KRŠĆANSTVO JE VJERA, ONDA RELIGIJA!
Paradoks je da kršćani danas ne vide ono što je vidio veliki indijski vođa Mahatma Gandhi i izrekao ovim riječima: Vi kršćani imate kod sebe dokument s dovoljno dinamita u sebi da cijelu civilizaciju dignete u zrak, da svijet okrenete naglavačke, da u ovaj ratovima rastrgani svijet donesete mir. Ali vi s njim tako postupate kao da je to samo komad dobre literature, i ništa više.
Nedavno sam zašla u diskusiju o vjeri s gospođom koja je kao dijete krštena, ali nikad nije usvojila kršćanski svjetonazor niti je upoznala Isusa Krista, a postala je Sai Babina sljedbenica. U nekoliko minuta žučne tirade iznijela je hinduističke temelje svoga vjerovanja pokušavajući me “prosvijetliti”: Bog je hindusa i kršćana isti, ali je zadnji kršćanin bio Franjo Asiški; prava vjera danas postoji samo u Indiji, gdje ljudi vjeruju u mnoštvo bogova, tj. njima je sve bog; ljudi koji dolaze u crkvu na Misu puni su negativne energije, a ona priječi druge koji nisu takvi da dožive misu kako bi se trebala doživjeti; Isus je naučavao reinkarnaciju, ali je Crkva to izbrisala iz Biblije; smrti se boje samo oni koji ne znaju da će se ponovno utjeloviti (inkarnirati), a Dalaj Lama nas tako divno poučava o umiranju da se možemo na to izvrsno pripremiti; nema oproštenja za ubojice jer je karma svemoćni zakon svemira…
Raspravu smo brzo završile budući da gospođa uopće nije bila sposobna čuti, a kamoli razmotriti moje argumente. A tako sam željela da, koristeći razum, razlučimo istinu od laži; htjela sam razjasniti da ona i ja ne govorimo o istom Bogu, da je njeno vjerovanje potpuno nespojivo s mojim, kršćanskim.
Naime, Bog je jedan, ali nije Jedno u svemu, niti jedinstvo u mnoštvu, kako hinduizam naučava (u hinduizmu postoji jedan jedini Bog i uz to 330 milijuna bogova!)nego je jedinstvo u Trojstvu (Otac, Sin i Duh Sveti). Nije nevidljiva sila koja sve iz sebe stvara, ruši i obnavlja, nego je Stvoritelj koji je potpuno različit od stvorenoga; nije neosobna energija, nego osoba, a i čovjeka je stvorio na svoju sliku kao osobu i zato s Njim, Nevidljivim, možemo i trebamo uspostaviti osobni odnos. Vrhunac je tog odnosa ljubav, čiji je on začetnik i koja svoje savršenstvo i moć očituje u Duhu Svetom. Ona je svrha postojanja, ispunjenje čovjekova smisla; sveobuhvatna je i neprolazna. Zato svaku povredu ljubavi čovjek u savjesti doživljava kao grijeh. Nije neznanje o jedinstvu svega uzrok naše odvojenosti od Boga, nego grijeh čovjeka otuđuje od Boga i bližnjih.
Sukladno tome, nije spasenje u čišćenju karme, svojevrsne sudbine koju smo zaslužili prošlim životom, nego se spašavamo po žrtvi samoga Boga, Isusa Krista koji je postao čovjekom.
Stoga se ne sjedinjujemo s Bogom pomoću mantra i meditacija tonući u bezličnu duhovnu prazninu što se skriva iza privida našeg pojavnoga svijeta, niti se tako uzdižemo iznad svih suprotnosti, pa i dobra i zla. Ne, u kršćanstvu su čvrsto zacrtane granice između dobra i zla, kreposti i poroka, a čovjek je u iskušenjima dok god je na zemlji.
Do Boga nas vodi Isus Krist jer je svojom smrću pobijedio grijeh i zlo, a svojim uskrsnućem otvorio vrata vječnog, božanskog života. Nećemo se jednom, nakon beskrajnih rođenja i smrti ili korištenjem meditativnih tehnika i vještina, “uliti” u božansko Jedno-Sve, nego ćemo po vjeri u Isusa, koju potvrđujemo nasljedovanjem Njega u svome životu, steći blaženi raj, puninu u kojoj ćemo još uvijek biti ono po čemu mi jesmo mi – duša, osoba. Budući da smo zbog pale naravi grješni i smrtni, izloženi patnji i zlu, pozvani smo prihvatiti Otkupljenje, besplatan dar Božje ljubavi.
Mi doista ne trebamo strahovati pred smrću jer ako živimo kako nas je Isus učio, ako smo s Njim i Duhom Svetim povezani, mi već imamo iskustvo vječnosti, živimo u njoj – prešli smo iz smrti u život i smrt nam ne može ništa. Ona nam može biti samo dobitak, jer ćemo tada za uvijek biti s Kristom. Ništa nam ne mogu ni ljudi ni njihove “energije”. Zajednički neprijatelj svih je đavao, ali on nema mjesta u srcu i duši onoga kojem je Isus u središtu života. Primajući Njega na svetoj Misi, nemamo se koga ni čega bojati. Štoviše, kršćani su poslani donijeti Božji blagoslov i Radosnu vijest o slobodi djece Božje svim ljudima, svim narodima. To je vijest o Božjem milosrđu i Božjem spasenju svakom čovjeku, pa i ubojici, jer nema nijednog koji nije pod teretom grijeha, zla, patnje.
Htjela sam reći: kršćanstvo je vjera u kojoj se sam Bog objavio u povijesti ljudskog roda te je u ‘ljubavnom pismu’ upućenom čovječanstvu (Bibliji) pokazao plan putovanja u raj. S njom je nespojiv bilo kakav fatalizam i pesimizam jer Bogu ništa nije nemoguće, a mi sami biramo blagoslov ili prokletstvo. U svojoj dobroti Bog nas upozorava na pakao, koji izabiremo ako se dopustimo voditi svojim neurednim strastima i porocima te podlegnemo zavodljivosti kratkotrajnih užitaka, varavog bogatstva, prividne moći, što ih nudi knez ovoga svijeta, umjesto života s Bogom.
Za razliku od kršćanstva, hinduizam i budizam su religije (riječ religija dolazi iz latinskog naziva religo – religare, što znači povezati) i predstavljaju ljudski pokušaj povezivanja s Bogom, odnosno pokušaj prevladavanja problema patnje i ulaženja u stanje blaženstva. Religije traže put do Onoga koji, Nevidljiv, djeluje u vidljivom svijetu i čije nam se postojanje očituje u savršenosti, redu, zakonima stvorenog svijeta, preko razuma kojim smo obdareni i savjesti u kojoj čujemo glas što ne pripada nama.
Potku hinduističke religiozne misli čini panteizam i monizam – vjerovanje u jedinstvo svih stvari; sve je božansko i sve se svodi na Jedno; stoga je riječ o samospasenju čovjeka, što je za kršćane nezamislivo. Uostalom, samo ime Isus znači: Bog spašava. S obzirom na panteističko-monističku potku hinduizma, ne treba čuditi da je on u sebi stopio i potpuno oprečna vjerovanja uvrštavajući, primjerice, i Budhu i Isusa u svoj panteon.
Isus je u njemu postao deseto utjelovljenje boga Višne, a samim time i zagovornik reinkarnacije. I tako danas u glavama mnogih zapadnjaka, koji se pozivaju na toleranciju, ali ih istina ne zanima, hinduizam slovi kao tolerantna religija, nasuprot “netolerantnom” kršćanstvu. Isus im postaje jedan od mnogih… Usprkos nesagledivoj dubini, ljepoti i savršenosti Isusova nauka, neusporedivog s bilo kojim drugim. Usprkos tome što Isus sam za sebe tvrdi da je Jedini, Onaj kojeg su židovski proroci najavljivali, i doista najavili s tolikom točnošću da čovjek ostaje zaprepašten sljepilom onih koji “gledaju, a ne vide, slušaju, a ne čuju”. Usprkos činjenici da Crkva u Bibliji nije ništa brisala, kako gospođa vjeruje, nego su oni koje je Duh Sveti nadahnuo, a, kada je riječ o Novom Zavjetu, bili su članovi Crkve, čuvali i pisali Bibliju te svjedočili za Isusa.
No, kada bi ti zapadnjaci bili dosljedni kao što nisu, onda bi s idejom reinkarnacije i karme morali prihvatiti i kastinski sustav, koji proizlazi iz duhovnog i moralnog stava hinduizma kao što demokracija i ljudska prava na Zapadu nisu zamisliva bez kršćanskih temelja. No, nisam sigurna koliko bi se njih rado vidjelo u kasti najnižih, nedodirljivih, koje je po kalkutskim ulicama skupljala, njegovala i ljubav im iskazivala (gle, čuda!) jedna slaba, mala kršćanka – Majka Terezija ponavljajući da to čini za Isusa i zbog Isusa jer On traži da u svakom čovjeku vidimo Njega, dok su istovremeno hinduski gurui, poput Sai Babe, dolazili na Zapad pričati bogatim zapanjacima o ljubavi.
Sam je Budha potekao iz hinduizma. Zgrožen patnjom, bolom, smrću i nevoljama koje su u životu neizbježne, nezadovoljan onim što mu je hinduizam nudio – reinkarnacija za istočnjake nije utjeha, nego kazna, tražio je rješenje! S osjećajem gađenja nad životom, želio je pronaći ključ za izlazak iz kruga reinkarnacija, mogućnost nepovratka u život. Pronašao ga je u odricanju od strasti, želja i žudnja, u ugasnuću i utrnuću života – nirvani. Da je prevladavanje patnje osnovni pokretač i fokus Budhe i budizma, potvrđuje i Dalaj Lama u svom govoru, održanom na Filozofsko-teološkom fakultetu DI u Zagrebu pri posjetu Hrvatskoj, u kojem izričito tvrdi da je religija lijek za mentalne probleme, mentalne patnje i mentalne boli.
Mi smo kršćani poslani pokazati Istinu koja oslobađa i liječi, koja nudi puninu života. Ta Istina nije apstrakcija do koje stižemo umovanjem, nego Osoba, Bog koji se objavio u Isusu Kristu izlazeći ususret čovjekovoj potrazi, sam tražeći čovjeka. Preko nas , koji smo iskusili Njegovu moć i slavu, Njegovu dobrotu i ljubav, želi doći drugima. Mi imamo svjedočanstvo vjere u Isusa, koji je došao od Oca, s one strane vidljivoga svijeta, umro, raspet i uskrsnuo, isti jučer, danas i sutra, Dobar i Milosrdan, koji je, nevin, radi našeg spasenja prošao kroz bol, patnju i smrt te nam pokazao da se ne trebamo bojati, da vjerujući Njemu, s Njim prođemo sve kušnje kako bismo došli k Njemu u Njegovo kraljevstvo jer nam želi dati život u punini. Mi imamo dokument koji može preobraziti ovaj svijet jer je u njemu živa Božja riječ…
Sve sam ovo htjela reći gospođi s kojom sam započela diskusiju, ali me nije mogla čuti. Ona je od patnje pobjegla u opsjenu Sai Babinog naučavanja, okrenuvši leđa Onome koji je jedini posrednik između nas i Oca, koji je za sebe rekao da je PUT, ISTINA i ŽIVOT te da nitko ne dolazi Ocu osim po Njemu.
Matija Grgat, prof., Raskrižje – Hrvatski katolički portal | www.raskrizje.com
