarki tvrdnja da je riječ o „ključnim akterima u lancu događaja koje se u medijima običava nazivati ‘neokonzervativnom revolucijom’“. Ključni akteri? Po čemu su, molim lijepo, ljudi od kojih se mnogi međusobno ni ne poznaju, ključni akteri? U medijima ih se „običava nazivati“ – kojim to medijima osim u Jutarnjem listu? Zar iz ovoga ne postaje razvidno da ti „ključni akteri“ iz raznoraznih razloga nisu po volji vladajućoj politici? I to je, po mojem mišljenju dovoljno da budu proskribirani, etiketirani, oblaćeni, moguće i onemogućeni u koječemu.

Vrlo je zabrinjavajuće što novinarka procjenjuje da je angažman tih „vođa“ usmjeren „na borbu oko ‘društvenih vrijednosti’ ili na bitku za duše mladih“. Zar gospođi novinarki nije jasno da mnogi ljudi misle, uključujući i doljepotpisanu, da je hrvatsko društvo u dubokoj moralnoj i društvenoj krizi koja se očituje na svim razinama i zadire u sve pore društva? Za shvaćanje te istine dovoljno je prošetati se ulicama, pročitati novine (ili portale), slušati političare i promatrati ljude koji kopaju po smeću. Žalosno, ali istinito. Ako „borba za duše mladih“ nije smisao razvoja svakog društva, na način da ih se savjetuje o ispravnome putu, onda su svi oni koji su rekli da „na mladima svijet ostaje“ u potpunosti promašili svoje poslanje.

Novinarka se, nadalje, s ironičnim tonom osvrće i nabraja neke događaje koji su se zadnjih mjeseci zbili u Hrvatskoj, ne shvaćajući da većina naroda u Hrvatskoj pripada nekome drugom sustavu vrijednosti, a ne onome koji ona i list u kojem piše zagovaraju.

Ironijom vrvi napis. To je nedvojbeno, jer se „vođe“,među inim, naziva i „figurama“, ističu se njihove zajedničke, tobože pozitivne vrijednosti, a osobito apostrofiram sljedeće: „nisu odgađali majčinstvo i očinstvo, imaju troje ili više djece i nadasve su posvećeni vjernici“. Zar u tome igdje na svijetu ima ičega lošeg?

Neistina je, osobito glede moje malenkosti, navod o tome kako ti isti „Upadljivo često naglašavaju da su „građanski“ aktivisti …“. Ja osobno, nisam ničiji aktivist, već samo u službi znanosti, fakulteta na kojem radim i svoje savjesti. Stoga, nisam niti osoba kojoj se „… pripisuje značajna uloga u pravnom savjetovanju konzervativnog pokreta…“ Tko mi je to pripisuje, molim lijepo? Novinarka ili politika? Doista bi trebalo imati puno više dokaza o nečijoj savjetničkoj ulozi da bi se takvo nešto tvrdilo. Takvu ulogu kakvu novinarka Slavica Lukić meni pripisuje, osim što je paušalna ocjena, mogle bi imati stotine tisuća hrvatskih građana koji su potpisali inicijativu U ime obitelji.

NOVINARSKI KRUŽOCI

Nadalje što se konzervativizma tiče, ista novinarka spominje uglednog (što joj je promaklo navesti) britanskog povjesničara i publicista dr. Robina Harrisa, dakako u negativnom kontekstu. No, postavljam novinarki pitanje bi li takvu negativnu intonaciju mogla i smjela napisati u članku kojim je hrvatska politika veličala ulogu pok. britanske premijerke barunice Margaret Thatcher u priznanju neovisnosti RH, kojoj je dr. Harris bio savjetnik?

Osim toga, taj tobožnji neo-konzervativizam može biti predmetom poruge i mržnje samo u jednoj nedemokratskoj zemlji, pa se pitam bi li izjašnjavanje pojedinca da je konzervativac u Ujedinjenom Kraljevstvu ili republikanac u SAD-u moglo biti zaodjenuto takvim tonom kakvim se poslužila novinarka gđa. Slavica Lukić? Vjerojatno je to moguće samo u Hrvatskoj, gdje novinarka crpi navodne informacije iz svoje bliske veze s jednim političarom bliskom i vladajućoj politici, te po „novinarskim kružocima“, a moguće i saborskim hodnicima. Toliko o objektivnom, istraživačkom novinarstvu!

Svoj novinarski pohod po uglednim ljudima novinarka gđa. Lukić završava nemogućnošću odgovora na pojedina pitanja (financiranja i prihoda udruga, moguće najave budućih (negativnih!) inicijativa, itd.) i time, rekla bih otvara novo poglavlje „lova na vještice“ kojem, vjerujemo u Europskoj Uniji nema mjesta.

Dubravka Hrabar/tjedno.hr | croative

>>> (Interview) Prof. Dubravka Hrabar, predstojnica Katedre za obiteljsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Brak kao životna zajednica žene i muškarca treba biti ustavna kategorija

 

Komentari