Implozija civilizacije u dvanaest koraka
Prvo je Nietzsche proglasio Boga mrtvim, a Dostojevski je konstatirao da je, ako nema Boga, sve dopušteno. Događalo se to u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, no potrebne predradnje, nužni procesi, sveobuhvatna priprema, sve je to obavljeno davno prije. No, dopustimo ipak boležljivom i nesretnom njemačkom filozofu satisfakciju prvog koraka, koji se sastojao u toj nedvosmislenoj konstataciji da je Bog mrtav.Neka bi druga i drugačija društva možda i mogla živjeti s tom istinom, ali ne i “zapadnjaci” čiji su mitski utemeljitelji Prometej i Doktor Faustus.
Pogubna grčka sklonost k filozofiranju, to jest oslanjanju na Um, neumitno je vodila drugom koraku – nema li Boga, nema ni krajnjeg ovjerovitelja istine.
Nakon drugog koraka logično slijedi treći korak. Dakle, nema li pouzdanog ovjerovitelja, nema ni nedvojbenih, konačnih istina, postoje samo relativne istine. Nije stoga slučajno Einstein postao jednim od omiljenih junaka suvremene mitologije, makar oni koji se pozivaju na njega i relativnost nemaju blage veze o fizici koja je u pozadini primamljivog naziva “teorija relativnosti”.
Budući da je “sve relativno”, onda je sasvim logično zaključiti – a to bi bio četvrti korak – da su sve kulture, mišljenja i životni stilovi podjednako vrijedni, odnosno barem da se pouzdano ne može dokazati da nije tako.
Stoga je jedino što ljudima preostaje i društvu u cjelini, ukoliko se ne želi srozati u rat svih protiv sviju, jest da toleranciju proglasi osnovnom vrijednošću. Tolerancija je također nedokaziva kao neupitna vrijednost, ali ima pragmatičnu vrijednost, to jest omogućuje funkcioniranje društva. Ovaj logički salto mortale, nazovimo ga petim korakom, učinjen je iz nužde, no samim tim nije manje logički pogrješan.
No ljudi po naravi nisu baš tolerantna bića, bukve, žohari, svinje i milijuni drugih vrsta kudikamo su tolerantniji organizmi. Da bi se očuvala tolerancija, nužno je bilo uvesti tzv. političku ispravnost, to jest netoleranciju prema onima za koje se procijeni da su netolerantni. Šesti korak je, dakle, uvođenje netolerancije prema netolerantnima. Nije slučajno Herbert Marcuse, ikona šezdesetosmaša, otkrio diferenciranu toleranciju, to jest takvu toleranciju koja u ime sveopćeg oslobođenja ne tolerira “lažnu toleranciju” i “lažnu slobodu”. Svoj duboki filozofski uvid Marcuse je formulirao u ljupki zaključak: “Zato tolerancija označava netoleranciju u pogledu desničarskih pokreta i toleranciju u pogledu ljevičarskih pogleda (Kritika čiste tolerancije)”. Danas kada su Marcuseovi studenti, nekadašnja djeca cvijeća, botoksirana gospoda i dame na vrhu hranidbenog lanca u najliberalnijem od svih mogućih svjetova, Marcuseov naputak o toleranciji se itekako provodi. A kod nas se, da ne zaostanemo za svijetom, obnavlja interes za “praksisovce” koji su glede tolerancije dijelili Marcuseove stavove.
Kad je već nužno ograničavati toleranciju, onda treba to ograničenje na nečemu i utemeljiti. Vjerske dogme, običaji i slične anakrone tvorevine duha već su davno odbačene kao irelevantne, sjetimo se prvog, drugog i trećeg koraka. U nedostatku pravoga boga, uskočilo je pravo kao deus ex machina. To je bio presudni sedmi korak. Pravo se ne može više utemeljiti na Božjem zakonu ili prirodnom zakonu jer su to zastarjeli koncepti. Stoga se utemeljuje samo na sebi, kao zasebna praksa sa svojom poviješću, suvremenošću te autoregulativnim i razvojnim potencijalima. Takvo pravo osamostaljuje se o odnosu na običaje, vjeru, vjerovanja, većinske vrijednosti i društvo uopće. Ono ne sudi u ime kralja, naroda, nacije, partije, države ili čega sličnog, ono sudi u ime Prava! Tako tim minhauzenovskim trikom biva učinjen osmi korak, kojim se još jednom vješto zaobilazi prvotno pitanje utemeljenja.
Deveti korak je još jedna logička psina. Tako nakrivo postavljeno pravo razvija se dalje vlastitom logikom, ali pod presudnim utjecajem “avangardnih društvenih ideja”, orkestriranih civilnih skupina i medija.
Deseti korak je proizvodnja konsenzusa ili, točnije rečeno, iznuđivanje pristanka na ono na što u početku cijelog procesa ne bismo ni u ludilu pristali. Ovakvo stanje stvari, čini se, implicira neku “skrivenu ruku” koja sve to neprimjetno vodi prema nekom određenom, vrlo vjerojatno za običnog čovjeka nepoželjnom, cilju. Međutim, ne mora biti tako. Neki procesi imaju vlastitu dinamiku, upisanu još u početnoj konstelaciji elemenata koji su ih pokrenuli. Poznato je da je naša civilizacija zatočenica ideje napretka, eshatološki naboj konstituenta je judejsko-kršćanske vizije svijeta.
Stoga je logičan jedanaesti korak, koji se sastoji u tome da razvojni impulsi u obogotvoreno pravo dolaze iz sfere multikulturalizma, ljudskih prava, rodnih i spolnih prava, životinjskih prava itd., dakle područja novih ili recikliranih predkršćanskih praksi, a ne tradicionalističkih težnji budući da tradicionalisti teže očuvanju, konzerviranju zatečenog stanja.
U konačnici, znači posljednjem dvanaestom koraku, promjene postaju sve kompliciranije i neracionalnije, na scenu se vraća fatum i neopoganstvo. Narativi demokracije, liberalizma, napretka, pravednijeg društva, ljudskih prava itd. i dalje su dominantni u suvremenoj politici i društvu, no iza njih se skrivaju sve neprepoznatljiviji sadržaji. Tako je moguće da se na televiziji danima vrti brutalni linč nad svrgnutim libijskim vođom, da američka državna tajnica Hilary Clinton radosno pred kamerama uzvikuje ”Wow!” gledajući na mobitelu snimku tog divljačkog smaknuća. Sudbina Saddamova i Gadafijeva mogu se Europljanima činiti kao nevažne zgode s divljeg istoka, međutim znakovit je obrazac po kojem se događaju ta smaknuća: nešto nalik žrtvovanju kraljeva u mitska vremena. Onaj tko misli da je sličan scenarij u Europi nemoguć, mogao bi se iznenaditi, i to uskoro! Osamostaljeno pravo i pridružena mu vojna moć u rukama zakulisnih moćnika moglo bi svijet uvesti u spiralu neviđenog bespravlja, iracionalnih rituala i nezamislivog divljaštva. Ljudsko dostojanstvo kakvo poznajemo iz povijesti, kršćansko iznašašće, napadnuto je sa svih strana. A gotovo da ga i nema tko braniti.
Damir Pešorda
