HRVATSKI ZNANSTVENICI – ISPRED SVOG VREMENA
HRVATSKI ZNANSTVENICI – ISPRED SVOG VREMENA
Faust Vrančić (potkraj XVI st.) i Ruđer Bošković (XVIII st.), među prvim su hrvatskim velikanima iz tadašnjih europskih i svjetskih, elitnih znanstveno- filozofskih krugova. Koliko je napr. Bošković bio cijenjen, vidi se i po tome da je bio član Engleskog kraljevskog društva u vrijeme kad su Isusovci bili zabranjeni u Engleskoj!
Faust Vrančić (tal. Fausto Veranzio, lat. Faustus Verantius, mađ.: Verancsics Faustus; Šibenik, 1551. – Mletci, 20. siječnja 1617.), hrvatski polihistor, jezikoslovac, izumitelj, diplomat, inženjer, svećenik, biskup.
Godine 1595. izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U rječniku je za svaki jezik dano 5.000 odrednica. U to se vrijeme termin “dalmatinski” rabio za slavenski jezik kojim se govorilo između Jadranskoga mora i rijekâ Dunava i Save i ne treba ga miješati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga podrijetla. U Pragu je 1605-06. Peterus Lodereckerus priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim i poljskim jezikom, pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prilikom je i “dalmatinski” naveden pod hrvatskim imenom.
Preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Mletci 1615. ili 1616). U njemu je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku. Vrančić je djelo oblikovao kao priručnik, a u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi. Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova.
Premda je školovan u duhu peripatetičke tradicije, Vrančićevi tehnički projekti pokazuju da je u nekim fizikalnim pitanjima blizak novoj fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma. Djelo Machinae novae (Nove naprave iz 1615. ili 1616.) iznimno je vrijedno tehničko djelo s 49 slika (bakroreza), u kojem je na pet jezika opisano 56 različitih naprava, pronalazaka, uređaja i konstrukcija. Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći most i Homo volans (lat. leteći čovjek), prikaz padobranca. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
Najpoznatiji je svakako Homo volans ili leteći čovjek – jasno i detaljno opisan princip rada i konstrukcija padobrana.
Projekti koje je Vrančić opisao bili su ispred svog vremena, pomalo vizionarski. Naime, u to vrijeme za njihovu realizaciju još nije bilo ni tehničkih, ni fizikalnih znanja i vještina da se ostvare, pa su mnogi od njih zapravo u stvarnosti zaživjeli tek stoljeće ili dva nakon Vrančića. Iz djela Machinae novae izdvajamo najpoznatije vizije: ponajprije, to je mlin s pogonom na vjetar, ili – kako ga je Vrančić nazvao – “mlin ovješen na stijenu”, koji je preteča suvremenih turbina na vodu i vjetar, ostvarenih tek polovinom 19. stoljeća. Zatim “most od zvonovine”, prvi razrađeni prijedlog masivnog mosta od metala, koji je izrađen 150 godina nakon Vrančićevog djela, a “most s jednim užetom” zapravo je vizija žičare, koja je sagrađena 1861. godine.
Ruđer Bošković (rođen 18. svibnja 1711. u Dubrovniku, umro13. veljače 1787. u Milanu), hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof; isusovac.
Dubrovčanin Ruđer Bošković spada među najistaknutije svjetske znanstvenike 18. stoljeća. Već je kao 14-godišnjak poslan u Rim na školovanje u glasoviti Collegium Romanum ili Rimski kolegij, gdje 1740. godine postaje redovni profesor matematike. Godine 1760. postaje član Engleskog kraljevskog društva, a kasnije predaje u Milanu i Parizu. Godine 1758. objavio je knjigu Teorija prirodne filozofije, u kojoj je izložio svoj pogled na osnovnu strukturu tvari – kvarkove, nukleone, atomske jezgre, atome i molekule. Njegove teorije kasnije su poslužile kao vodič mnogim poznati znanstvenicima.
Doprinos u matematici
Ruđer Bošković se bavio mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logaritmima negativnih brojeva, problemom tijela maksimalne atrakcije itd. U svojoj knjizi Elementa matheseos universae, Rim 1754., daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.
U raspravi De aestu maris (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se danas i upotrebljava.
Doprinos u astronomiji
Bavio se i astronomijom i objavio pet knjiga pod nazivom Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti, te kao i Einstein smatra brzinu svjetlosti konstantnom. Po njemu je sve relativno, kako prostor, tako i vrijeme. Mjerila nisu konstantne duljine i smanjuju se u pravcu kretanja. Kao metodu za pronalaženje skretanja svjetlosne zrake pri prolazu kroz razne sredine, preporuča pokuse s dva dalekozora od kojih je jedan ispunjen vodom. Ispitujući krivulju astronomske refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pjega određuje rotaciju Sunca i njegov promjer, izvodi jednadžbu šestog stupnja za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langrange, Opolcer i Wilkens. Zamišlja zvijezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidjela je zvijezde s vrlo gustom i vrlo razrijeđenom materijom, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u 20. stoljeću. Zvjezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka.
Doprinos u geodeziji
U geodeziji, 1741. Ruđer Bošković je iznio ideju o geoidu kao obliku Zemlje. U knjizi De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XIV (1755.) prvi obraća pažnju na skretanja vertikala, što je, po njemu, posljedica nerazmjerne raspodjele masa na površini Zemlje. U tu je svrhu 1750. izveo mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija zajedno s Christopherom Maireom i razvio mrežu trokuta s dvjema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija. Knjiga je prevedena i na francuski 1770. godine.
Doprinos u optici i teoriji atoma
U optici je poznat po instrumentima kao što je prizma s promjenljivim kutom i kružni mikrometar.
U djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljenom u Beču 1758. godine, iznosi da je sve materija i kretanje. Po njemu je materija sastavljena od istih čimbenika, samo je različiti zakoni čine različitom. Bohrov model atoma je direktan potomak Boškovićeva modela atoma. On uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim udaljenostima, a privlačne na velikim udaljenostima, što kasnije dalje razvija Michael Faraday. Atom svodi na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje).
Internacionalni znanstveni rad i doprinos u diplomaciji
Bošković se, iako svećenik, zalagao za Kopernikov sustav. Bio je vrlo ugledna ličnost tog vremena. 1761. godine astronomi su se pripremali da promatraju prolaz Venere ispred Sunčeva diska i u tu svrhu ga britanski Royal Society šalje u Istanbul (Carigrad) kako bi mogao promatrati taj prolaz. Ruska akademija znanosti ga prima za člana u Sankt Petersburgu. Francuska ga je 1773., kad je ukinut isusovački red, imenovala ravnateljem optike za mornaricu. Bio je poznat i kao inženjer, pjesnik i diplomat. Kao inženjer, na zahtjev pape Benedikta XIV. napravio je planove za popravku apsida i kupola crkve Svetog Petra u Rimu i radio na isušivanju močvara u Italiji. Kao diplomat odlazi u London kako bi ublažio sumnje Velike Britanije da Dubrovnik pruža usluge Francuskoj i na taj način krši svoju neutralnost. Tada biva i primljen u londonski Royal Society.
Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 1887 — Mammern, 1976), dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1939. godine, čuveni je svjetski istraživač na području kemije prirodnih spojeva, od prvih radova o sastojcima dalmatinskog buhača do uspješno provedenih sinteza seksualnih hormona (androsteron, testosteron). Godine 1953. objavljuje svoju hipotezu pod naslovom Biogenetsko izoprensko pravilo, kojom je doživio najveći uspjeh u znanstvenoj karijeri.
Vladimir Prelog (Sarajevo, 1906 — Zürich, 1998). Prelogov veliki znanstveni opus obuhvaća više od 400 radova. Uveo je tzv. Prelogovo pravilo, koje određuje konformacijske odnose reaktanata i produkata. Jedan je od autora CIP-sustava, koji se danas općenito primjenjuje u stereometriji. Dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju 1975. godine.
