MOJA HRVATSKA LUTA PUSTINJOM
(izvadak iz knjige: I. Ursić, Sva moja sidra, Split 2011., str. 295-298)
Ja sam uvjeren da moja Hrvatska luta pustinjom i da mora proći svojevrsno pročišćenje dok iz te pustinje ne izađe.
Sramotna izdaja naših generala, kriminalizacija Domovinskog rata i branitelja, odricanje od Hrvata u BiH, medijska okupacija, rasprodaja svega što nas je moglo održati neovisnima, rušenje svih tradicionalnih vrijednosti … mogao bih nabrajati do u nedogled, sve to, duboko sam uvjeren, kod mnogih je ljudi izazvalo pogoršanje zdravstvenog stanja, a kod nekih i samu bolest.
S druge strane, mi se kao nacija, pri popisu stanovništva, izjašnjavamo, skoro pa plebiscitarno, kao kršćani, a najveći broj nas je rimokatolika.
Kada se usporedi ta činjenica sa stanjem u kojem se nacija i država nalaze onda ti više ništa nije jasno. Ništa ti nije jasno ili ti je apsolutno sve jasno, a to je da smo mi obični – licemjeri.
Jednostavno čovjek se umori od svega ovoga što nas je okružilo. Zlo se je raširilo i jednostavno okupira i posljednje bastione dobra.
Ali zar je to nešto novo?Pa nama je normalno sve ono što ne bi smjelo biti normalno.
I onda se pitamo kako to da neki među nama „puknu“.
Kako se to neki među nama slomiju poput trske.
Umirovljeni pripadnik Hrvatske vojske dospijeva na naslovnice tek kada počini užasni zločin.
Ali zar je to nešto novo?
Pa zar to nije posljedica sustavnog zatiranja svakog očuvanja dostojanstva naših branitelja?
Glamurozno se najavljuje koncert izvjesne pjevačice koja je pjevala u neprijateljskoj uniformi tijekom rata.
Ali zar je to nešto novo?
Pa zar kod nas nije na snazi zabrana nastupa samo za domoljube?
Sve što ispušta glas, na hrvatskoj glazbenoj sceni, osim rijetkih, ali uistinu rijetkih, časnih iznimaka, hrli pjevati u zemlju koja nas je napala, koja nije platila ratnu štetu, koja još uvijek ne želi otkriti gdje su na stotine nestalih i kojoj ne pada na pamet odreći se osvajačkih ambicija.
Ali zar je to nešto novo?
Ako smo dopustili da nam državom upravljaju tuđi interesi zašto bi se sablažnjavali nad jugonostalgijom i nad golim materijalizmom?
Oltar Domovine na Medvedgradu odavno je zaboravljen kao i oni kojima je tamo trebalo odavati počast.
Ali zar je to nešto novo?
Pa zar ionako nisu su svi generali pobjedničke vojske pozatvarani i osuđeni?
Rođendan prvog Hrvatskog Predsjednika medijski se u cijelosti ignorira.
Ali zar je to nešto novo?
Pa zar Hrvatska još uvijek ne slavi onoga koji je naređivao na tisuće likvidacija?
Crkvi se zabranjuje bilo kakvo reagiranje na aktualnu situaciju.
Ali zar je to nešto novo?
Pa zar na vlasti nisu baš oni koji su to sustavno činili desetljećima?
Pa nama je normalno sve ono što ne bi smjelo biti normalno.
I onda se pitamo kako to da neki među nama „puknu“.
Kako se to neki među nama slomiju poput trske.
Ili se ugase.
„Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.“
(Izaija 42,1-4)
Napuknuta trska je netko koga je uništio niz životnih nevolja, onaj koji je slab i koji je pokleknuo. Stijenj što tinja je netko tko nema više snage u sebi kojom bi bio u stanju othrvati se svim pritiscima.
Neki će kraljevi, vladari, silnici slomiti napuklu trsku, neki će ugasiti stijenj što tinja. Mnogi će moćnici jednostavno te ljude ignorirati, odbaciti ih, odgurnuti u stranu.
Ali ne Sluga Božji.
Ne Isus Krist.
On dolazi i on podupire trsku i on ponovo užiže stijenj što tinja. On ne posustaje i ne obeshrabruje se. U čestitosti svojoj on nastavlja zadaću svoju, pa ma kako se ona teškom činila, a pokazati će se najtežom od svih zadaća ikome ikada povjerenih.
Dakle kako Isus donosi pravdu napuknutoj trsci?
Kako donosi pravdu i utjehu stijenju što tinja?
On to čini na najveličanstveniji način ali i na najstrašniji način.
On sam postaje napukla trska.
On sam postaje stijenj što tinja.
Ne samo što biva napuknut nego biva i slomljen.
Ne samo što biva tinjajući nego i sam biva ugašen.
On dopušta biti slomljen i ugašen zbog grijeha svijeta, donoseći mu Božju pravdu i milosrđe – sve do smrti na križu.
(Izvadak iz knjige: I. Ursić, SVA MOJA SIDRA, Split 2011., str. 295-298; odlomak izabrao Ivo Škarić)
5A anđeo progovori ženama: “Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! 6Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao 7pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Evo, rekoh vam.”
8One otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. 9Kad eto im Isusa u susret! Reče im: “Zdravo!” One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. 10Tada im Isus reče: “Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me
