– Tko je bio iza ovoga?

FWE: Pa, iznenađenje, iznenađenje: to je bila kuća Morgan i njihovi prijatelji. Oni su započeli utrku za veliku nezavisnu banku u New Yorku i pokrenuli paniku 1907. To se pretvorilo u industrijsku, gospodarsku depresiju po cijeloj Americi s ogromnom nezaposlenosti.

  Kroz ovu paniku i njihove lobističke napore, oni su  natjerali Kongres da glasa za postavljanje nacionalnog monetarnog povjerenstva da ispita kako se zaštititi od buduće panike. Pa ta je panika upravosmišljena od Kuće Morgan i prijatelja, i put da se spriječe buduće panike bio bi da im se dade kontrola nad narodnim novcem – oduzmi je Kongresu, kome je povjerena člankom 1, Točka 8 Ustava, i dajte je kartelu privatnih banaka koje čine New York FRB, koja je namjerno oblikovana kao najmoćnija od svih banaka Sustava Federalnih Rezervi.

– I tako je prošao Akt o federalnim rezervama. Kako FRS danas funkcionira?

FWE: Uglavnom, ona ima neograničenu moć u štampanju novca, rečeno popularnim žargonom. To je ono što vidimo da radi Ben Bernanke od 2008., ove tisuće milijardi dolara, ali naravno, Bernanke odbija otkriti bilo koji detalj što oni stvarno rade s bankama i koje banke imaju dobrobit od darežljivosti Federalnih rezervi. Oni kupuju sav otrovni otpad, stavljajući ga na bilancu Fed-a i zatim daje bankama trostruko ocjenjene trezorske zapise u povratku. Federalne Rezerve imaju Povjerenstvo otvorenog tržišta FOMC. Uglavnom do sada oni bi se sastajali svakih 6 tjedana da odrede politiku kamatnih stopa. Nekoliko članova Odbora Fed-a u Washingtonu, uvijek direktor Fed-a (sada Bernanke, prije Greenspan), bi bili na FOMC-u, drugih deset ili jedanaest rezervnih banaka po zemlji bi se izmjenjivali na FOMC-u. Tako da nisu svih jedanaest banaka predstavljene cijelo vrijeme. Stvar je vješto osmišljena kako bi dala glavninu moći newyorškom Fedu. On je uvijek na FOMC-u, zbog svoje međunarodne uloge – i činjenice da je Akt o federalnim rezervama izcrtan od Morgana, Rockefellera i kompanije, da dade moć newyorškim bankama. tako su uvijek na FOMC-u. Pa naravno da direktor ima enormnu moć nad odlukama FOMC-a. Službeno, jedan od datosti Fed-a je održanje stabilnosti i vrijednosti US dolara. (Engdahl se sada smije!!! – op.a.)

– No, jedan od rezultata Fed-a je, čini se, nastavak devaluacije dolara na zvanredan način, koji se ubrzao od 1970. Zašto je tako?

FWE: Jednostavno, za dobrobit Wall Streeta. Poslije prekida vezanja za zlato 1971. što sam prije  spomenuo, skupina oko Davida Rockefellera, tada u Chase Manhattan banci, obiteljskoj banci, shvatila je da oni imaju nevjerojatnu mogučnost u rukama s plutajućim tečajem i činjenicom da je SAD bila jedina supersila van Sovjetskog saveza. Papirni novac kojeg su bili tiskali u SAD-u u konačnici je vodio do inflacije diljem svijeta tog razdoblja – Mislim da je bila 2900% inflacija, tj. toliko dizanje količine dolara u opticaju u svjetskoj ekonomiji od kolovoza 1971., prema posljednim podacima koje sam vidio i u dvadeset godina povećanja dolarskih rezervi oko 56%, naravno, bio je to period relativno stabilne inflacije ili ne -inflacije i tada nakon loma, imali ste visoko inflatorno razdoblje.

– Pa, ono što su neki ljudi oko Paula Volckera i ostalih shvatili, jest da je dug njihova najbolja imovina,najbolja za banke,  ne za narod nego za privatne banke, i tako dok je god Amerike?

FWE: Dug se utrostručio, a zapravo je neophodan: tako dugo dok američki dolar ostaje pričuvna trgovinska valuta i pričuva centralnih banaka diljem svijeta, dotle SAD, u suštini, mogu izvoziti inflaciju kao što su to činili Japanu ’80-ih godina, sada Kini, pa do Eu-a i ostatka svijeta. U stvari, zemlje s dolarskim viškovima, nemaju izbora sa svojim suvišnim dolarima, nego kupiti američki dug – a to znači financirati američke ratove po svijetu, bilo da je to u Iraku, usmjereno protiv krajnjih kineskih interesa, ili ruskih interesa ili bilo kojem cilju američkih ratova. Oni su u biti financirani dolarskim akumulacijama u središnjim azijskim bankama ili bilo gdje po svijetu. Zato je to jedna dijabolički ali i vrlo lukav sustav koji su shvatili: To je bilo moguće učiniti nakon odvajanja dolara od zlatnog standarda iz 1971. godine.

– Čak od ranih ’70-ih, dolar ima podlogu u nafti

FWE: Pa, tako smo to zvali. U mojoj knjizi ‘Stoljeće rata’ govorim o Petrodolaru. To je nešto što nije baš shvaćeno od kasnijih analitičara; oni misle da je dolar još uvijek petrodolar. Nafta je dolarski najtrgovanija roba kojoj jasno, ništa nije ravno. Ali danas dolar, rekao bih, je valuta kojoj nije podloga toliko nafta, nego lovci F-16 i Abrams tenkovi, ili drugačije rečeno, u sirovoj amrečkoj i NATO-vskoj sili. Ona se ovdje spušta na temelje moći od početka Bushove administracije. Bush i Cheney, dovedeni od elita, da bi svjeti bacili rukavicu u lice i pokazali čeličnu šaku, jer sve više i više  stvar izmiče kontroli američke hegemonije ili stanju jedine supersile, pojavom Kine, Rusije i stvarima koje se zbivaju u europskoj uniji.

– Recimo onda, nafta je bar u bitnom bila podloga dolaru.

FWE: Da, idući unazad, od razdoblja poslije 1973.

– Želio bih da govorimo o jednom važnom događaju s tog aspekta. Bio je to naftni šok iz 1973./74.

FWE: Točno.

– Vi ste to razjaznili u svojoj knjizi ‘Stoljeće rata’ da je ovaj događaj, politički naum kluba koji se sastao na Švedskom otoku 1973. godine. Možete li nama malo osvijetliti ovaj događaj?

FWE: Naravno, sa zadovoljstvom. Bilo mi je fantastično zadovoljstvo biti osobno pozvan od šeika Zaki Yamanija na njegov godišnji odmor izvan Londona. On ima energetski centar u Londonunakon što ga je Washington odbio kao Saudijskog ministra energetike tijekom povratnog naftnog šoka iz 1986., gdje se Yamani upravo suprostavljao američkom pritisku na saudijsku monarhiju. Yamani me pozvao jer je čitao knjigu ‘Stoljeće rata’ koju mu je dao njegov irački prijatelj. Pozvao me da napravim prezentaciju skupini bankara u energetici iz londonskog Cityja i naftašima, o onom što se stvarno dogodilo 1973. godine. U uvodnom govoru je rekao: “Ovo je jedino objašnjenje onoga što se stvarno dogodilo 1973., kad sam bio šef OPEC-a i saudijski ministar energetike. Ja sam ovo proživio a Gosp. Engdahl je to precizno opisao.” To što se dogodilo je slijedeće: došlo je do susreta i neki ljudi su se možda prepali i rekli, ovo je teorija zavjere, ali ja sam u posjedu stvarno povjerljivih dokumenata, do kojih sam sasvim legalno došao, davno prije, slučajno u Parizu: protokol iz svibnja 1973. sa sastanka skupine Bilderberg u Saltsjobadenu, u Švedskoj. Imam popis sudionika s Hooverovog instituta rata i mira u Kaliforniji, imam faksimil američkog tajnika Bilderberga o tome koji gosti  uključujući Henryja Kissingera, će bit pozvani s američke strane, na ovaj svibanjski susret. A tamo, ako malo mučnet, slušajući prezentaciju i debatu, bili su neki od najmoćnijih ljudi Europe i Amerike, dovučeni od Davida Rockefellera, usput. Šefovi najvećih naftnih kompanija, Sedam sestara, takoer su bili nazočni. Oni govore o povećanju cijene nafte iz OPEC-a za 400% u bliskoj budućnosti. Naravno, oni ne daju detalje, govore sažeto. Cijela diskusija nije bila, kako mi neki od najmoćnijih prestavnika svjetskih industrijskih nacija uvjere arapske zemlje OPEC-a, da ne povećaju cijene nafte tako dramatično. Umjesto toga, oni govore što učiniti sa svim tim petrodolarima koji će neizbježno doći u londonske i newyorške  banke od naftnih prihoda zemalja OPEC-a. Henry Kissinger, koji je iskovao taj termin, nakon naftnog šoka 1973/74. govorieći o recikliranim petrodolarima. A što se stvarno dogodilo – došlo je neposredno od Šeika Yamanija u privatnom razgovoru sa mnom kod njega doma 2000. godine. Rekao mi je: “Poslan sam od mog kralja, Saudijskog kralja, kao povjerljivi izaslanik da pitam iranskog šaha, zašto je on na rujanskom sastanku OPEC-a iz 1973. poslije Yom Kippurskog rata bio tako odlučan, za toliko ogromno povećanje OPEC-ove cijene nafte, zastalno. A on je rekao: ” Šah mi se okrenuo i rekao: ” Reci Njegovoj Ekselenciji, Kralju Saudijske Arabije, ako želi imati odgovor na to pitanje, mora otići u Washington i pitat Henryja Kissingera.” Drugim rječima, ovo je bilo Šahu diktirano.

– Da.

FWE: Tako je naftni šok došao dvije godine nakon (nastanka) slobodno plutajućeg dolara, kad je padao kao stijena, jer je američko gospodarstvo počelo pokazivati teške lomove iz postratnog razdoblja kada je američka industrija bila vodeća svjetska klasa sa zlatnim rezervama i još uvijek je bilo u idealnom suodnosu jedno s drugim, a ranih sedamdesetih, američka je ekonomija bila u vrlo, vrlo ozbiljnim strukturnim problemima. Tako dok je dolar padao, i u francuskom i njemačkom gospodarstvu je započeo procvat, kao što je bilo i s japanskim, te su izvjesne elite, povezane s novčanim središnjim institucijama u New Yorku, mislim, odlučile da je vrijeme za veliki šok koji će obrnuti pravac globalnog gospodarstva, čak i po cijenu recesije u američkom gospodarstvu, to ih nije brinulo, dok god su imali kontrolu nad novčanim tijekovima. Ako se vratimo natrag u 1975. Washington je poslao visokog dužnosnika Riznice u Riyadh, i jasno kaže Riyadhu da OPEC ne smije prodati ni jedan jedini barel nafte bez da bude izražen u dolarima, jer su njemaka i francuska vlada kao i Japanci, kucali na vrata OPEC-a, obećavajući visoko kvalitetnu strojnu opremu, njemačke strojne alate izvrsne kvalitete, francuska i japanska trgovina, da su zemlje Srednjeg istoka tako skupo htjele izgraditi svoje ekonomije. Ali oni su tražili da ih prodaju prema naftnim cijenama u vlastitoj valuti, tako da bi bili manje ovisni o dolaru. U toj točci Washinton je intervenirao i rekao – njet. Nafta ne smije biti prodavana osim u dolarima.

– Zašto je to bilo od bitne važnosti za Ameriku?

FWE: Jer je od 1945. projekcija američke moći ostala na dva stupa. Jedan stup je da SAD ima nadmoćnu vojnu moć na planeti. Danas ona troši više na vojnu opremu, osobnu uporabu i projekciju moći nego slijedeće 42 zemlje, uključujući Rusiju, Kinu i cijelu Europu zajedno. Drugi stup moći SAD-a je uloga dolara kao svjetske pričuvne valute. Obadva daju uzajamnu sinergiju. Ako čovjek želi shvatiti moć “Američkog stoljeća”, kako ga je Henry Luce, vlasnik magazina Time, nazvao 1941., tada mora gledati u ova dva stupa i kako oni međusobno djeluju. Skok cijene nafte 1973/74. 400%, spasila je dolar. Dolar je plutao po moru nafte. Nanovo, moramo se sjetiti da je Nixon prekinuo vezu dolara sa zlatom jednostrano 1971., i nakon tog vremena on je potonuo za nekih 40% u odnosu na glavne valute kao što su nemačka marka i japanski jen. Što je spasilo dolar i Wal Street i moć dolara kao financijske igračke, ali ne i gospodarstvo SAD-a u bilo kojem smislu, bio je šok cijene nafte od 400%. Ovo je zaustavilo rast u Europi i uništilo zemlje u razvoju, koje su uživale brzu dinamiku rastado ranih ’70-ih i vratila ravnotežu moći nazad u pravcu Wall Street-a i dolarskog sustava. Tako ako gledate cijelu povijest krize duga, proistela iz ’70-ih i ’80-ih godina ili krizu duga trećeg svijeta, koja je također razrušila Jugoslaviju, Poljsku i neke druge zemlje istočnog bloka također, sve je to bilo sve stvar recikliranja petrodolara kroz euro-dolarske banke, banke SAD-a u Londonu, britanske banke. Ovo je tada bilo srce tzv. eurodolarskog tržišta – londonski City – također odabrane banke kao što su Deutsche bank, UBS i nekoliko japanskih banaka bili su mlađi partneri u ovome. Ali glavna stvar je bila: anglo-američke bankarske elite su reciklirale dolare suviška koji su u Saudi Arabiji, Kuwaitu, Emiratima i drugim zemljama OPEC-a, uključujući Iran prije pada Šaha, optjecali. Usput, šah je sam gurao ukupne profite iranske naftne kompanije kroz jednu jedinu banku a ona je bila Chase Manhatten Bank, Davida Rockefellera- važna povijesna činjenica. Tako kroz ponovnu uporabu petrodolara, dolar je bio vezan za cijenu nafte i naftnih gazda, Sedam sestara, američkih i britanskih naftnih barona, koji su kontrolirali cijenu nafte. Oni su okrivili za to arapske šeike, ali kontrola leži u New Yorku i Londonu. Danas, mislim da SAD čini sve što je u njenoj moći da zadrži trgovinu nafte u dolarima, ali uloga cijene nafte u dolarima nije više tako snažna kako je bila sredinom ’70-ih, jer zbog nastanka budućih tržišta kontroliranih bankama poput Goldman Sachsa – pojava tzv “papirnate nafte”. Takvom kontrolom ročnica kao što je ICE Futures u Londonu, oni mogu iznuđivati cijenu nafte kako su to radili 2008. koja je bila 147 $ a poslije se srozala na 30$. Iz kojeg razloga? Oni pokušavaju maknuti vjetar s Ruskih jedara u vrijeme kada Putin i Medvedev koriste izvoz nafte i plina kao glavni protu-pol američke moći u svijetu.

– Visoka cijena je dobra za Rusiju a loša za Kinu. Nije li ti jednadžba?

FWE: Općenito, da. Problem je što Rusija ne kontrolira tržište.

– Bio je tu jako važan a rijetko potvrđivan razlog jednog od najvažnijih događaja 20. st. –  raspada Sovjetskog saveza. Raspad se morao učiniti i s kontrolom cijene nafte također, zar ne?

FWE: Ima tu nekoliko stvari. Neokonzervativci u SAD-u dolaze prvo na politički istaknute pozicije kada su privezani uz Demokratku stranku – govorim o Irving Kristol, Richard Perle-u i drugima. Oni su došli u Republikansku stranku za vrijeme Reaganove ere. Igrali su na Reaganov pojednostavljeni pogled na svijet – a on je sam bio B-garda holywoodskog glumca i bio je vrlo koristan za kazati umirujuće rijeći za američku javnost, ali iza scene Reaganove politike vukao je konce George Bush otac, obavještajna zajednica, Državni tajnik i bili su jastrebovi prema Sovjetskom savezu. Htjeli su razbiti Sovjetski savez u tisuću komada, što se konačno dogodilo 1989. godine. Dosta od strategije Reagan-Bushove politike – bilo je od Busha koji je odradio puno od Reaganovog presjednikovanja kao njegov dopresjednik – kako u Afganistanu protiv, od Rusa postavljene vlade tada u Kabulu,  (zanimljivo je da je to politika koju je zapravo pokrenuo Zbigniew Brzezinski, već kao Carterov šef Odjela za nacionalnu sigurnost) te Operaciju Kontraša protiv dvojako izabrane vlasti u Nikaragvi, koja je za Washingtonski ukus bila nagnuta previše ulijevo i posredno podržavana od Sovjeta i Kube – sve je ovo bilo aktivirano simultano, isto kao proturaketnu obranu iz programa “Ratovi zvijezda” koju je Reagan objavio 1983., tzv. Strateška obrambena inicijativa – ili proturaketni štit koji je nedavno bio oživljen od Bush – Cheney-eve administracije prema Rusiji s raketnim bazama i radarskoj obrani u Poljskoj i Češkoj republici.  Ostavljajući to po strani, ključna točka moje procjene je, recimo u žargonu, rabio čašu u smislu Sovjetskog saveza, bila je svesna odluka Georga Busha i Georga Schultza, čovjeka iz korporacije Bechtel, jedne od najvećih vojnih izvođača na svijetu, koji je tada kao Državni tajnik-  svjesno pokrenuli s pritiskom na Saudijsku kraljevinu, koja je odvrtila čep s naftom, rane 1996. i preplavila svijet jeftinom naftom. Ovo je briljantno uspjelo sa stanovišta američke strategije. Tisuće malih nezavisnih naftnih kompanija je bankrotiralo po Americi, ali za Rockefellera, Standard Oil, BP, Shell itd, je da su se jednostavno riješile male konkurencije i dopustili im da, od jeftino otkupe njihovu imovinu. Ali stvarna suština je bila: u tom trenutku sovjetska vojna ekonomija je bila ovisna o jakom tečaju dolara ili glavni način nekih 70% povrata zarade njihove valute kroz izvoz na zapadna tržišta nafte i u manjoj mjeri prirodnog plina. Tako padom cijena nafte na 30-ak dolara – bilo je 32 ili 33, mislim, na početku toga, na 9 dolara u dubini operacije, sredinom 1986., Rusko gospodarstvo se iznenada napreglo do točke pucanja. Gorbačov je tada bio prisiljen jednostavno isisavati zadnje kapi krvi satelitskim gospodarstvima Istočne Njemačke, Poljske, Čehoslovačke itd., očajnički pokušavajući držati trku u naoružanju po “Ratovima zvijezda” a Washingtonom, jer ako bi Washington dobio tu utrku, čak i na pola puta i Rusija je bila iza, te oni be jednostavno morali pasti na koljena i predati se. Tako prema ruskim gospodarstvenicima s kojima sam razgovarao u Moskvi poslije kolapsa 1994. to je bilo nešto, što je stvarno slomilo Sovjetski savez 1988/89.

– Htjeli biste reći da se cijelo 20. stoljeće, uključujući i dva svjetska rata, ne mogu jasno razumjeti bez naftnih interesa iza scene?

FWE: Dakako, to može biti snažan argument.  To nije bio samo interes, ali kako je Kissinger navodno, rekao sredinom ’70-ih, kad je bio, bez sumnje najmoćniji čovjek u Washingtonu: “Ako kontrolirate naftu, kontrolirate cijele nacije”. Čak ako se ide natrag do I svj. rata, imate slučaj da kontrola nafte, u suštini, anglo-američka, njhovih kompanija, igra odlučnu ulogu. Kao što sam naveo u novoj knjizi koju završavam, “Nafta: tajni rat”, u zadnjim danima I svjetskog rata, masovna njemačka ofanziva iz ožujka 1918. Ludendorfova operacija Mihael, oblikovana da razdvoji britanske i engleske snage i osigura pobjedu prije dolaska američkih snaga  u Europu, izgledala je vrlo prijeteće. Pad vlade Kerenskoga u Rusiji i boljševičko potpisivanje Brest-Litovskog ugovora, 3. ožujka 1918. izbacio je Rusiju iz rata i omogućio Njemcima da ponovo iskoriste velike snage na zapadu. Američke snage se nisu još iskrcale u Francusku i njemačke šanse vojnog proboja bile su velike. U prosincu 1916. njemačka vojska je preuzela Rumunjsku, nakon što se ta zemlja priključila Engleskoj protiv Njemačke. U studenom 1916. neposredno prije njemačkog napada, Britanski komandosi, vođeni pukovnikom Johnom Norton-Griffitsom, uz rumunjske dragovoljce, poslani su u tajnu misiju da unište zalihe nafte i izvedu sabotaže naftnih bušotina u Ploesti-u. Sabotaža je bila uspješan, poražavajući udarac za Njemce, čija kontrola rumunjske nafte je bila strateško žarište njihove invazije. Rumunjska je tada bila vodeći europski proizvođač nafte. Unatoč intenzivnom radu, njemačka vojak nije bila u mogučnosti dovesti proizvodnju nafte na razinu potrebnu za održivu proljetnu ofanzivu 1918 na zapadnom frontu. Ludendorffova jaka ofanziva na zapadu protiv Francuske i savezničkih snaga, nakon iznenadne prednosti, je zastala na rijeci Sommi. Njemački kamioni koji su prevozili snage za pojačanje u bitkama, nisu se micali zbog nedostatka goriva. To je bila prva velika bitka u kojoj su motorizirano topništvo i tenkovi koristeni u većim razmjerima. Njemačka konačna ofanziva je bila u zastoju, zbog nedostatka goriva za tenkove i vozila. Bio je to novi način ratovanja, a nafta je u njemu odigrala novu važnu ulogu. S druge strane, francuske i britanske snage bile su u potpunosti opsrbljene američkom naftom iz Rockefellerovog Standard Oila. Slična stvar se dogodila u II Svjetskom ratu. Ostavljajući po strani ideologiju i zločeste politike Trećeg Recha, gledano striktno s vojnog stajališta, s vojnim snagama, Njemačka nikad nije imala šansu dobit II Svjetski rat jer je njemački Glavni stožer čudnovato ignorirao lekcije iz I Svjetskog rata. Nije se brinulo za osiguranje starateških naftnih zaliha za rat, u vrijeme kada su zračne, tenkovske i pomorske snage bile pokretane benzinom. Tek jako kasno u igri, kad je Hitler naredio da Operacija Barbarossa započne rano 1941, Glavni stožer je započeo davati tek polovičnu potporu Romelu u Sjevernoj Africi. Ideja je bila, osvojiti Sueski kanal, i odsjeći britanske linije opskrbe od britanske mornarice u Perziskom zaljevu, koja je dolazila kroz Sueski kanal i tako eliminirati prijetnju britanske mornarice. Ali većina nafte, skoro polovica nafte na koju se njemački Wehrmacht oslanjao za vrijeme rata, osim sintetičkih ulja proizvedenih u zemlji, dolazilo je iz Rumunjske. A tvrtke koje su bili vlasnici rumunjske nafte, bili su Standard Oil, Royal Dutch Shell itd. Znači, ako govorite čisto o vojnoj strategiji, ne možete voditi rat, kada vatrena moć ovisi o gorivu koje je kontrolirano od neprijatelja. Ne mislim da su namjerno sabotirane njihove šanse, nego je to bilo obično neznanje o važnosti naftne sigurnosti u modernom ratovanju. Oni nisu stvarno proučili tu dimenziju vojne moći. Imali su jedan rat iza sebe, a izgubili su drugi jer su pogriješili u procjeni načina kako su Britanci i Francuzi vodili I Svjetski rat. Saveznici su doplovili do pobjede na moru nafte. I to je izvjesno – doslovna istina.

– Kako je “Rat protiv terorizma” s početka 21. stoljeća vezan za naftu?

FWE: “Rat protiv terorizma” je objavila Bushova administracija poslije dramatičnih događaja u New Yorku i Pentagonu, rujna 2001. Ono što se većina Amerikanaca pita je: “Dobro, ako je tako kao što kaže naša vlada, taj gadan lik kojeg je trenirala CIA protiv Sovjeta u Afganistanu, Osama bin Laden, ako je on zlo iza ove smrti i razaranja na američkom tlu, te se danas skriva u pećinama Tore-Bore u Afganistanu – kako to da smo ga iznenada zaboravili, ostavili tamo u pećini i okrenuli vatrenu moć prema Sadamovom Iraqu”? Pa, već su 1998. Dick Cheney, Donald Rumsfeld, Paul Wolfowitz i nekoliko drugih istaknutih konzervativaca, potpisali otvoreno pismo presjedniku Clintonu, tražeći promjenu režima, na bilo koji način, prema Iraqu. Saddam Hussein je morao otići. Koja je bila situacija u Iraku?  Pritisak sankcija koje su bile bilateralno nametnute od SAD-a i Velike Britanije, rušio je Irak kroz ’90-te, a započeo je unutar Vijeća sigurnosti. Irak je kroz UN-ov program “Nafta za hranu” financirano od ponovno izabranog francuskog presjednika, prema informacijama koje su kasnije iscurile. Stoga je, francuska banka BNP Paribas bila banka koja je iznijela sve prodaje iračke nafte za hranu UN-ovog programa, a izvedeno u eurima, za francuske interese, između ostalog. Objava “Rata protiv terorizma” bio je Huntingtonov koncept “Sukoba civilizacija”, kršćanstva protiv islama. Bush je čak koristio termin “Sveti križarski rat”, a tada  se podsjetio da križarske vojne i nisu bile bađ svijetle točke u krđćanskoj kulturi, nego pljačkaške ekspedicije na Bliskom Istoku. Rat protiv terorizma je od nekih u Washingtonu viđen kao odgovor na gubitak “bezbožnog sovjetskog komunizma” kao nove “slike neprijatelja” da mobilizira Amerikance. U suštini, to je rat čiji su cilj i neprijatelj nedefinirani. Terorizam je nešto što je idealno za stvaranje nove slike neprijatelja. Problem kojeg je Penatgon imao nakon pada sovjetskog saveza jest da mu nije ostao ni jedan neprijatelj. Sovjeti su bili iscrpljeni od Hladnog rata i doslovno su poslali bijelu zastavu predaje. Rekli su: “Vi ste nadmočan gospodaski sustav, mi se ne možemo nositi s vama. Želimo razvoj našeg gospodarstva, prestanimo s vojnim sukobima. Rusija je raspustila Waršavski pakt i započela smanjanja njene vojske, osim nuklearnog arsenala (koji je možda jedina stvar koja Pentagon danas drži podalje od vojne hunte danas). Ali to je onako kako mora biti: “Rat protiv terorizma” nema ništa s  Osamom bin Ladenom; on je često, samo korisna isprika. On ima veze sa stvaranjem novog neprijatelja za lakovjernu američku populaciju i svijet. Iako, van SAD-a ima vrlo malo ljudi koji su uvjereni u ove američke argumente. Oni ih smatraju samo kao izgovor za vojne avanture gdje Washinton odluči.

Nalazimo se usred epohalnih … (interview F.W. Engdahl-a – III dio)

Preveo: Megal Skitić

Cijeli izvorni tekst:  http://www.engdahl.oilgeopolitics.net/print/Epochal%20Tectonic%20Shift.pdf

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save