NISU SLIJEPI NEGO SU ZLI…
S pravom se može postaviti pitanje, i to svakog dana sve više i više: Živi li ponovo čovječanstvo u povijesnoj situaciji za koju vrijedi slijedeća izreka iz Knjige postanka: „U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila, te se svako biće na zemlji izopačilo,
reče Bog Noi: ‘Odlučio sam da bude kraj svim bićima jer se zemlja napunila opačinom; i, evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom’“ (Post 6,12-13).
Sve više živimo u korporacijskom kapitalizmu, kapitalizmu katastrofe koji izaziva krize, stvara bijedu i očaj koji, radi uvećavanja profita, sve veći broj država ne dovodi samo u dužničku krizu nego i u stečaj.
Odlike šok-terapije koja se nudi
Stečaj prijeti čak i Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Španjolskoj, Portugalu, a ne samo Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj i tranzicijskim državama. Rezultat takvog sustava je širenje planetarne bijede i gladi. Izlaz se nudi u šok-terapiji čije su bitne odlike ultimativno traženje provođenja sljedećih mjera:
1. Ukidanje što većeg broja propisa i zakona koji sprečavaju akumulaciju kapitala i bezobzirnu eksploataciju radne snage;
2. Ultimativni zahtjevi da država mora prodati svoje vlasništvo korporacijama kako bi one mogle nesmetano ostvarivati sve veći i veći profit;
3. Nametanje mjera putem međunarodnih financijskih institucija radikalnog smanjenja javne potrošnje i izdataka za javno školstvo i zdravstvo;
4. Globalno tržište bez bilo kakvih ograničenja;
5. Ukidanje prava države da subvencionira proizvodnju (npr. u Hrvatskoj brodogradnju);
6. Ukidanje zajamčenog osobnog dohotka i stalno smanjivanje plaća;
7. Jedinstvena stopa oporezivanja bogatih i siromašnih;
8. Da sve cijene određuje tržište;
9. Potpuna privatizacija zdravstva, školstva čak i nacionalnih parkova i zatvora.
Takva šok-terapija dovodi do dužničkog ropstva i propasti, stvara siromaštvo i krize, bogati postaju još bogatiji, a siromašniji još siromašniji. Dakle, živimo u svijetu u kojem se prinudom žele natjerati države da sve privatiziraju, od gospodarstva, energije do parkova, dječjih vrtića, zatvora i groblja. Dakle, živimo u svijetu konzumerizma i superprofita.
Korporacijski kapitalizam je uzrok svjetske krize
Takav sustav temelji se na pohlepi, a nameću ga grabežljivci kapitalizma, sluge kapitalizma i korumpirane intelektualne i medijske elite koje ga propagiraju kao navodni izlaz iz krize.
Dakle, nema nikakve dvojbe da je upravo takav kapitalizam katastrofe, šok-terapije, odnosno korporacijski kapitalizam uzrok svjetske krize, da su mjere koje on nudi kao izlaz ustvari proizvele krizu, da ju još više potenciraju i da se zbog toga tim mjerama ne može izaći iz krize.
S pravom se može postaviti pitanje jesu li vladari svijeta slijepi te ne vide kamo vode čovječanstvo, da je taj put magistrala u katastrofu i propast? Isto tako se može postaviti pitanje jesu li intelektualci i mediji nesposobni vidjeti istinu, jesu li i oni slijepi, jesu li slijepa državna vodstva i političke stranke koje nude programe navodnog izlaska iz krize tako da još više primijene politiku koja je prouzročila krizu.
Odgovor je nedvosmislen. Vladari svijeta i vođe korporacijskog kapitalizma katastrofe nisu slijepi. Oni dobro vide posljedice svoje politike, dobro vide bijedu i tragedije stotine milijuna ljudi, svjesni su nesreće koju stvaraju, ali oni sve to svjesno rade jer dužnička kriza, bijeda, tragedija, propast…, stvaraju nove mogućnosti za uvećavanje profita, za enormne zarade. Zato se s pravom može reći da svijetom vladaju zli ljudi koji zbog svoje pohlepe šire bijedu, nesreću, glad i smrt.
Otuđenje čovjeka – poželjno stanje
Vladari svijeta razvili su do savršenstva tehniku kontrole i brisanja ljudske svijesti, brisanja identiteta i nametanja poželjnog ponašanja, poželjne nove svijesti.
To je slično nekadašnjim koncepcijama komunizma i pokušajima stvaranja novog čovjeka i novog društva brisanjem povijesti i svega građanskog, ukidanjem čak i slobode misli, pretvaranjem čovjeka u vlasništvo partije i partijske birokracije. Komunizam je to radio mentalnim i fizičkim terorom, koncentracionim logorima i masovnim pogubljenjima šireći strah i strahom pretvarajući čovjeka u pokorno biće koje gubi sposobnost vlastitog mišljenja i zauzimanja vlastitih stavova koje živi kako partija kaže.
Slično se i danas radi u kapitalizmu katastrofe, šok-terapije, odnosno korporacijskom kapitalizmu, ali novim metodama i na novi način. Proizvode se, stimuliraju i šire katastrofe globalnih razmjera koje omogućavaju, kako kažu, prostor za veličanstveni razvoj, a ustvari brisanjem prošlosti stvaraju u ljudskim glavama tabulu rasu – praznu ploču na kojoj onda mogu ispisivati novu podaničku svijest ljudi. Dakle, nije riječ više kao u komunizmu torturom nego tehnikom kontrole svijesti i ispiranja mozgova.
Do savršenstva se razvijaju tehnike stvaranje strahova, a onda se oni koriste za vladanje ljudima. Razara se sposobnost čovjeka da misli svojom glavom i odlučuje o svojoj sudbini. Kada se čovjek uništi kao osoba, kada mu se izbriše identitet u prostoru i vremenu, moguće ga je preobraziti u stanje svijesti ovisne djece. Ljudi iz zrelog doba vraćaju se u infantilno doba svoje svijesti i postaju ovisnici o spektaklima, ovisnici o potrošnji i načinu života organiziranom s ciljem uvećavanja profita.
Što je glavni problem Hrvatske?
Hrvatska je dio toga svijeta, svi procesi u Hrvatskoj manje ili više ne razlikuju se od procesa u drugim dijelovima svijeta. I od Hrvatske se traži da primjenjuje šok-terapiju, traži se da odustane od stimuliranja vlastite industrijske proizvodnje, traži se da sve privatizira, traži se da smanjuje plaće, da ukine javno školstvo i zdravstvo. Dakle, traži se da još više primijeni mjere koje su je i dovele u krizu.
Što je glavni problem Hrvatske? Mislim da je glavni problem što nema jake političke opcije koja bi mogla mijenjati postojeće stanje. Čak nema političke opcije koja pokušava napraviti program stvarnog otklanjanja uzroka krize u hrvatskom društvu. I HDZ-ova koalicija i Kukuriku koalicija nude istu politiku: služiti međunarodnim monetarnim institucijama, korporacijskom kapitalu i provoditi šok-terapije na štetu hrvatskog radnika i hrvatskog čovjeka, nastaviti s rasprodajom hrvatskog srebra i zlata, hrvatske zemlje.
Zašto Kukuriku koalicija nije alternativa sadašnje vlasti? Zato što je za vrijeme vlasti SDP-ove koalicije, koja se nudi kao spasitelj, bilo još gore i pokornije služenje i provođenje šok-terapije nego za vrijeme ove vlasti. SDP-ova vlada provela je masovnu privatizaciju, deregulaciju, masovne stečaje, prodavala je hrvatsko srebro i zlato stranom kapitalu uključujući i banke, ukidala je socijalna prava. Dakle, iako je formalno bila socijaldemokratska još je vjernije služila stranom kapitalu nego sadašnja vlast. Strateg te politike bio je Slavko Linić, koji se ponovo nudi zajedno s Radimirom Čačićem za spasitelja Hrvatske. Oni bi, prema mojem mišljenju, doveli Hrvatsku u još težu situaciju jer nude još rigorozniju šok-terapiju koja ne može izvesti iz krize nego samo produbiti krizu.
Smanjivanje potrošnje, smanjivanje plaća, ukidanje izdataka za zdravstvo i školstvo i socijalnu zaštitu te radikalno smanjivanje broja zaposlenih produbljuju krizu. Kada se tome doda da bi Kukuriku koalicija još manje branila hrvatske nacionalne interese, da bi nas vraćala u prošlost rehabilitacijom titoizma i novih oblika jugoslavenstva, odnosno regionalnog zajedništva, da bi još dosljednije provodila antihrvatsku politiku Haaškog suda može se reći da nisu alternativa i da je Hrvatskoj potrebno nešto treće i u gospodarskoj politici i u nacionalnoj politici. Izbori su zadnja prilika da se barem otvori ozbiljna rasprava o tome kamo ide Hrvatska, kamo ju vode sadašnje političke elite te da se pokuša pronaći barem mali prostor izlaska iz začaranog kruga.
Kriza se ne može riješiti još radikalnijim provođenjem politike koja je uzrokovala krizu. Da bi se povećavala zaposlenost, da bi se Hrvatska ponovo reindustrijalizirala potrebno je povećanje potrošnje, a ne njezino smanjivanje, potrebna je nova politika u kojoj će se čvrsto braniti nacionalni interes te koja će ponuditi koncept gospodarskog, društvenog, kulturnog i nacionalnog razvoja koji će vratiti hrvatskom narodu njegovu oduzetu suverenost. Hrvatska je sve manje suverena država, sve više je ovisna o stranim središtima moći, sve više je protektorat, i gospodarski i politički. Nažalost, sada se stranke, i vladajuće i opozicijske, natječu u tome tko će se prikazati boljim slugom stranih gospodara, tko će dobiti njihovu potporu, a ne tko će dobiti potporu naroda na smjelom programu otklanjanja uzroka krize hrvatskog društva.
Legitimna pitanja sadašnjice
Zato se s pravom može postaviti pitanje: u kojoj su mjeri hrvatske političke elite slijepe i nesposobne, a koliko su i one zle? Jesu li hrvatske političke elite svjesne moralnih posljedica svoje politike žrtvovanja junaka Domovinskog rata? Jesu li svjesne pogubnosti rasprodaje hrvatskog suvereniteta, hrvatske zemlje i hrvatskog “zlata i srebra”? Jesu li svjesne svoje odgovornosti za prihvaćanje ultimatuma na štetu hrvatskog naroda?
Valja imati na umu da su samo zli u stanju unesrećivati druge ljude i svoj narod radi ostvarivanja svojih egoističnih interesa i voditi dvoličnu politiku: na riječima se zaklinjati da će braniti nacionalne interese, a na djelu ih izdavati.
Dakako da postoje razlike u dijelovima političkih elita, između pojedinaca, da u hrvatskim političkim elitama i u svim strankama, manje ili više, ima ljudi koji su veći ili manji krivci. Ima onih koji su nanijeli veliku štetu, koji nanose veliku štetu, a ima onih čija je krivnja što se tome ne suprotstavljaju, barem ne dovoljno.
Pitanje je svih pitanja hoće li se, odnosno, kada će se u hrvatskom narodu pojaviti političar koji će uzeti hrvatsku zastavu i ponovo kao Franjo Tuđman devedesetih godina jasnim programom i vizijom izvesti hrvatski narod iz sadašnje krize, obraniti poljuljani suverenitet hrvatske države i vratiti dostojanstvo i ponos svakom hrvatskom čovjeku?
prof. dr. Zdravko Tomac (Katolički tjednik, 4. rujna 2011.)
