Bitka kod Lepanta 7. listopada 1571. godine
stvar naših dana. Na Lepantu je umrlo skoro 40 tisuća ljudi u četiri sata, more se prekrilo krvlju, okrutnost sukoba bila je mnogo veća od današnje. Armagedon – ako postoji – razulario se već onda, na deset milja od Patrasa u Grčkoj. Venecija (Dubrovačka Republika čak i bolje, op. a.) je razumjela svoj Istok, percipirala je njegovu kompleksnost puno bolje nego što danas Atlantski pakt razumije Irak ili Afganistan. Da bi parirala osmanskom svijetu ona nije proizvodila samo ratne galije već i nedostižnu količinu knjiga, geografskih karata i trgovačkih veza. Njezino poznavanje protivnika bilo je savršeno. To je još jedna bitna razlika između tadašnjeg i današnjeg sukoba. …To je veće bilo rasulo i pokolj turske armade što je njihova formacija morala proći onih šest galeaca (galijica, op. a.) da bi napali kršćansku ligu, i što su trpjeli veću štetu zbog suprotnog vjetra”. Lepant je “Trafalgar istočnog Mediterana”. [1] Lepanto (današnji grč. Naupaktos, Návpaktos) je grad na sjevernoj obali ulaza u Korintski zaljev.
[2] Precizna lokacija bitke nije bila ni ispred ni blizu mjesta Lepanta, već u Patraskom zaljevu. Mlečani su Lepantom nazivali stari Naupaktos (tamo su se okupile turske pomorske snage prije sukoba), a Korintski zaljev Lepantskim zaljevom (Golfo di Lepanto). Turska je tada, po nekima, bila najsnažnija pomorska sila svijeta. [3] Tijekom početka vladavine španjolskog kralja Filipa II. (vladao 1556.-1598.), Španjolska je, kao i Tursko Carstvo, bila na vrhuncu. Turci su zauzeli 3/4 Sredozemlja (od Jadranskog mora do Alžira) i bili su u daljnjem napredovanju. Lepantska bitka bila je najveća pomorska bitka u XVI. stoljeću (dvostruko više brodova i ljudi nego u Nepobjedivoj armadi 1588.), razračunavanje europskih zapadnih i istočnih divova. Filip II. nije iskoristio odlučnu pobjedu pokušajem osvajanja Konstantinopola, ali je zaustavio tursku ekspanziju i dokazao tko je kralj Sredozemlja.
[4] Filipova nećakinja i nova supruga Ana rodila mu je sina Fernanda (Ferdinanda) 4. prosinca 1571., a Tizian je kasnije oslikao platno kombiniranjem teme rođenja i druge velike prošlomjesečne vijesti – pobjede kod Lepanta. Sigurni dolazak blagom natovarene flote iz Nove Španjolske i Perua bila je također dobra vijest, tako da je kraljev životopisac kasnije komentirao da je 1571. bila sretna za monarhiju. I kasnije, za neko vrijeme, Španjolska je ovisila o drugim europskim zemljama: Italiji (za jedra i vesla), Flandriji (za jarbole i katran), Bretanji (za [jedreno] platno), Genovi (za pomorce) – do 90% za opremu tipične galije. [5] Dodajmo: također i o Dubrovčanima u ljudstvu, brodograđevnom umijeću i opremi.
Pohod Armade predstavlja objavu nove pomorske vještine. Do Velike Armade (1588.) prošlo je samo 17 godina nakon Lepanta, a ova se bitka vodila malo više od 2.000 godina nakon Salamine. Tijekom ovih 2.000 godina rat na moru bio je dominij (svojina, područje) dugih brodova na vesla, koji su napadali rostrumom (kljunom) i navaljivali na neprijateljski brod: vojnici bi bacali rampine (čaklje, mala sidra) i tukli se na (ne)malo sigurnim mjestima, sve u vidokrugu kopna. Pogon su naravno bili robovi za veslima.
[6] Veslača (galijota) je bio 265, a na većim galijama 427. “Galije su predvorje raja: bez njih bi svi ovi zločinci izgubili dušu. Veslajući protiv neprijatelja, oni će se spasiti. …To su oni, koji se za novac nuđaju u tu službu, gonjeni nevoljom, neukošću ili pokvarenošću. …U njihovim se glavama krije ista misao: osloboditi se tog pakla. Ali zato nekoliko je vojnika i na krmi i na pramcu, uvijek spremno da se maši oružja i da puca u tu gomilu ljudi”.
[7] Ipak, Don Juan Austrijski žali se Don Garciji de Toledo: “Ne možete ni zamisliti kako su nedovoljno naoružane mletačke galije. Ima na njima oružja i topova, ali nema dobrih vojnika. Javno mnijenje sili me da nešto ozbiljno protiv Turaka poduzmem, ali ono ne vodi računa o slaboj vrsti brodova kojima ja raspolažem”.
[8] Još prije Lepantske bitke, na galiji “Homme Armé” (zapovjednik kandijski plemić Andrija Calergi) bilo je španjolskih vojnika (vođa Toskanac kapetan Muzio). Mornari su isprovocirali vojnike koji su potom štapovima udarali po mletačkim glavama, a istodobno “parali su mletački noževi španjolske trbuhe”, tako da je bilo “mnogo ranjenih i mrtvih”.
{besps}simpleslideshow{/besps}
[9] Iako je nakon Lepanta na kršćanskoj strani bilo znatno manje stradalih (po neki podacima 7.650 mrtvih i 7.784 ranjena), dva dana nakon bitke piše Marko-Antun Colonna: “Mi spoznasmo napokon da su Turci ljudi kao i svi ostali”.
[10] Turski zapovjednici flota XVI. stoljeća bili su (podrijetlom) Grk Hajredin (Khair-ed-Din, Hajrudin) Barbarossa, Hrvat Piali-paša i Talijan Uluč-Ali (Uluz-Ali, Ulugh-Ali).
[11] Ostavljajući po strani očitu činjenicu ljudske moralnosti, sudionici u bitki kod Salamine 480. g. pr. n. e. mogli su se boriti kod Lepanta 1571. uz relativno malo (po)teškoće. U bitki su obje flote, kršćanska i turska, formirale borbene linije duge 2 milje.
[12] Tijek samog sukoba sudbonosnog lepantskog 7. listopada 1571. vremenski je omeđen događajima: 07.30 h – Kršćanska flota prolazi rt Skrofa. Dvije flote međusobno se ugledaju. 08.00 h – Obje flote zauzimaju borbeni položaj.
class=”MsoNormal”>
10.00 h – Dvije flote započimlju napredovanje. Podiže se lagani zapadni vjetar.
10.20 h – Galijice otvaraju vatru.
10.30 h – Prvo oštećenje nanijeto je turskoj galiji.
10.40 h – Sjeverna krila (strane) sukobljuju se južno od rta Skrofa.
11.00 h – Uluč-Alija mijenja kurs turskog lijevog krila neznatno prema jugo-zapadu.
11.10 h – Andrea Doria reagira promjenom kursa njegovog kršćanskog desnog krila prema jugo-istoku.
11.15 h – Kršćansko lijevo krilo obilazi s krila (opkoljuje) i okružuje tursko desno krilo, zatvarajući ga prema pličini u visini (ispred) rta Skrofa.
11.40 h – Središnja krila se sukobljuju i borba se usredotočuje uokolo dva admiralska broda.
11.45 h – Približno vrijeme smrti Agostina Barbariga u sjevernom okršaju.
12.00 h – Uluč-Alija mijenja kurs dijela njegove formacije da pojuri između kršćanskog središta i desnog krila. Borba u središnjem i sjevernom sektoru dosiže vrhunac. 12.10 h – Dijelić kršćanskog južnog krila drži kurs sjevero-istok da predusretne (zapriječi) Uluč-Alija.
12.20 h – Turci pristaju uz admiralski brod Don Juana od Austrije, ali su otjerani. Bitka se u središtu sada fokusira na dva admiralska broda flote. Eskadra Uluč-Alija sukobljava se s galijama poslanim da blokiraju njegov smjer (put) i on nanosi protivniku značajne gubitke. Usprkos ovom taktičkom uspjehu, on je nemoćan da utječe na događaje u središtu. Kršćani napadaju admiralski brod Ali-Paše i Pertau-Paše, usidrujući (zaustavljajući) tursko središte.
12.30 h – Lanternu (veća galija, obično najveća u floti) Pertau-Paše zarobili su kršćani, označujući prekretnicu u bitki za središte. Ovom etapom Turci očito gube borbu i prisiljeni su na obranu.
13.00 h – Uluč-Alija je zarobio maltešku capitanu (zapovijedni brod), što prisiljava Don Alvara de Bazána i Andreu Doriju da obvežu snage za ponovno dobivanje. Turski admiralski brod je zarobljen. Smrt Ali-Paše. Desno krilo Andrije Dorije sukobljava se s galijama Uluč-Alije.
13.10 h – Uluč-Alija završava borbu, napuštajući bojnopostavljene galije da pobjegne s ostacima njegove eskadre. Kolaps turskog središta.
14.00 h – Eskadron Uluč-Alija bježi na zapad. Drugdje, kršćani zarobljavaju ili potapljaju (pre)ostajuće turske galije u središtu.
15.00 h – Bitka završava. Mlečani iskrcavaju postrojbe da zarobe Turke nasukane na rtu Skrofa.
19.00 h – Kršćanska flota stiže u (preko)noćno sidrište u Porta Petala. Pjevao se Te Deum da proslavi kršćansku pobjedu.
[13] Vrhunac sukoba je počeo oko podne, ali su se nakon kraja bitke kršćani razišli umjesto da su organizirali potjeru za Uluč-Alijom i ostacima turske flote prema Alžiru jer bi neutralizacijom turskih gusarskih uporišta u Maloj Aziji i sjevernoafričkoj obali osigurali trajniji mir na Sredozemlju.
[14] Flota Kršćanske lige imala je 200 galija (uglavnom mletačkih i španjolskih) i poneku papinsku, genovešku, savojsku i maltešku – ukupno nekih 44.000 pomoraca (uključujući veslače) i 28.000 vojnika od kojih je 2/3 dala Španjolska. Ukupna turska flota zapovjednika Ali-Paše, po nekim, brojila je 250 galija, 50.000 pomoraca i 25.000 vojnika. Dok su Turci bili naoružani lukovima i strijelama, mnogi kršćanski vojnici imali su arkebuze, preteče mušketa (starinskih pušaka). Po tada suvremenim kršćanskim izvorima, vjerojatno pretjeranim, poginulo je 30.000 Turaka i 60 njihovih brodova koji su zarobljeni ili uništeni. Kršćanska liga je izgubila 12 brodova i 7.700 ljudi.
[15] Na papinskim galijama bio je ukrcan 1.141 vojnik koji su skupa s časnicima i vojnicima-plaćenicima dosezali broj od 1.300-1.400, prosječno oko 110 vojnika na svakoj galiji. Lepantska bitka imala je pomorsku važnost jer je od tog vremena po(t)kopana legenda o nepobjedivosti Turaka na moru.
[16] Za skoro 30.000 Turaka držalo se da su ubijeni, 8.000 da je pobjeglo na obalu i 12.000 kršćanskih veslača da je izbavljeno iz ropstva. Možda je nekih 10.000-12.000 ostalo neozlijeđeno na 60 brodova koji su pobjegli i bili većinom manjih dimenzija. Kršćani su izgubili 12 brodova, 8 mletačkih (od kojih jedan zarobljen), jedan od Dorije, 1 sicilijski i po 1 pijemontski i firentinski uništen nakon spašavanja. Izgubljeno je 7.700 života od kojih 800 papinskih, 2.000 Španjolaca i preko 4.800 Mlečana (zapravo, mletačkih podanika). Ranjenih je bilo duplo više. Papa je imao 12 galija, kralj 14 španjolskih, 30 napuljskih, 10 sicilijanskih kraljevskih galija, a unajmio je 12 od Dorije i 13 od ostalih pet “pristalica”. On je također imao 22 nefa. Mletačka Republika je imala 108 galija, 6 galijica i 2 velika nefa (ili oko 2.000 tona nosivosti). Grad Genova, savojski knez i malteški vitezovi poslali su svaki po 3 galije. Bilo je ukupno 208 galija, 6 galijica, 24 nefa (nosača opskrbe) i nekih 72.000-73.000 ljudi. Turci su imali 210 galija, a mnoge od tih imale su 28-30 banaka (klupica) za veslače. Ako se uzme 200 ljudi po galiji i 160 galijota, to je nekih 48.400 uobičajene posade. Vojnika je bilo 25.000. Dodajmo 1.500 za posade malih brodova, pa je to skoro 75.000, možda 5.000 više od saveznika.
[17] Podaci o žrtvama i gubicima u brodovlju variraju kod različitih autora o tom sukobu od 7. listopada kada su se dvije “najveće suprotstavljene flote koje su se srele u bitki” pojavile na ulazu u Patraski zaljev. Na svakom kršćanskom brodu bilo je uzdignuto raspelo, a posada i vojnici klekli su u molitvi na palube. Od turske flote od oko 300 brodova, 127 ih je palo u kršćanske ruke. Kršćani su izgubili 15 ili 20 brodova i oko 8.000 ljudi. Između 15.000 ranjehih bio je i Miguel de Cervantes koji je ranjen u ruku. (Kasnijim suvremenicima poznat je kao “bogalj od Lepanta”). Austrijski plemić Hans Khevenhüller ustvrdio je s razočaranjem u svom tajnom dnevniku da je Lepant podbacio u pobjedi zauzeća ijednog komadića zemlje za kršćane.
[18] Savez je bio pravo malo čudo (događajne) povijesti, udruženih dojučerašnjih i sutrašnjih neprijateljski raspoloženih konkurenata. Vatrena snaga (raspored topova) mletačkih galijuna bila je odlučujuća za pobjedu kod Lepanta. U Napulju i Siciliji u svibnju 1571. osigurano je 20.000 kvintala dvopeka koji se proizvodio brzinom od 7.000 kvintala mjesečno. “Tko zna bi li bez tog žita, bez talijanskog ječma i sira, bez napuljskog vina, Lepant uopće bio zamisliv? …Na kršćanskim galijama došlo je do nove, velike smjene kažnjenicima. One su, za duge godine, opskrbljene novim motorom. …U lipnju je, doista, preko Dubrovnika, stigla do turskih zemalja vijest o ligi… Smatralo se neobičnim – i Voltaire se tome narugao – što je ta neočekivana pobjeda imala tako malo posljedica”.
[19] Glavni dio (većina) muslimanskih galija bile su tanke (laganije uzdignute) i niže u vodi nego vjerojatno mletačke i najmanje zapadne galije kršćanske flote. Ukupna godišnja cijena održavanja galije za Španjolsku je bila 7.921 dukat, a godišnji iznos od oko 8.038 dukata bio je za svaku prosječnu galiju 1571. godine. Lepant je predstavljao, u tehničkom smislu, posljednju manifestaciju sredozemnog sustava naoružanog sukoba na moru. Lepantsku bitku su generacije zapadnih povjesničara pomorstva smatrali “kopnenom bitkom na moru”, a bila je jedna od najopreznije planiranih i najborbenijih bitaka u analima ratovanja.
[20] I nakon početka rata, politika energično nastavlja djelovanje u tom pravcu, imajući također zadaću da u očima svjetske javnosti, odgovarajućom promidžbom, uveća uspjehe i umanji neuspjehe svoje oružane snage.
[21] Kršćani su, po proračunu, imali 1.815, a Turci samo 750 topova, pa čak na kraju nisu imali municije ni za to brojčano manje naoružanje. Grupa janjičara viđena je da se nastavlja boriti dugo nakon što je poraz bio neizbježan “i kad više nisu imali naoružanja za napasti, skupljali su naranče i limune i počeli ih bacati”. Tako su Mlečani sami zarobili nekih 225 brončanih topova, ali su skoro svi rastopljeni i preljevani (s pojačanjem), jer po Vijeću desetorice “metal je od tako loše kvalitete”.
[22] Iako su muslimani imali svoje ljevače topova, kad god je dopuštala mogućnost, nabavljali bi zapadne stručnjake. Mnogi europski prebjezi-odmetnici su ušli u muslimansku službu, a zapadni su trgovci prodavali Turcima “strateške materijale” usprkos papin(sk)oj ekskomunikaciji i zabranama svih vrsta. Pisac XVI. stoljeća žalosno je primjetio: “Naši kršćani opskrbljuju Turke svim ratni(čki)m vojnim zalihama (municijom)”. Turci, kao i ostali im poslovični neprijatelji (Mlečani i Malteški vitezovi), ostali su “srednjovjekovni”, iako je moderno doba već počelo, jer nisu apsorbirali i konzumirali značaj i implikacije pomorsko-ratne revolucije koje su postigle Atlantske sile. Turska nikad nije prevladala sklonost prema ogromnim topovima, uvelike je ovisila o ljudstvu, taktici zabijanja i pristajanja, te galijama kao glavnim osloncima borbene snage. Protiv Portugalaca na oceanu borili su se kao na Lepantu.
[23] Od 7.000-8.000 nastradalih kršćana u Lepantskoj bitki, 2.300 bilo je s mletačkih galija (utopljenih ili ubijenih), uključujući 30 plemića. Nijih 17 su bili zapovjednici galija uništenih ili teško oštećenih od Turaka. Nekoliko dana nakon bitke, Mark Antonio Colonna bio je zadužen za raspodjelu plijena koji se uglavnom sastojao od 130 galija, 117 komada teške i 256 komada lake artiljerije, te 3.500 robova. Don Juan je nagrađen desetinom plijena kao i sa 16 galija i 720 robova.
[24] Kao i stare galije, srednjovjekovne i galije XVI. i XVII. stoljeća “rijetko su se kad izdizale više od tri ili četiri stope iznad vode”, a 6 galijica sudjelovalo je kod Lepanta i njih 24 od brodovlja Nepobjedive armade 1588. godine.
[25] Jedan od rezultata bitke kod Lepanta je bio da dokaže vrijednost galijica u bitki. [26] Prolaz između redova sjedala (“brodske stube”) lepantskih galijica bio je: “… 8 palmi (dub. pedalj (palmus) – 25,6 cm, op. a.) širok i 8 palmi visok, konstruiran na takav način da je iznad ove široke i visoke corsia moglo stajati dosta ratnika i koristiti ručna vatrena oružja da junački brane sebe od neprijatelja, bez ometanja robova…”. Postrana (bočna) kormila (timoni Latini) sredozemnih brodova bila su standardno obilježje od grčkog i rimskog vremena, te postepeno zamijenjeni u XIII. i XIV. stoljeću krmenim kormilom (timon bavonescho), prilagođenim zakrivljenoj krmi (statvi) galije. Sve do 1571. galijice (na Lepantu) su još nosile dva zastarjela postrana (bočna) kormila pored krmenog kormila da mu poboljšaju učinak.
[27] Vijesti pobjede kod Lepanta 1571. pokrile su 3.500 km u samo 24 dana (prosječna brzina od preko 150 km na dan).
[28] Dubrovačka Republika je odbila da svojim (ratnim) brodovima sudjeluje protiv Turaka 1570. zbog dobrih odnosa s turskom Portom, pa se ispričavala i Mlečanima (u prilog neutralnosti). Turska je Porta zamjerala Dubrovčanima da su u kršćanskoj ligi bili i dubrovački brodovi (koje su uhvatili saveznici tijekom prijevoza soli i prisilili ih na sudjelovanje).
[29] Francuz Paul Chack kaže da je prednost mornarice Mletačke Republike bila razvidna jer su u Dalmaciji posjedovali “dobar rezervoar (izvor, zalihu) ljudi za svoje brodove!” [30] Pitanje je koliko je dubrovačkih brodova sudjelovalo u Lepantskoj bitki: 12, 13, 20 ili 33? Ovaj zadnji ponavlja se i kod sudjelovanja u španjolskoj “Nepobjedivoj” armadi. Prijelepantska i poslijelepantska fingirana “rekviriranja” (uzapćenja) dubrovačkih brodova bila su stvar dobrovoljnosti, a ne prisile, smatra Josip Luetić.
[31] Također smatra da su dubrovački brodovi u Lepantskoj bitki sudjelovali kao pričuva, a ne u borbenoj formaciji. U turskom glavnom zapovjedništvu (stožeru) pomorsko-ratnih snaga nalazili su se “Srbijanci islamske vjeroispovjesti”, također među poginulim i ranjenim (i dosta Hrvata u taboru Lige), “koji su bili u sastavu turske flote kao vojnici (mornarička pješadija)”.
[32] Ipak, nominalno po čl. 22. Ugovora o savezu Svete lige potpisanog u Rimu 24. svibnja 1571. stoji da se “priznaje/(pre)poznaje neutralnost Dubrovčana”.
[33] Ovdje je dobro primjetiti svojevrsni personalni princip – odnosi se na (sve) Dubrovčane (“Ragusei”), što je zapravo širi pojam od brodova Dubrovačke Republike, jer promjena zastave na brodu ne predmnijeva nominalno i dubrovačko vlasništvo iako je ono prečesto upravo takvo. Osim toga, vlasništvo broda stvar je udjela – karata, pa su (su)vlasnici karatisti. Nadalje, brodovima su mogli upravljati ili ih izgraditi upravo Dubrovčani (u Republici ili svijetu) ili “gradnjom” ili “plovidbom na dubrovački način”
[34], a teže utvrđivanje španjoliziranih ili portugaliziranih prezimena ljudi upravo na takvim ili drugim brodovima za ljude podrijetlom iz dubrovačkog kraja ne umanjuje njihovu domicilnu ili podrijetlovnu pripadnost. Objašnjenje Turskom Carstvu bilo je da su dubrovački brodovi silom oduzimani, a pristanak nekih, dubrovačka vlada je pravdala odmetništvom. U slučaju otimanja dubrovačkih brodova, preporuka dubrovačke vlade je da se brodovi napuste i uzmu zastavu Sv. Vlaha, a ponekad bi dopuštala da ih nekolicina ostane poradi nadgleda broda. Dubrovački diplomat Frano Gundulić na kraju izvješća (zapovjednika papinskog brodovlja upućenog papi Piju V.) o pomorskoj bitki kod Lepanta (na)dodaje: “Bijaše još trideset brodova, većinom dubrovačkih, unajmljenih od Kralja (španjolskog, op. a.), i šest galeaca (galijica, op. a.) Mlečića”.
[35] Dubrovački trgovački brodovi nisu smjeli ikako sudjelovati u kršćansko-islamskim sukobima, pa je kod dubrovačke vlade postojala načelna odluka, te i ona konkretna iz 1571. kojom prijeti strogim kaznama. [36] Španjolska i Tursko Carstvo bile su “nezamjenljive poluge” blagostanja Dubrovačke Republike. “Zato Dubrovnik nije službeno ni dobrovoljno poslao nijednu galiju”, niti su dubrovački brodovi “neposredno sudjelovali” u Lepantskoj bitki, smatra Josip Lučić. Frano Gundulić u zapisu (1573.) kaže da su u službi II. Lige Dubrovčani sudjelovali s 33 broda, opskrbljujući ju drvom, željezom, stupom i drugim, a to ponavlja 1581. i 1582. godine. Po nekim autorima, od 30 pomoćnih brodova za bitku bilo je najviše dubrovačkih, koji zbog bonace ostaju u pričuvi, dok drugi osporavaju taj prevelik broj infiltriran u manjem obimu i u kršćansku i tursku stranu.
[37] Don Juana Austrijskog su izaslanici španjolskog kralja Filipa II. pokušavali nagovoriti da izbjegne sukob s Turcima. Smatrali su da Španjolska nema posebne koristi od opasnosti izlaganja flote, osim eventualno uništenja Venecije i španjolskog prisvajanja trgovine s Levantom. Galijama ostalih dalmatinskih gradova zapovjedništvo je bilo različito. Pod lijevim krilom bile su galije otoka Cresa “San Nicolo” (“Sveti Nikola”, zapovjednik Collane Drassio – Nikola Dražić) i otoka Krka “Cristo Risorto” (“Uskrsli Isus”, zapovjednik Ljudevit Čikuta). U središnjem dijelu nalazile su se galije Kopra “Il Leone” (“Lav”, zapovjednik Dominik del Tacco) i otoka Hvara “San Girolamo” (“Sveti Jeronim”, zapovjednik Ivan Balzi). Pod desnim krilom bile su rapska galija “San Giovanni” (“Sveti Ivan”, zapovjednik Ivan De Dominis), trogirska “La Donna” (“Žena”, zapovjednik Alojzije Cippico) i kotorska “San Trifone” (“Sveti Tripun”, zapovjednik Jeronim Bisanti). Lijevim krilom je zapovijedao Sebastijan Venier, središnjim dijelom Don Juan Austrijski, a desnim krilom Markantun Colonna. U rezervnom sastavu bila je šibenska galija “San Giorgio” (“Sveti Juraj”, zapovjednik Kristofor Lučić). Generalni kapetan “golfa” (Jadranskog mora) Nikola Surian imao je u sastavu svoje flote dosta uskoka. Iz područja Dalmacije i Istre možda je sudjelovalo barem 15.000 ljudi – svaki treći (mletačke) armade bio je Hrvat. Iz redova Lige je svaki treći ili četvrti vojnik bio ranjen ili ubijen. Od 15.440 poginulih ili ranjenih kršćana (19 galija iz Dalmacije po 360 vojnika i posade), svaki peti dolazio je iz sjevernodalmatinskih i istarskih komuna, a svaki treći ili četvrti postradali čovjek Lige bio je iz Dalmacije ili Istre. U Zadru se 16. listopada 1571. odvijala velika radost zbog pobjede kršćanske Lige koju Turci nisu razumjeli jer nije bio nikakav blagdan.[38] Tijekom Ciparskog rata (1570.-1573.) Turci su popalili mnoga dalmatinska mjesta (i odveli u roblje npr. 1570. stanovništvo Novigrada, Doca, Bubnjana, Račica, Kuklja, Posedarja i Pakoštana). Zadarsku galiju – triremu (zapovjednik Petar Grisogono – Bartolacius) u sastavu Venierove flote, zarobili su Turci (kod Krfa) u razdoblju od 24. lipnja do 11. srpnja 1571. Zadar je obilježio Lepantsku pobjedu postavljanjem natpisne kamene ploče s unutrašnje strane Morskih vrata.[39] Da opremi svoju galiju bio je obvezan svaki dalmatinski grad, pa je takva bila i šibenska galija “Sv. Juraj” (zapovjednik Kristorof Lučić). Šibensku navu Martina iz Šibenika (zapovjednik Cesaro Carpero iz Lucche) spominje u svom sastavu zapovjednik mletačke flote Venier, a tom je u svibnju ili lipnju poslan odjel vojnika u Kandiju (Kretu). [40] Alviž Ćipiko (Alviz Cippico) donio je iz Lepantske bitke trofej – pulenu turske galije (drveni pijetao nošen rukom – oručen). Trogirani su galijom sudjelovali u Lepantskoj bitki, dok Splićani nisu opremili galiju, ali ih je bilo veslača i drugih službenika. [41] U Lepantskoj bitki sudjelovala je i kotorska galija “San Trifone di Cattaro” (“Sveti Tripun kotorski”) Jeronima Bizantija u sastavu flote mletačkog admirala Barbariga, po redu 42 na desnom krilu, kada su poginuli zapovjednik i cijela posada broda kojeg su okružile 4 turske galije. Obično su Peraštani držali počasnu stražu ratne zastave admiralskog broda mletačke flote, pa je tada poginulo 7 čuvara zastave – Peraštana. Na zapovjednom brodu cijele kršćanske lige (Don Juana Austrijskog) pilot je bio Peraštanin Petar Stjepkov(ić) Marković. Kotorsku galiju su opsluživali većinom građani Kotora i okolice, a bio je i poneki Crnogorac (umjesto kotorskih obveznika), te časnici uglavnom Kotorani (vlastela).[42] Sebastian Venier i pisac-suvremenik Girolamo Catena spominju hvarsku galiju “Sveti Jerolim” (zapovjednik Ivan Balci (Balčić) na čijoj se provi (pramcu) nalazio krilati zmaj (“zvir” u pravom smislu riječi). Turci prethodno 1571. osvajaju, ruše i(li) pale Bar, Budvu, Korčulu i znatan dio uzobalja otoka Hvara. [43] U to ratno vrijeme, dalmatinski gradovi su se spremali zbog moguće najezde Turaka (neki i Mlečana, za svaki slučaj). Crkva Sv. Marije Velike (S. Maria Maior) u Zadru zatrpana je 1570. nasipom bedema izvan kojeg je ostao samo južni brod (pri gradnji, do luke), a očuvala se kapela Sv. Roka (uz samu nekadašnju crkvu). [44] Dubrovačka vlada odlučuje 31. ožujka 1570. “da se sve kuće i ostale zgrade u predgrađima u blizini grada razruše” (reanimira odredbu iz 1538.) zbog moguće uporišne uporabe za neprijateljsku vojsku. Grad Dubrovnik se dodatno utvrđuje, a stara crkva Sv. Margarite i kućice oko nje se ruše (odredbom od 5. svibnja 1570.), gradi istoimena kula, a nova crkva istog titulara gradi se nešto dalje. Kod Sv. Margarite (na mjestu zvanom “Poljanica”) dopuštena je 11. rujna 1570. izgradnja jedne kućice poradi “udobnosti straža i za pohranu oružja i oruđa”.[45] Prije, tijekom i nakon Ciparskog rata (1570.-1573.) izvršene su mnoge pljačke, pa je ukradena i vrijedna slika Gospe iz samostana Sv. Marije u Zaostrogu, izgleda brodom (fustom) kap. Tiepola. [46] Andrija Kačić-Miošić (1704.-1760.) u djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (Venecija, 1756, 1759.) kaže: “Sto i šest galija turski osvojiše, takodjer mnoge fušte i brodove različite. Veliki topova osvojiše sto i sedamnajest, malo manjeniji doista i pedeset i šest; topova, iz kojih se stine velike bacaju, osamnajest izvan topova, koji se s galijam potopiše”. U “Korabljici Pisma svetoga” (Venecija, 1760.), za koju je građu crpio iz latinskih i talijanskih knjiga, te kronika Pavla Vitezovića, navodi: “…na dan svete Justine, duždeva armata razbi tursku u Levantu. I poginulo je veće od trijest iljada Turaka, sultanije galije i ostali turski brodovi pofatani, potopljeni i sažeženi, i četrnajest iljada robja krstjanskoga od turskoga sindžira (lanca, okova, op. a.) oslobođeno”. [47] Andrija Kačić-Miošić je zapisao za ligine i turske snage: “…dvi stotine taneni galija, dvajest i pet veliki đemija, šest od boja silni galijaca, ormanica ni broja se ne zna. …već su ono turske ormanice, dvi stotine taneni galija, četrdeset bojni sultanija, sto galija Uluzali kralja i brez broja brzi ormanica”. Žrtava je bilo dosta: “Osta mrtvi sileni Turaka za trideset i veće iljada, pet iljada živi ufatiše, sedam paša duždu darovaše. Osta mrtvi duždevi vojnika pet iljada po izbor junaka, četrnajest vlastele mletačke, puno veće rimske i malteške”.[48] Nepotpisani dojavljivač u šifriranom dijelu pisma (10. svibnja 1572.) spominje da je neki Turčin pričao Dubrovčanima “da su Turci izgubili kod Lepanta samo zato jer su toliko prezirali kršćane da za tu bitku nisu angažirali ni levente (vojnike dobrovoljce, op. a.) ni janjičare” odnosno “zato što su na brodove poslali janjičare i neuke ljude. Sad je, međutim, sultan zapovjedio da na brodovima imaju biti stručni ljudi, a janjičari na mjestima za gađanje”. U vijestima za veleposlanika Guzmána de Silvu iz Dubrovnika (12. prosinca 1571.) za Španjolsku, razvidan je podatak (od putnika iz Carigrada) “da Turci obnavljaju mornaricu, da zato po cijelom carstvu tešu drvo i sva plovila preuređuju da budu na vesla”.[49] Izaslanstvo Hrvatskog sabora i hrvatski veleposlanik u Grčkoj 8. listopada 2006. obnavljaju sjećanje na Lepantsku bitku (kod današnjeg Naupaktosa) podizanjem spomen-ploče. Poticaj za podizanje spomen-obilježja poginulim Hrvatima, dionicima te najveće bitke veslarki, dali su dr. Tonči Tadić i Ruža Tomašić 2005. godine. Svečanost je zamišljena nazočnošću 4 mladića i djevojaka iz smokvičke Kumpanije u narodnim nošnjama, kao počasna straža. [50] [1] Paolo Rumiz, Odavde do Lepanta, Istočnom jadranskom i jonskom obalom po moru povijesti, Biblioteka Knjiga mora, knj. 10, Slobodna Dalmacija, Split, 2005, str. 7, 10, 161, 163. [2] Pomorska enciklopedija, 4 (Ko-Mit), JLZ, Zagreb, 1978, str. 268. [3] Grga Novak, Značenje Lepantske bitke unutar mediteranskog svijeta (Uvodna riječ), Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 9. [4] Richard S. Dunn, The Age of Religious Wars, 1559-1715, Second Edition, W. W. Norton & Company, New York – London, 1979, str. 27, 53. [5] Henry Kamen, Philip of Spain, Yale University Press, New Haven – London, 1998, str. 137, 264. [6] Douglas Phillips-Birt, Storia della marineria, Mursia, Milano, 2002, str. 177. [7] P. Chack, Bitka kod Lepanta, (Don Juan Austrijski), Jadranska straža, god. XVI, br. 12, Split, 1938, str. 522-524. [8] P. Chack, Bitka kod Lepanta, (Ratno vijeće), Jadranska straža, god. XVII, br. 3, Split, 1939, str. 115. [9] P. Chack, Bitka kod Lepanta, (Razdor među saveznicima), Jadranska straža, god. XVII, br. 5, Split, 1939, str. 203. [10] P. Chack, Bitka kod Lepanta, (Pobjeda), Jadranska straža, god. XVII, br. 11, Split, 1939, str. 468. [11] Vjekoslav Maštrović, Turska kao pomorska sila prije Lepantske bitke, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 11, 14, 24. Treba razlikovati Pijale Mehmed pašu, rodom iz Hrvatske (od 1553. kapudan paša, umro 1577.) i Pijale pašu (Visoki), rodom Hrvata (od 1631. ćehaja aga, 1642. kapudan paša, a 1643. vezir). Vidi: Seid M. Traljić, Organizacija turske mornarice u XVI. stoljeću, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 252-253. Uluč-Alija je Talijan Luca Galeni rođen 1508. u Licastoli u Kalabriji. Turci su ga zarobili tijekom puta za Napulj, pa se nakon roba-veslača pogusario (El-Eldj-Ali ili Alija Odmetnik), te 1568. postao alžirski potkralj. Vidi: Niko Duboković Nadalini, Obrambene prilike na sjevernoj strani otoka Hvara u XV-XVII. st. i Lepantska bitka, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 198, bilj. 30. [12] H. P. Willmott, Sea Warfare, Weapons, Tactics and Strategy, Antony Bird Publications, Chichester (Sussex), 1981, str. 1, 17. [13] Angus Konstam, Lepanto 1571, The greatest naval battle of the Renaissance, Campaign 114, Osprey Publishing, Oxford, 2003, str. 10-11. [14] Aleksandar D. Bubnov, Pomorski ratovi, Od prvih početaka do Drugog svjetskog rata, Nakladna knjižara “Jadran”, Dubrovnik, str. 88, 90, 92; Idem, Istorija pomorske ratne veštine, U 3 knjige, knj. I, Štamparija “Jadran”, Dubrovnik, 1930, str. 88, 90, 92. [15] Sea Power, A Naval History, (ur. E. B. Potter), Second Edition, Naval Institute Press, Annapolis, Maryland, 1981, str. 8-9. [16] Rinaldo Caddeo – Mario Nani Mocenigo – (D. Cammilleri – L. Castagna – E. Ciurlo – P. Fortini – V. Moccagatta), Storia marittima dell’Italia, Volume primo, Garzanti, Milano, 1942, str. 835, 851. [17] William Ledyard Rodgers, Naval Warfare under Oars, 4th to 16th Centuries, A Study of Strategy, Tactics and Ship Design, Naval Institute Press, Annapolis (Maryland), 1996, str. 174, 186, 212.[18] John H. Elliott, Europe divided 1559-1598, Second Edition, Blackwell Classic Histories of Europe, Blackwell Publishers, Oxford, 2000, str. 127-128.[19] Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., sv. II, Antibarbarus, Zagreb, 1998, str. 462, 466, 471, 474.[20] John Francis Guilmartin, Jr., Gunpowder & Galleys, Changing Technology and Mediterranean Warfare at Sea in the 16th Century, Conway Maritime Press – Chrysalis Books, London, 2003, str. 44, 231, 248, 253.[21] Aleksandar D. Bubnov, Strategija, Vođenje rata na moru, Izdanje uredništva Mornaričkog glasnika, Zemun, 1937, str. 18.[22] Geoffrey Parker, The military revolution, Military innovation and the rise of the West 1500-1800, Second Edition, Cambridge University Press, Cambridge, 2001, str. 87-88, 128.[23] Carlo M. Cipolla, Guns, Sails and Empires: Technological Innovation and the Early Phases of European Expansion 1400-1700, Pantheon Books, New York, 1965, str. 94-95, 102.[24] Jacques Heers, The Barbary Corsairs, Warfare in the Mediterranean, 1480-1580, Greenhill Books – Stackpole Books, London – Pennsylvania, 2003, str. 109.[25] Hendrik Willem van Loon, Brodovi i njihovi putovi, Sedam tisuća godina pomorstva, (Reprint iz 1937.), Marjan tisak, Split, 2005, str. 94, 104.[26] Peter Kemp, The History of Ships, Grange Books, Rochester (Kent), 2002, str. 82.[27] Ulrich Alertz, The Naval Architecture and Oar System of Medieval and Later Galleys, u knjizi: The Age of Galley, Mediterranean Oared Vessels since pre-classical Times, (ur. Robert Gardiner), Conway Maritime Press, London, 1995, str. 151.[28] Geoffrey Parker, The Grand Strategy of Philip II., Yale University Press, New Haven – London, 2000, str. 52.[29] Danilo Klen, Galijoti i ratni brodovi na vesla u našoj prošlosti, Pomorski zbornik, knj. I, JAZU, Zagreb, 1962, str. 130, bilj. 154-155.[30] Paul Chack, La bataille de Lépante, Marins a la bataille, Les Éditons de France, Paris, 1938, str. 35; Josip Luetić, Tipovi brodova hrvatskih primorskih gradova u Lepantskoj bitki (S posebnim osvrtom na dubrovačke brodove), Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 30.[31] Idem, str. 32-23; Idem, Tipovi brodova hrvatskih primorskih gradova u Lepantskoj bitki, Naše more, god. XL, br. 3-4, Dubrovnik, 1993, str. 168. O involviranosti “male” Dubrovačke Republike u tom razdoblju vidi: A. Dragonetti De Torres, La Lega di Lepanto (nel Carteggio diplomatico inedito di Don Luys De Torres Nunzio straordinario di S. Pio V a Filippo II), Fratelli Bocca Editori, Torino, 1931, str. 55, 57; R. P. D. Luciano Serrano, La Liga de Lepanto entre Espana, Venecia y la Santa Sede (1570-1573), Ensayo Historico a base de documentos diplomaticos, Tomo I-II, Junta para Ampliación de Estudios e Investigaciones Científicas, Escuela Espanola en Roma, Madrid 1918; (1919)-1920, str. 225-226; 296, 298, 302, 304.[32] Josip Luetić, Primorci slanske knežije u najvećoj pomorskoj bitci galija (na vesla) kod Lepanta 1571., Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, V, Dubrovnik, 1995, str. 17. O prilikama (koje prethode Lepantskoj bitki) na Levantu vidi: Nicolas de Nicolay, Le navigationi et viaggi fatti nella Turchia, Di Nicolo De’ Nicolai del Delfinato, Signor D’Arfevilla, Cameriere & Geografo ordinario del Re di Francia, Novamente tradotto da Francesco Flori da Lilla, Francesco Ziletti, 1580, 192. str. Inače, zemljovidac francuskog kralja Nicolas de Nicolai dosta (u)grubo opisuje Dubrovnik, pa kaže: “Dubrovčani su od naravi bahati i oholi, misle da nigdje nema većeg ni pametnijeg plemstva od njihova”. Vidi: Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku, Štamparija “Jadran”, Dubrovnik, 1939, str. 253.[33] Cosimo Basile, Lepanto: ultima gloria dell’Occidente cristiano, Rivista Marittima, Anno CIV, No. 10, (Ottobre), Roma, 1971, str. 14; Josip Luetić, Tipovi brodova hrvatskih primorskih gradova u Lepantskoj bici 1571, Croatica Christiana Periodica, god. XVI, br. 29, Zagreb, 1992, str. 78.[34] Firentinski trgovac i pisac Filippo Sassetti (Firenze, 1540. – Goa, 1588.) iz Pise piše 1570. u Firenzu spominjući talijanske brodove i mornare, te bilježi i plovidbu na dubrovački način tih mornara (“navicono alla raugea”). Radi se o putovanju “trgovačkog broda kojega se čista dobit dijeli na pola između broda i posade, dok se trošak za hranu i piće računa različito, prema kategoriji osoblja zaposlenog na brodu”. Vidi: Žarko Muljačić, “Ploviti na dubrovački način”, Pomorski zbornik, knj. 3, Zadar, 1965, str. 725, 729.[35] Vinko Foretić, Udio naših ljudi u stranim mornaricama, Pomorski zbornik, knj. I, JAZU, Zagreb, 1962, str. 292, 295.[36] Idem, Korčula, Dubrovnik, Boka Kotorska i Lepantska bitka, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 174.[37] Josip Lučić, Utjecaj Lepantske bitke na dubrovačko pomorstvo, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 205-206.[38] Ivo Šišević, Tok Lepantske bitke 1571. godine (Uz 400-godišnjicu bitke), Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 41-42; Eduard Peričić, Prinos pomoraca Kopra, Cresa, Krka i Raba na svojim galijama u Lepantskoj bitki, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 72, 79, 88, 101. U Prilogu br. 3, str. 93, nalazi se prijevod temeljnih postavki Svete lige 1571, tako i onog članka 22. kojim se priznaje neutralnost Dubrovčana.[39] Ante Usmiani, Sudbina zadarske galije predviđene za bitku kod Lepanta, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 106, 112-114.[40] Frane Dujmović, Šibenčani i njihova galija u Lepantskoj bitki, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 122, 126-127. Mlečaninu (sopracomitu) Christoforu Venieru, rođaku glavnog providura Lorenza Veniera, uskoci su odrubili glavu jer nije održao obećanje omogućavanja slobodnog prolaza uskocima preko njegovog područja. Venierovu glavu stavili su u kutiju da bi je mogli razmijeniti za glavu uskočkog vojvode Miha Hreljanovića. Vidi: Catherine Wendy Bracewell, Senjski uskoci, Piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u šesnaestom stoljeću, Barbat, Zagreb, 1997, str. 168, 279.[41] Vjekoslav Omašić, Sudjelovanje Trogirana i Splićana u bitki kod Lepanta 1571. godine, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 141.[42] I. Stjepčević – R. Kovijanić, Jeronim Bizanti, junak od Lepanta (Po podacima iz Državnog arhiva u Kotoru), Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, god. III, Kotor, 1955, str. 32; G. Gelcich, Storia documentata della Marinerezza Bocchese, A spese dell’ Autore, Ragusa, 1889, str. 32, 52.[43] Maja Novak-Sambrailo, Hvarska galija u Lepantskoj bitki, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 151, 159-160.[44] Pavuša Vežić, Crkva svete Marije Velike u Zadru, Diadora, sv. 8, Zadar, 1975, str. 125-127; Nada Klaić – Ivo Petricioli, Zadar u srednjem vijeku do 1409., Prošlost Zadra, knj. II, Filozofski fakultet Zadar, Zadar, 1976, str. 260; Tomislav Raukar – Ivo Petricioli – Franjo Švelec – Šime Peričić, Zadar pod mletačkom upravom 1409-1797, Prošlost Zadra, knj. III, “Narodni list” Zadar – Filozofski fakultet Zadar, Zadar, 1987, str. 147, 154, 156 (bilj. 195), 291. Zahvaljujem se gđi. Heleni Marinović iz Poličnika onkraj Zadra što mi je spomenula ovaj podatak.[45] Lukša Beritić, Utvrđenja grada Dubrovnika, Zagreb, 1955, str. 157-158; Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808., II. dio, (Od 1526. do 1808.), Nakladni zavod MH, Zagreb, 1980, str. 56; Ferdo Šišić, O hrvatskoj kraljici Margariti, Dubrovnik, Mjesečna ilustrovana revija, god. I, br. 7, Dubrovnik, 1929, str. 236, 242; Idem, O hrvatskoj kraljici Margareti, Dubrovnik, Mjesečna ilustrovana revija, god. I, br. 8, Dubrovnik, 1929, str. 253, 261. U ovom radu Ferda Šišića navodi se 1571. godina (jer valjda rušenje i gradnja obično ne traju jedan dan), te da je onda izgrađena druga istotitularna crkva (“Margarita”, dok u zadnjem nastavku naslovljuje “Margareta”) na mjestu gdje se nalazi i danas.[46] Karlo Jurišić, Lepantska pobjeda i makarska Krajina, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 217, 222.[47] Jakša Ravlić, Bitka kod Lepanta u starijoj hrvatskoj književnosti, Adriatica maritima, sv. I, (Lepantska bitka, Udio hrvatskih pomoraca u Lepantskoj bitki 1571. godine), Institut JAZU u Zadru, Zadar, 1974, str. 238-239.[48] Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni, (Izbor), Konzor, Zagreb, 1996, str. 206-207, 214. O ormanici (tal. armare – (na)oružati, opremiti lađu) vidi: Josip Luetić, Ormanica – naš tip ratnog broda, Vojnopomorski ogledi, god. I, br. 1, Vojnopomorski muzej, Split, 1966, str. 71-74.[49] Mirjana Polić Bobić, Među križom i polumjesecom, Dubrovačke dojave španjolskome dvoru o Turcima u XVI. stoljeću, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000, str. 29, 138, 144.[50] A. Belak-Krile – M. Šilović, Naupaktos, U nedjelju proslava pobjede iz 1571. g., Spomen na Hrvate iz bitke kod Lepanta, Slobodna Dalmacija, god. LXIV, br. 19970, (četvrtak, 5. listopada 2006.), Split, 2006, str. 6.
