Nekažnjeni zločini u Baćinu
Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres održan je od 14. do 16 lipnja u Zagrebu i Sisku u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva i pod pokroviteljstvom sisačkog biskupa Vlade Košića.
Naglasak kongresa su bila istraživanja žrtava Siska i Sisačko-moslavačke županije, Sunje i Petrinje, Moslavine i Banovine, a posebno masovnog zločina u Baćinu. Opširnije izvješće o Kongresu i zajedničkoj svetoj misi u sisačkoj katedrali moguće je vidjeti na internetskim stranicama Sisačke biskupije www.biskupija-sisak.hr .
{jathumbnail off}Poslije misnog slavlja u nedjelju 16. lipnja sudionici Kongresa uputili su se u Hrvatsku Dubicu gdje je u OŠ „Ivo Kozarčanin“ održana završna svečano-radna sjednica. Sjednicom je predsjedavao prof. dr. Zvonimir Šeparović predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, u nazočnosti biskupa dr. Vlade Košića, ravnateljice škole Suzane Vogrinc i tajnice društva Jadranke Lučić. U duljem programu koji su započeli učenici osnovne škole “Ivo Kozarčanin”, kongres je pozdravio načelnik Hrvatske Dubice gosp. Tomislav Mateljak. Potom je predsjednik HŽD prof. Šeparović dodijelio priznanja najzaslužnijim sudionicima i podupirateljima Kongresa. U programu su nastupili sudionici Kongresa, pjesnik Joja Ricov, hrvatski dragovoljac, branitelj i invalid Domovinskog rata gosp. Mario Filipi, akademski slikar Miljenko Romić, predstavnik Koordinacije udruga branitelja Grada Zagreba satnik Ivica Matošević, pjesnikinja iz Vancuvera Vera Valčić Belić i domoljub iz Melbourna Petar Gelo. Posebice je zaslužan član HŽD ing. Dragutin Bauman, koji je inicirao održavanje Kongresa u Sisku i upozorio na zaboravljene žrtve u Baćinu.
Po završnoj sjednici u osnovnoj školi sudionici Kongresa sa svojim domaćinima krenuli su u Baćin, na mjesto stradanja ubijenih civila, gdje su položili vijence i održali komemoraciju. Svečanost polaganja vijenaca i paljenja svijeća predvodili su hrvatski branitelji iz Koordinacije udruga branitelja Grada Zagreba po vojnom protokolu.
Ratni zločin kod Baćina dogodio se 21. listopada 1991. Pokolj su počinile odmetnute paravojne srpske postrojbe uz pomoć JNA, uz rijeku Unu, na lokaciji Skelište. Za vrijeme velikosrpske agresije, taj dio Hrvatske postao je dio teritorijalnih pretenzija četnika i velikosrba. Početkom listopada 1991. srpske snage su zauzele širu okolicu Hrvatske Kostajnice. Oko 120 seljana Hrvata, uglanom starije dobi ostalo je živjeti u selima oko Hrvatske Dubice, Cerovljanima i Baćinu. Ujutro 20. listopada 1991. srpske postrojbe su odvele 53 osobe iz Dubice i držali ih u pritvoru u vatrogasnom domu. Toga dana i iduće noći, desetero njih je bilo pušteno, zbog toga što su bili Srbi ili povezani sa Srbima. Idućeg dana paravojne snage su odvele 43 osoba na mjesto u blizini sela Baćina te im se pridružilo najmanje 13 drugih civila dovedenih iz Cerovljana u Baćin. Svih 56 osoba je pogubljeno na tom mjestu. U isto vrijeme, četnici su dovukli još 30 civila iz Baćina, troje iz Dubice i 24 osobe iz Cerovljana te ih pogubili na nepoznatoj lokaciji. Nekim žrtvama je utvrđen identitet, a neke su žrtve još uvijek neidentificirane. Po brojnosti žrtava ovaj je zločin drugi najmasovniji zločin u Domovinskom ratu poslije Ovčare. Međutim, o zločinu u Baćinu, premalo se zna, nedovoljno je poznat široj hrvatskoj javnosti i počinitelji su nekažnjeni.
Za zločine u Baćinu 11. ožujka 2013. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci osudilo je Branka Dmitrovića na 15 godina, Slobodana Borojevića na 15 godina, Milinka Janjetovića na 20 godina, Momčila Kovačevića na 20 godina, Stevu Radunovića na 20 godina, Veljka Radunovića na 20 godina i Stevana Dodoša na 15 godina, no svi osuđeni nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. Sudsko vijeće visinu dosuđene kazne obrazlaže brojem žrtava, njihovom ranjivošću te načinom izvršenja zločina i nedostatkom pijeteta. Ubijeno je najmanje 76 starijih osoba. Milinko Janjetović i Momčilo Kovačević su zločine zapovjedili te proveli zajedno sa Stevom i Veljkom Radunovićem, ocem i sinom, pa su oni osuđeni na zatvorske kazne po 20 godina. Stevan Dodoš, koji je također sudjelovao u ubojstvu, osuđen je na 15 godina zatvora jer je sudsko vijeće utvrdilo da je bio samo pripadnik Teritorijalne obrane te nije imao zapovjedne ovlasti. Branko Dmitrović kao mjesni zapovjednik Teritorijalne obrane i čelnik civilne vlasti u Hrvatskoj Dubici te Slobodan Borojević, zapovjednik milicije “SAO Krajine”, osuđeni su na zatvorske kazne od 15 godina jer je sudsko vijeće utvrdilo da, iako su znali za odvođenja i ubojstva, nisu ništa učinili da to spriječe niti da se poslije počinitelji kazne.
Marin Krivošić i Katica Pekić, koji su u tom postupku bili optuženi za sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv Hrvatske, oslobođeni su na temelju Zakona o općem oprostu. Tijekom suđenja u pritvoru je bio jedino Marin Krivošić, a ostali nisu dostupni hrvatskome pravosuđu. Nakon završetka glavne rasprave i Krivošić je bio pušten iz pritvora pa na izricanju presude nije bilo nijednog optuženika. U likvidaciji je sudjelovalo još osoba, ali njihov identitet nije poznat, ili su u međuvremenu umrli, rekla je sutkinja Šarić. Također je istaknula da je po naznakama iz izjava svjedoka, sigurno ubijeno znatno više osoba nego što je utvrđeno optužnicom, ali je nemoguće utvrditi koliko i tko su one, jer je dio tijela odnijela rijeka u poplavama, a dio ih je premještan na druge lokacije. Utvrđeno je da su neka tijela ubijenih ležala na Skelištu i do 15 dana kao i da su stražari čuvali lokaciju do 1992. godine.
Dakle, zločin je bio podmuklo četnički planiran, tako je i počinjen, a ‘samo’ 22 (!) godine kasnije održano je i suđenje, no počinitelji zločina i dalje su nedostupni za primjenu hrvatske kazne??? Ako jednog dana i postanu dostupni hrvatskim pravosudnim vlastima, već po običaju četnički zločinci imaju pravo na obnovu suđenja, zbog razno-raznih pravnih razloga. Poslije odustajanja od tužbi za genocid, koju naveliko zagovaraju sadašnji predsjednik države i ministrica vanjskih poslova Hrvatske, moglo bi se dogoditi da se od zločinaca i zločina u Baćinu jednostavno odustane. Bitno je samo to da su Hrvati svakako krivi, jer su se drznuli na referendumu izjasniti za svoju slobodnu hrvatsku državu. Pa znamo i sami danas, koliko su referendumi konzervativni i nepotrebni, jer nas političari brže-bolje vode u stanje blagostanja općeg pomirenja, umjesto tjeranja nekakve pravde koju traži zatucana većina hrvatskog naroda.
Damir Borovčak/croative
