Soros: Mesić, Račan, Sanader, … tko su slijedeći klijenti?
U srijedu, 13. srpnja 2011. u osiječkoj bolnici, umro je hrvatski general Đuro Brodarac, koji je tamo dovezen iz zatvora u koji ga je strpala hrvatska vlast, optužujući ga za ratni zločin.
Onaj tko tog jutra nije pratio saborsku sjednicu, napravio je nenadoknadivi propust. Teško je opisati ponašanje Andrije Hebranga, koji trčkara k Šeksu s mobitelom u ruci, pokazujući sms poruke. Nemoguće je opisati ponašanje Luke Bebića, jer je više sličio onom Luki Bebiću iz 1971. dok u Metkoviću progoni i zatvara Maticu hrvatsku, nego fino uglađenom barba Luki – Predsjedniku Sabora. Jedino očekivano iliti već viđeno je Šeksovo ponašanje!
Marić, Purda, Gotovina, Markač, Brodarac, samo su dio niza…
Sad se raspreda di je sve počelo, kako, kada? Mesićevim lažnim svjedočenjem? Smjenom generala? Kako su nas u sve to uvalili?
Rat se uvijek vodi na dvije fronte. Jedna je ona javna, položaji vojska i crta razdvajanja, poginuli, ranjeni, a lako se odredi početak i kraj takvog rata, pa čak i pobjednik.
Ona druga, tajna fronta, nema početka ni kraja, može se reći da traje vječno, a ako slučajno i završi, uvijek je konačni pobjednik neočekivano i pogubno iznenađenje, bar za širu javnost, jer ga otkrije tek godinama kasnije. Govorim, dakako, o tajnim službama.
U Domovinskom ratu, kao i svakom drugom, nije najbitnije koliko je streljiva, tenkova, pa čak i vojnika bilo na raspolaganju, već je daleko bitnije koliko neprijatelj ima navedenog, a najbitnije je koliko on misli da mi imamo. Dakle, INFORMACIJE! Cilj je preduhitriti neprijatelja, prozreti njegove namjere. I otuda rat informacijama. Pa se sredstva ne biraju. Laže se, potkupljuje, podmićuje, kupuje i prodaje. Uvijek se nekoga nađe tko će odati i izdati za novac ili već što. Još veći problem je kad se uključe i treće zainteresirane strane, a njih je u našem slučaju bilo više. I svi kupuju, prodaju, podvaljuju. Nije ni čudo da je posao tajnih službi najodgovorniji za opstanak jedne države. U ratu sve može biti informacija. I vojna zapovijed, i fotografija, i geografska karta, i ratni dnevnik i riječi izrečene na telefon ili u nečijem prisustvu, a pogotovo tajne snimke. I svatko može, slučajno ili namjerno odati informaciju. Naravno da namjerno odana ima svoju cijenu.
Sjetimo se, pomoć je pristizala u obliku nevladinih organizacija, liječničkih udruga, novinara i fotoreportera, pa sve do ujedinjenih plavih kaciga. Koliko dobronamjernih? A koliko namjernih? Koliko podvala? Koliko i tko su suradnici? Koliko novca razni HHOi su dobili i u koju svrhu? Koliko je ljudi pristupilo svesrdno im pomažući i za koju svrhu? Svi oni dakle s jedne strane, a na drugoj strani hrvatske tajne službe, tek u povojima, ali debelo premrežene UDBI-nim špijunima. A „hrvatski“ mediji okomili se na hrvatske tajne službe, umjesto na sve ostale. Soroš već tada u mladu, ratnu Hrvatsku, kapom i šakom sipa novac. Kad, primjerice, hrvatska tajna služba uhiti Soroševe plaćenike s novcem na graničnom prijelazu, onda se blati po medijima tajne salužbe, koje rade svoj posao, a ne Soroševce koji upravo bespravno u zemlju unose milijune s kojima ju planiraju urušiti. Kad im hrvatske tajne službe pretresu stanove ili urede, opet se blati tajne službe, čak i preko htv-a, državne televizije, iste one države koju tajne službe štite.
Jednostavno, po onoj para buši di burgija neće, sve pore života i rada mlade hrvatske države su od početka premrežene! Koje li ironije, Soroševa zaklada plaćala je i silne projekte po našim školama, pa čak i dječjim vrtićima. Tete i učiteljice su se usavršavale na dvotjednim Soroš-tečajevima za niš koristi. Ne moram ni reći da je to služilo samo kao maska i da su svi ti projekti propali, nakon što su bjelosvjetski donatori postigli svoj cilj.
Prvi rezultati svih ovih „čičkovskih“ projekata počeli su nam stizati na naplatu odmah nakon rata. General Blaškić i 10-ak BiH Hrvata završili su u Hagu još 1996. Nove afere i nove optužnice zasipale su nas do Tuđmanove smrti.
Sve se ne bi moglo događati bez pune suradnje ljudi iz sustava. Najpoznatija afera je otuđivanje povjerljive dokumentacije tajnih službi, koja je pronađena kod jednog ministra doma. Ne treba reći na čijoj su strani bili mediji, dovoljno je reći da je čovjek sad ustavni sudac! Za nagradu! Ili jedan od najbliskijih Predsjednikovih suradnika uhvaćen kako „prodaje“ informacije u ponoć na groblju! A mediji uporno pljuju državu i tajne službe koje rade svoj posao, braneći „ljudska prava“ prokazivača, izdajica i dilera informacijama. Čovjek najpoznatiji po „zaštiti ljudskih prava“ godinama štiti samo svoje pravo da zgrće milijune u džep, šaljući informacije u Hag i okolo kome kad ustreba. Dokumenti se po potrebi krivotvore, prepravljaju, falsificiraju, a sve je izvrsno plaćeno.
Jedini problem je predstavljao mrki dr Tuđman i njegova čvrsta ruka, te mladi, sposobni djelatnici tajnih službi, koji su uredno branili državu, vješto izbjegavajući i zaobilazeći stari, UDBAški kadar, kojem su, što zbog nepoznavanja moderne informatičke tehnologije, što zbog vlastite nesposobnosti, stvari skoro izmakle iz ruku. I zato su gubili kompas. Nakon UDBInog neuspješnog pokušaja državnog udara 1994. godine, preko Manolića i Mesića, tumarali su okolo besciljno dok nisu sreli Čička. A i Soroš je shvatio gdje je rupa na brodu. Ostalo je povijest, na koju ću brzinski podsjetiti:
– Lažno svjedočenje u Hagu 1998.
– Optužnica protiv generala Gotovine (osuđen neprav.)
– Optužnica protiv generala Markača (osuđen neprav.)
– Optužnica protiv generala Čermaka (jedini oslobođen – jedini u dobrim odnos. s Mesićem)
– Optužnica protiv generala Praljka (u tijeku, predloženo 40 godina kazne)
– Optužnica protiv generala Petkovića i 6 BiH Hrvata (a svi su iz Hrvatske) – u tijeku
– Optužnica protiv generala Norca (osuđen, robija u Hrvatskoj)
– Optužnica protiv generala Bobetka (umro usljed optužbi)
– Optužnica protiv generala Červenka (umro)
– Optužnica protiv generala Glavaša (robija u BiH)
– Istraga protiv generala Sačića
– Istraga protiv ratnog ministra Vekića
– Optužnica protiv generala Brodarca (umro u pritvoru usljed toga)
– Brojni su još branitelji ili u pritvoru ili već osuđeni ili će tek bit optuženi, a dugogodišnju robiju izdržava nepravedno zapostavljeni i nepravedno osuđeni Darijo Kordić.
Da dalje ne nabrajam, najslikovitije nam se narugao bivši američki veleposlanik Peter Galbraith, rekavši da smo predemokratska država, jer smo jedina država na svijetu koja je izručila generale svoje pobjedničke vojske!
Nakon Mesićevog „krunskog“ svjedočenja, trebalo je to svjedočenje učiniti vjerodostojnim. Stoga ga je haški sud, uz svesrdnu pomoć Soroševih medija ustoličio na Pantovčak. Morao im je dati sve dokumente kojima bi nekako „potvrdili“ njegovu priču koja nije držala vodu. Po istom principu trebalo je instalirati vladu i premijera, koji će „ovjeriti“ sve prethodno već ispod stola prodane dokumente. Po onoj, imamo kopiju, ali trebamo original! Za taj posao idealan je bio mali Ivica, koji je bio toliko mali da je upamćen kao jedini čovjek koji u Saboru 30. svibnja 1990. nije pljeskao. Samo veliki ljudi mogu prihvatiti poraz i čestitati i zapljeskati pobjednicima. A Ivica je bio mali! On se, bogec, na osnivanju države Hrvatske, šćućurio i bespomoćno prekrižio ruke. Koje li ironije, kad je rušena 03. siječnja 2000. ispružio je svoj prst i priprijetio nam, valjda po nalogu vještice koja mu je rekla: „Pokaži Ivice prst!“.
Tim prstom mali je Ivica, uz pomoć lažnjaka Mesića uspio dokrajčiti tajne službe, potezom prsta izbaciti ih na ulicu u jednom danu. E baš tog dana je sve dovršeno, odnosno, izgubili smo rat na onoj drugoj, tajnoj fronti. Samo se nekako ne sjećam da se itko bunio. Pa čemu se onda sad buniti, nakon 11 godina? Čudim se onima koji su se sad našli u čudu. Pogotovo se čudim onima koji se pitaju pa čije onda sad tajne službe plaćamo? Jer, jednako se mogu zapitati pa čiju sad vlast plaćamo, kad svakodnevno radi na našu štetu? Tko ima korist od takve vlasti i takvih tajnih službi? Odgovor je: svi po malo. Osim Hrvata!
Mogu zamisliti koliko su razočarani bili Soroš i soroševci tim jadama koje su postavili i iznenađeni njihovom pohlepom, da su se uskoro predomislili i zamjenili ih. Shvatili su da je SDPova vlast suviše anacionalna i prozirna i da ju je narod odmah prokužio, te je postala neodrživa. Vjerujem da je Carla osobno birala kad je onako visoki, zgodni, šarmantni Sanader koji govori jezike (kako ga je opisala Anita Malenica), izabran. Cijela EU ga je oduševljeno prihvatila, a zna se i zašto. Ja nikad nisam. No, sad nije ni važno. Važno je samo je li njegova izborna kampanja financirana ukradenim novcem hrvatskih poreznih obveznika? I Šeksova i Bebićeva? Za Jacu jedinu mogu jamčit da njezina nije – jer ona nije ni izabrana! Nju nam je šarmantni Sanader ostavio u nasljedstvo, a cijelu HDZ-ovu koaliciju, može se reći da nam je ostavio kao polog u kokošinjcu, obzirom da samo uzalud i kad ne treba kokodaču. A kad treba – nigdje ih nema. Ni njih, ni Kukurikavaca! Stoga, nitko ne bi bio Sorošu u koži, jer opet je dilema ogromna: koga sad postaviti? Ovi su se oba pokazali, ali tu su još Čačić i Pusićka! Izbor mu je toliko bijedan, da ga žalim.
Nasuprot Sorošu, Hrvati, nadam se, nisu uopće u dilemi. Zastupnici HDSSB-a pokazali su cijeloj Hrvatskoj kako se oko svega mora imati stav, a još više kako se za taj stav vrijedi boriti. Mnoge stvari u hrvatskoj državi bile bi drugačije da nas zadnjih 10-ak godina nisu predstavljale osobe bez stava, a i bez morala. Jer kako drugačije nazvati držanje ostalih zastupnika, bez obzira kojoj stranci pripadali, u trenutku smrti hrvatskog generala i saborskog zastupnika, za čiju smrt su odgovorni. Posebno zaslužuju da ih istaknem dvojica: SDP-ov Ante Kotromanović i HDZ-ov Josip Đakić. Koliko su oni tog dana pokazali da zasluženo nose titule visokih časnika HV čiji je kolega upravo umro, saborskih zastupnika, Hrvata, a u konačnici i ljudi, ocjenit ćemo na sv. Barbaru, kada vjernici obično siju Božićnu pšenicu. Hoćemo li ovaj put posijati novo, zdravo sjeme?
Dugo je dotle, stignemo još otići na more, eventualno upoznati tamo nove eugay prijatelje, vratiti se, položiti ispite na fakultetu, izgubiti posao ili raditi bez plaće, šetati psa ili voditi djecu u vrtić, skupljati boce po smeću, uletjeti u minus za kredit, gledati sapunice ili surfati internetom, cugati uz tekmu s frendovima, kako tko, a jedino sigurno je da će još nekoliko generala dobiti presude, nadam se, bar ne smrtne. I, da, još točno 705 dana hrvatske samostalnosti odbrojavamo.
Preneseno: Politička scena
