Odgoj u raljama ideologije
što je uzrok ponosa i velike radosti onima čija su djeca upisala fakultet. Svi znaju da škola, društvo i okolina pomažu u odrastanju i sazrijevanju i imaju veliki utjecaj na svakoga, te da možemo naučiti puno lijepog, dobrog i korisnog, ali i lošega. Imamo ipak neko povjerenje da su odgojne ustanove neophodne u tom procesu, te s pravom nitko i ne pomišlja ne poslati djecu u školu. Neki su dapače toliko zauzeti egzistencijom da odgoj svoje djece u cijelosti prepuštaju drugima, već od vrtića! Neki jednostavno nemaju vremena za svoju djecu, dok drugi misle da su osobe zaposlene u raznim odgojno- obrazovnim ustanovama bolje školovane i da će bolje od njih djecu usmjeriti u život.
Najveća, najvažnija i najuzvišenija od svih zadaća i izazova je upravo odgoj mladih naraštaja. Među svim živim bićima najviše fascinira činjenica da je samo čovjek sposoban trajno se obrazovati. U svijetu životinja proces sazrijevanja traje kratko, nekoliko dana ili mjeseci; ribice brzo nauče plivati, psići hodati, a ptičice letjeti. S čovjekom ne ide tako. Čovjeku nije dovoljno ni 10 godina, jer s 10 godina čovjek još nije čovjek nego i dalje samo dijete. Desetogodišnji pas je umirovljenik, a desetogodišnja ribica je pokojnica, dok desetogodišnjem čovjeku još puno nedostaje do zrelosti i samostalnog života, dapače! Iako čovjek u prirodi ne živi najduže, ipak njegova priprema za život najduže traje. I tako s nekih 6 godina dijete napušta svoj obiteljski dom i počinje ići u školu. Nije ni svjesno da će najprije punih 8 godina pohađati osnovnu školu, poslije 4 godine srednju te još nekih 5 godina fakultet. Sve u svemu čovjeku je potrebno ne samo nekoliko dana ili mjeseci da odraste već najmanje oko 17 godina! Ukoliko netko želi nakon završetka studija i dalje se znanstveno usavršavati, njegova naobrazba može potrajati i nekih 25 do 30 godina, a ponekad i duže. Jer da bi netko postao zaista stručan u određenom području, ne samo u smislu upoznavanja svega što je već otkriveno, nego da može i on sam dati svoj doprinos te nešto otkriti ili izumiti, osim sposobnosti i genija, potreban je dugotrajan rad. Jer bez rada se ništa ne postiže, dapače, može se lako izgubiti i ono naslijeđeno.
Prema tome, budući se čovjek toliko razlikuje od svijeta prirode, nipošto se čovjeka ne smije umanjiti i upropastiti; naš razum, volja, osjetilnost, svi naši potencijali ne smiju biti zapostavljeni. Sigurno ne će i ne mora svatko biti znanstvenik visoke klase, ili po nečem posebnom postati slavan, ali svaki čovjek ima pravo i obvezu razvijati se. Ne treba raditi u prosvjeti ili ostarjeti da bi se sa žalošću i nekom tugom pogledalo na nekadašnje mladiće i djevojke velikih potencijala koji su se prerano zaustavili i jednostavno upropastili. Zbog lošeg utjecaja društva, loših savjeta, pomanjkanja mašte ili nekih drugih razloga odrezali su si krila i ne lete, a mogli su visoko letjeti! Zna se da kada čovjek dođe u neke godine više nije sposoban studirati jer se njegova psiha brzo umara, pada koncentracija, brzo zaboravlja stvari, obiteljske i radne obveze ostavljaju premalo vremena za bilo kakvo učenje. Povlašteno vrijeme za učenje je u mladosti, ako ga se izgubi najčešće je nenadoknadivo. Mlad čovjek to ne mora znati, ali moraju to znati njegovi roditelji i odgojitelji, društvo i državne vlasti.
Jasno da nije sve u sustavu i institucijama. Dapače, tko je preživio ili se na neki drugi način susreo s ideologijama prošlog stoljeća – fašizmom i komunizmom – zna da škola može formirati, ali i deformirati. Međutim, u vremenima totalitarizama mnogi roditelji su dobro znali za laži i rupe u sustavu te su ih u toplini obiteljskog doma ispravljali i popunjali. Mnogi roditelji današnjice, uvjereni da živimo u demokraciji i neovisnosti, u katoličkoj Hrvatskoj ni ne razmišljaju o tome da im škola može kvariti djecu. Nije potrebno razmišljati o prošlosti, dovoljno je – štoviše potrebno – pogledati u današnje školske programe i udžbenike kako bi se uvjerili da nešto zaista ne štima. Svijet se mijenja, pa tako i školstvo i odgoj – reformira, nekada na bolje, a nekada ne. Stoga je važno pogledati u prošlost, onu blisku i daleku, jer je povijest učiteljica života.
Uvijek će se naći oni kojima smeta tvrdnja da je Europa izgrađena na temelju kršćanstva i grčko – rimske kulture, iako njima de facto smeta isključivo kršćanstvo. Danas je u modi govoriti o raznolikosti, demokraciji i toleranciji. No, stvarnost pokazuje da se iza tih lijepih parola nalazi novi skriveni totalitarizam. Jer raznolikost označava da moramo napustiti svoju tradiciju, običaje i kulturu te zaboraviti našu povijest. Demokracija označava da nemamo alternative osim u kompromisu koji vodi u nepotizam, korupciju, birokraciju i bezakonje. Dok tolerancija označava da moramo zagrliti i poljubiti sve perverzije i nastranosti. Nekada nije bilo tako i zaista se živjelo bolje; mnogi se još sjećaju kako je nekada čovjek čovjeku bio čovjek, a ne vuk.
Doprinos starih Grka prevelik je i ne bi se mogao sažeti u jednoj knjizi, ali s obzirom na ovu temu dostatno je spomenuti njihova dva velikana. Rijetko tko zna da današnji svijet duguje obrazovne ustanove kao što je LICEJ Aristotelu, a GIMNAZIJU Platonu. Njihova veličina nije samo u filozofiji već u tome što su oni prvi u povijesti utemeljili školstvo u kojima su se ljudi obrazovali, ne kako bi izučili zanat ili naučili posao, već kako bi razvijali potencijale svoga uma i duha, da postanu nešto više i bolji ljudi, da se obrazuju u čovječnosti! Nitko prije njih nije imao takav pristup obrazovanju čovjeka, a mnogi ga nemaju ni danas. Nakon pada Grčke, Rim je baštinio njihova dostignuća razvijajući ih i proširujući. Kršćanstvo je dalo svoj doprinos u samim temeljima te snažne i bogate kulture i civilizacije jer je otkrilo svima skriveno otajstvo ljudske osobe, dostojanstvo čovjeka – svakog čovjeka. U drevnoj Grčkoj i Rimu izvor čovjekova dostojanstva proizlazio je iz podrijetla ili obnašanih funkcija. Važno je bilo biti senator, odvjetnik, liječnik, jer samo po tome je netko nešto značio. Najniža klasa ništa nije značila, a ispod nje su se nalazili robovi, bez perspektive i bez dostojanstva. Kršćanstvo je učinilo pravu revoluciju donoseći novi pogled na čovjeka, objavljujući svima istinu o čovjeku. Jer čovjeku dostojanstvo ne pripada po podrijetlu, društvenom položaju ili funkcijama, već temeljno po tome jer je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, te spašen u Isusu Kristu i uzdignut na razinu djeteta Božjega. Pogani su s vremenom sve više, očima punim ljubomore, gledali kako kršćani totalno različitih društvenih staleža zaista žive kao braća. To se jasno vidi u riječima sv. Pavla kada kaže da nema više Židov – Grk, rob – slobodnjak , muško – žensko, već novo stvorenje u Kristu! Dovoljno je znati da su među kršćanima Rima u prvom stoljeću bili mnogi plemići i senatori, a da je treći po redu papa bio jedan bivši rob. Ljubav i zajedništvo prvih kršćana, svjedočanstvo ove fantastične novosti ljubavi Božje koja čovjeku vraća dostojanstvo i identitet, te koja može preobraziti svakoga, bila je sve prisutnija. U novoj religiji neki su vidjeli prijetnju dok je drugima bila znak i nada za bolje sutra koje je već stiglo. Zbog toga i ne iznenađuje činjenica da nakon raspada Rimskog Carstva nije neki drugi narod, već su upravo kršćani postali baštinici blaga prijašnjih civilizacija i nositelji nove kulture i civilizacije. Sada će narednih tisuću godina uz mnoge probleme i poteškoće Europa biti posoljena, ukvasana i prosvijetljena od kršćanstva. Kršćanski će evangelizatori, kako kaže jedan veliki povjesničar i sociolog, Feliks Koneczny, učiniti ogroman posao koji se može sažeti u četiri točke: ukidanje institucije ropstva, obnova i reforma obiteljskog života koji ima temelj u nerazrješivom braku između jednog muškarca i jedne žene, dokidanje prakse osobne osvete i stvaranje mentaliteta potrebe podložnosti vlasti i zakonu – svi su pred zakonom jednaki, odvojenost crkvene i civilne vlasti. Srednji vijek uopće nije bio mračan kako to neprestano prikazuju neki autori, već najsvjetlije razdoblje europske povijesti, jer je iščupao Europljane iz mraka užasnog barbarstva i nereda nastalog raspadom Rimskog carstva.
Vrijeme XX. i početka XXI. stoljeća ima, među ostalim, jednu bitnu karakteristiku: čini se, naime, da je Europa evoluirala i da joj kršćanstvo više nije potrebno. O čemu se radi? Radi se naime o tome da danas imamo jako puno tako – zvanih humanitarnih stvari i organizacija, na svakom se koraku može čuti da je čovjek najvažniji, da se netko bori za ljudska prava, da se čovjek mora poštivati, da čovjek ima slobodu, da čovjek ovo i čovjek ono. Od najvećeg je značenja pogledati malo izbliza na kojeg to i kakvog se čovjeka misli, kako se čovjeka shvaća, dakle što je to čovjek – koje podrijetlo i dostojanstvo ima čovjek u pozadini svega toga.
Kada netko šalje svoje dijete u školu uvjeren je da će se tamo prema njemu odnositi kao prema čovjeku, dakle dostojanstveno. Događa se međutim nešto na što smo nekako navikli i više nam ne smeta, jer smo se navikli da je svijet takav. Tijekom posljednjih nekoliko stoljeća mnoge su se ideologije sistematski zalagale, a što su samo rijetki primijetili, da je čovjeku izmijenjeno njegovo podrijetlo i ukradeno dostojanstvo. Čini se da je među prvima u tome bio otac moderne filozofije, René Descartes – Kartezije, koji je odijelio duh od tijela i mnoge uvjerio da je fenomen svakog života mehanicističke naravi. Tako su po njegovoj tvrdnji sva živa bića – uključujući čovjeka, ništa drugo doli strojevi. Tu su teoriju razvijali mnogi u XVIII. i XIX. stoljeću na čelu s La Mettriem, uvjereni da je čovjek samo stroj. Gospodin Darwin je u svojoj teoriji bio naizgled manje revolucionaran i više gentleman, nije bio toliko materijalist koliko biolog – njemu je bilo dovoljno izvaliti da je čovjek majmunskog podrijetla. Veliki, takozvani reformator crkve i njemačkog društva, utemeljitelj protestantizma – Luther odbacio je uz mnogo toga i to da je istočnim grijehom ljudska narav ranjena i sklona zlu – prema njemu uništena i da čovjek nije u stanju činiti dobro, već samo zlo. Prilično je velik broj onih koji su svojevremeno ostali očarani čitajući Jean-Jacques Rousseaua kad je u svojim knjigama zanijekao uopće postojanje istočnog grijeha, tvrdeći da se čovjek rađa dobar, a pokvare ga loše društvene strukture.
I netko će reći: „Pa kakve to veze ima s djecom koja idu u školu?“ Zaista nikakve! Osim što će se njima godinama govoriti da je čovjek životinja ili stroj, pa kad se pokvari ili ostari treba ga zamijeniti ili uništiti. Pa kako se životinja uspavljuje, a usisavač baca, recite mi zašto da se prema čovjeku drugačije ponašamo? I tako je normalno da se djeca uče o abortusu i eutanaziji kao nečem normalnom i potrebnom – jer čovjek nije osoba, već životinja ili stroj koji više ne funkcionira. I tako je normalno da se dijete ne smije ispravljati i kažnjavati, ukazivati na negativnosti, već isključivo na pozitivnosti, jer je dijete samo po sebi dobro; a ispravljanjem, kažnjavanjem i negativnostima samo ćemo ga pokvariti – kako kaže Jean-Jacques Rousseau. I tako je normalno da tko pokuša odgajati svoje dijete ispravljanjem, kažnjavanjem i ukazivanjem što se može, a što ne smije, padne u nemilost svojeg mališana koji će se požaliti teti u vrtiću – i eto ti policije na vratima!
Zato se nemojmo začuditi ako prispijemo u bolnicu ili ambulantu, a da se tamo prema nama ponašaju kao da nismo ljudska bića. Zato se nemojmo žaliti što u državnim institucijama nema nikoga tko bi nas htio razumjeti i pomoći. Nemojmo se ljutiti kad nas iznevjere političari. Nemojmo se iznenaditi kad nakon 30 godina rada dobijemo otkaz – bez objašnjenja i otpremnine. Nemojmo se iznenaditi kada nam sin ode živjeti s prijateljem, a kći s prijateljicom – naravno bez svadbe! Nemojmo se pretvarati da nam ne smeta to što još nemamo ili što nikad nećemo imati unučiće. Nemojmo se više uopće ničemu čuditi ili misliti da će nas još nešto u životu iznenaditi, jer mi smo samo strojevi i životinje. I, tako je normalno da jedino što nam je još preostalo brinuti se oko vegetativnog života, da uživamo dok smo mladi!
Kršćanstvo je u najtežim povijesnim razdobljima obnavljalo Europu, davalo ljudima Duh, stvorilo veliku i bogatu kulturu i jedinstvenu zapadnu civilizaciju koja je otkrila svijet. Kroz niz stoljeća kršćanski Duh pratio je školstvo i društvo pomažući čovjeku da se ostvari kao osoba i postigne svoj cilj. Naša dvije – tisućljetna povijest može uistinu ohrabriti jer nije sve bilo crno i loše. Danas, kako ima sve manje prostora i vremena za kršćanstvo i sam čovjek nekako nestaje. Ali nije sve izgubljeno!
Zato, nemojmo se dati uspavati i prevariti kao da je sve OK, te kad se naša djeca vrate iz školskih klupa ne provjerimo što su oni tamo naučili, da se ne bi jednog dana probudili u svijetu u kojem za čovjeka i ljudske stvari nema mjesta! Budimo mudri poput naših roditelja, djedova i baka koji su znali da zlo nikada ne spava, koji su znali da u nama ima dobroga, ali i zloga. Koji možda nisu uvijek znali kako nam pomoći, ali su nas uvijek ispravljali, pomagali i bili uz nas. Njihova prisutnost, blizina njihovog pogleda, boja njihovog glasa i jedinstvenost njihove ljubavi činile su život lijepim i ulijevale povjerenje u budućnost, jer smo znali da ima Boga.
Svima koji su komadić svojeg vremena odvojili kako bi pročitali ovaj članak, koji usprkos svim poteškoćama ne posustaju u traženju istine i smisla života, želim uspješnu Novu Školsku Godinu u izgradnji svijeta u kojem će uvijek biti mjesta za životinje i strojeve, ali u kojem će se poštivati posebno mjesto, dostojanstvo i podrijetlo ljudske osobe.
Mr. sc. vlč. Piotr Maj
