“Svijetom vladaju zli ljudi koji zbog svoje pohlepe šire bijedu, nesreću, glad i smrt”
Pitanje je svih pitanja hoće li se, odnosno, kada će se u hrvatskome narodu pojaviti političar koji će uzeti hrvatsku zastavu i ponovno kao Franjo Tuđman devedesetih godina jasnim programom i vizijom izvesti hrvatski narod iz sadašnje krize, obraniti poljuljani suverenitet hrvatske države i vratiti dostojanstvo i ponos svakom hrvatskom čovjeku.
I HDZ i Kukuriku koalicija služe međunarodnim monetarnim institucijama, korporacijskom kapitalu i provode šok terapije na štetu hrvatskoga radnika i čovjeka
S pravom se može postaviti pitanje i to svakog dana sve više i više-živi li ponovno čovječanstvo u povijesnoj situaciji za koju vrijedi slijedeća izreka iz knjige Postanka: “U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – te se svako biće na zemlji izopačilo – reče Bog Noi: Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.”
Sve više živimo u korporacijskom kapitalizmu, kapitalizmu katastrofe koji izaziva krize, stvara bijedu i očaj koji radi uvećavanja profita, sve veći broj država ne samo dovodi u dužničku krizu nego i u stečaj.
Stečaj prijeti čak i Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Španjolskoj, Portugalu a ne samo Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj i tranzicijskim državama. Rezultat takvog sustava je širenje planetarne bijede i gladi. Izlaz se nudi u šok-terapiji čije su bitne karakteristike da se traži ultimativno traženje provođenja slijedećih mjera:
1. Ukidanje što većeg broja propisa i zakona koji sprječavaju akumulaciju kapitala i bezobzirnu eksploataciju radne snage.
2. Ultimativni zahtjevi da država mora prodati svoje vlasništvo korporacijama kako bi one mogle nesmetano ostvarivati sve veći i veći profit,
3. Nametanje mjera preko međunarodnih financijskih institucija radikalnog smanjenja javne potrošnje i izdataka za javno školstvo i zdravstvo,
4. Globalno tržište bez bilo kakvih ograničenja,
5. Ukidanje prava države da subvencionira proizvodnju (npr. u Hrvatskoj brodogradnju),
6. Ukidanje zajamčenog osobnog dohotka i stalno smanjivanje plaća,
7. Jedinstvena stopa oporezivanja bogatih i siromašnih,
8. Da sve cijene određuje tržište,
9. Potpuna privatizacija zdravstva, školstva čak i nacionalnih parkova i zatvora.
Prema dužničkome ropstvu
Takva šok terapija dovodi do dužničkog ropstva i propasti, stvara siromaštvo i krize, bogati postaju još bogatiji a siromašniji još siromašniji. Dakle, živimo u svijetu u kojem se prinudom žele natjerati države da sve privatiziraju od gospodarstva, energije do parkova, dječjih vrtića, zatvora i groblja. Dakle, živimo u svijetu konzumerizma i super profita. Takav sustav temelji se na pohlepi a nameću ga grabežljivci kapitalizma, sluge kapitalizma i korumpirane intelektualne i medijske elite, koje ga propagiraju kao navodni izlaz iz krize. Dakle, nema nikakve dvojbe da je upravo takav kapitalizam katastrofe, šok terapije odnosno korporacijski kapitalizam uzrok svjetske krize, da su mjere koje on nudi kao izlaz iz krize proizvele krizu, da ju još više potenciraju i da se zbog toga tim mjerama ne može izaći iz krize.
S pravom se može postaviti pitanje jesu li vladari svijeta slijepi pa ne vide kamo vode čovječanstvo pa ne vide da vode u katastrofu i propast. Isto tako se može postaviti pitanje jesu li intelektualci i mediji nesposobni vidjeti istinu, jesu li i oni slijepi, jesu li slijepa državna vodstva i političke stranke koje nude programe navodnog izlaska iz krize tako da još više primijene politiku koja je prouzročila krizu. Odgovor je nedvosmislen. Vladari svijeta i vođe korporacijskog kapitalizma katastrofe nisu slijepi. Oni dobro vide posljedice svoje politike, dobro vide bijedu i tragedije stotine milijuna ljudi, svjesni su nesreće koju stvaraju ali oni sve to svjesno rade jer dužnička kriza, bijeda, tragedija, propast stvaraju nove mogućnosti za uvećavanje profita, za enormne zarade. Zato se s pravom može reći da svijetom vladaju zli ljudi koji zbog svoje pohlepe šire bijedu, nesreću, glad i smrt.
Vladari svijeta razvili su do savršenstva tehniku kontrole ljudske svijesti, brisanja svijesti, brisanja identiteta i nametanja poželjnog ponašanja, poželjne nove svijesti. To je slično nekadašnjim koncepcijama komunizma i pokušajima stvaranja novog čovjeka i novog društva brisanjem povijesti i svega građanskog, ukidanja slobode čovjeka čak i slobode misli, pretvaranjem čovjeka u vlasništvo partije i partijske birokracije. Komunizam je to radio mentalnim i fizičkim terorom, koncentracijskim logorima i masovnim pogubljenjima šireći strah i strahom pretvarajući čovjeka u pokorno biće koje gubi sposobnost vlastitog mišljenja i zauzimanja vlastitih stavova koje živi kako partija kaže. Slično se i danas radi u kapitalizmu katastrofe, šok terapije, odnosno korporacijskom kapitalizmu ali novim metodama i na novi način. Proizvode se, stimuliraju i šire katastrofe globalnih razmjera koje omogućavaju, kako kažu, prostor za veličanstveni razvoj koji brisanjem prošlosti stvaraju u ljudskim glavama tabula rasu – praznu ploču – na kojoj onda mogu ispisivati novu podaničku svijest ljudi. Dakle, ne radi se više kao u komunizmu torturom, nego tehnikom kontrole svijesti i ispiranja mozgova.
Strah od budućnosti
Do savršenstva se razvijaju tehnike stvaranje strahova i onda se ti strahovi koriste za vladanje ljudima. Razara se sposobnost čovjeka, da misli svojom glavom i odlučuje o svojoj sudbini. Kada se čovjek uništi kao osoba, kada mu se izbriše identitet u prostoru i vremenu moguće ga je preobraziti u stanje svijesti ovisne djece. Ljudi iz zrelog doba vraćaju se u infantilno doba svoje svijesti i postaju ovisnici o spektaklima, ovisnici o potrošnji i načinu života organiziranom s ciljem uvećavanja profita.
Hrvatska je dio toga svijeta, svi procesi u Hrvatskoj manje ili više ne razlikuju se od procesa u drugim dijelovima svijeta i od Hrvatske se traži da primjenjuje šok terapiju, traži se da odustane od stimuliranja vlastite industrijske proizvodnje, traži se da sve privatizira, traži se da smanjuje plaće, da ukine javno školstvo i zdravstvo. Dakle, traži se da još više primijeni mjere koje su je i dovele u krizu.
Što je glavni problem Hrvatske? Mislim da je glavni problem što nema jake političke opcije koja bi mogla mijenjati postojeće stanje. Čak nema političke opcije koja pokušava napraviti program stvarnog otklanjanja uzroka krize u hrvatskome društvu. I HDZ-ova koalicija i Kukuriku koalicija nude istu politiku. Služiti međunarodnim monetarnim institucijama, korporacijskom kapitalu i provoditi šok terapije na štetu hrvatskoga radnika i hrvatskog čovjeka. Nastaviti s rasprodajom hrvatskoga srebra i zlata, hrvatske zemlje. Zašto Kukuriku koalicija nije alternativa sadašnjoj vlasti? Zato što je za vrijeme vlasti SDP-ove koalicije, koja se nudi kao spasitelj, bilo još gore i pokornije služenje i provođenje šok terapije nego za vrijeme ove vlasti. SDP-ova vlada provela je masovnu privatizaciju, deregulaciju, masovne stečajeve, prodavala je hrvatsko srebro i zlato stranom kapitalu uključujući i banke, ukidala je socijalna prava. Dakle, iako je formalno bila socijaldemokratska još je vjernije služila stranome kapitalu nego sadašnja vlast. Strateg te politike bio je Slavko Linić, koji se ponovo nudi zajedno sa Radimirom Čačićem za spasitelja Hrvatske. Oni bi, po mom mišljenju, doveli Hrvatsku u još težu situaciju jer nude još rigorozniju šok terapiju koja ne može izvesti iz krize nego samo produbiti krizu.
Smanjivanje potrošnje, smanjivanje plaća, ukidanje izdataka za zdravstvo i školstvo i socijalnu zaštitu i radikalno smanjivanje broja zaposlenih produbljuje krizu. Kada se tome doda da bi Kukuriku koalicija još manje branila hrvatske nacionalne interese, da bi nas vraćala u prošlost rehabilitacijom „titizma“ i novih oblika jugoslavenstva odnosno regionalnog zajedništva, da bi još dosljednije provodila antihrvatsku politiku Haaškoga suda, može se reći da nisu alternativa i da je Hrvatskoj potrebno nešto treće i u gospodarskoj politici i u nacionalnoj politici. Izbori su zadnja šansa da se barem otvori ozbiljna rasprava o tomu kamo ide Hrvatska, kamo ju vode sadašnje političke elite te da se pokuša pronaći barem mali prostor da se izađe iz začaranoga kruga. Kriza se ne može riješiti još radikalnijim provođenjem politike koja je uzrokovala krizu. Da bi se povećavala zaposlenost, da bi se Hrvatska ponovo reindustrijalizirala potrebno je povećanje potrošnje a ne njezino smanjivanje, potrebna je nova politika u kojoj će se čvrsto braniti nacionalni interes, i koja će ponuditi koncept gospodarskoga, društvenog, kulturnog i nacionalnog razvoja koji će vratiti hrvatskome narodu njegovu oduzetu suverenost.
Hrvatske političke elite svjesno rade protiv interesa hrvatskoga čovjeka
Hrvatska je sve manje suverena država, sve više je ovisna o stranim centrima moći, sve više je protektorat i gospodarski i politički. Na žalost, sada se stranke, i vladajuće i oporbene, natječu u tomu tko će se prikazati boljim slugom stranih gospodara, tko će dobiti njihovu potporu i naklonost a ne tko će dobiti potporu naroda na smjelom programu otklanjanja uzroka krize hrvatskoga društva. Zato se s pravom može postaviti pitanje u kojoj su mjeri hrvatske političke elite slijepe i nesposobne a koliko su i one zle? Jesu li hrvatske političke elite svjesne moralnih posljedica svoje politike žrtvovanja junaka Domovinskog rata? Jesu li svjesne pogubnosti rasprodaje hrvatskoga suvereniteta, hrvatske zemlje i hrvatskoga “zlata i srebra”? Jesu li svjesni svoje odgovornosti za prihvaćanje ultimatuma na štetu hrvatskog naroda?
Mislim da se može odgovoriti da veliki dio hrvatskih političkih elita ipak spada u zle ljude, jer su svjesni da provode politiku protiv interesa vlastitog naroda kako bi ostali ili došli na vlast, kako bi zadovoljili svoju požudu za vlašću i vladanjem. Dakle, samo zli ljudi u stanju su unesrećivati druge ljude i svoj narod radi ostvarivanja svojih egoističnih interesa i voditi dvoličnu politiku: na riječima se zaklinjati da će braniti nacionalne interese a na djelu ih izdavati.
Svakako da postoje razlike u dijelovima političkih elita, između pojedinaca, da u hrvatskim političkim elitama i u svim strankama, manje ili više, ima ljudi koji su veći ili manji krivci. Ima onih koji su nanijeli veliku štetu, koji nanose veliku štetu a ima onih čija je krivnja što se tome ne suprotstavljaju, barem ne dovoljno.
Pitanje je svih pitanja hoće li se, odnosno, kada će se u hrvatskome narodu pojaviti političar koji će uzeti hrvatsku zastavu i ponovno kao Franjo Tuđman devedesetih godina jasnim programom i vizijom izvesti hrvatski narod iz sadašnje krize, obraniti poljuljani suverenitet hrvatske države i vratiti dostojanstvo i ponos svakom hrvatskom čovjeku.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
