Pod naslovom “Lijepa profesorica izbodena na smrt: Zločin iz strasti ili ubojstvo povezano s narkomiljeom?” Jutranji list je prošli tjedan javio o ubojstvu žene u zagrebačkoj Sloboštini. U prvi mah je naslov bio samo “Profesorica povijesti izbodena

nožem”, bez narkomiljea i strasti. Prva pomisao kad pročitate da je ubijena profesorica je da to ubojstvo ima neke veze s njezinim poslom, da ju je ubio možda netko od učenika.

“Što je 37-godišnju profesoricu povijesti odvelo u strašnu smrt pitanje je kojim se od utorka navečer bave kriminalisti odsjeka krvnih delikata”, napisao je tada Jutarnji. Uz to je išla reklama: idućih dana samo u tiskanom izdanju “Jutarnjeg lista” sve o lijepoj profesorici, što je jela, u koju je teretanu išla, kako je igrala belu, zašto ne voli nogomet, tko joj je bio najdraži stanar Big Brother kuće…   lešinarsko novinarstvo. Uz priču je objavljena fotografija žrtve s Facebooka. Slika izmasakriranog leša, nešto što novinari Jutarnjeg jednostavno obožavaju, je izostala jer novinari nisu uspjeli ući u stan žrtve.

Usto, u jednim novinama je Dijana Ćulibrk bila profesorica povijesti, a u drugima profesorica sociologije, u trećim hrvatskog…a da nije možda kuharica ili konobarica, na kraju? Na kojem je fakultetu  predavala, ako je profesorica? Nigdje. Ubijena je bila narkomanka, stradala je zbog nekog sitnog duga za heroin. Uskoro se doznalo i tko ju je ubio, stanoviti Šišković, besprizorni 21-godišnji kvartovski narkoman, koji je uhićen dok je pokušavao prodati televizor koji je ukrao iz njenog stana, a koji nije pronađen (?). Fascinanatna je rečenica na kraju teksta koji se povodom njegovog uhićenja pojavio u “Jutarnjem”: “Dijana je bila vrlo nesretna pa se često vraćala heroinu”.

Čitava priča odiše žutilom i naprizemnijom patetikom. Ubijena je “lijepa profesorica”: bitno je da je lijepa, da je ružna, onda o tome ne bi vrijedilo pisati ili što? Da je bila trafikantica onda bi njen život vrijedio manje?  Istina je da nije ubijena profesorica vec narkomanka na heroinu. Naslov “ubijena je profesorica” je istinit, ali smislen koliko i “ubijena je Djevica po horoskopu.” Njeno ubojstvo ni na koji način nije povezano s njenim magistarskim stupnjem obrazovanja, ali na svaki način je povezano s tim što je bila narkomanka. To što je ona formalno, po zvanju, profesorica je za ovu priču potpuno nebitno, naročito jer je zbog svoje heroinske ovisnosti izgubila dobar posao koji je imala i ostala nezaposlena. Ali mediji su to gurnuli u prvi plan jer “diler ubio nezaposlenu narkomanku zbog duga za heroin” i nije neka vijest, ali “ubijena lijepa profesorica” se može puno bolje prodati. Isto tako je nebitno što je ona bila nešto minorno politički angažirana u HNS-u. No, Večernji  nije propustio primijetiti da su joj prijatelji na Faceu i neki viđeniji političari s ljevice, dok je Jutarnji to korektno prešutio. Da je imala na Faceu za prijatelje neke ljude iz HDZ-a ili ne daj bože braniteljskih udruga, sigurni smo da Jutarnji ne bi bio tako korektan.

Jutarnji igra na sentimente svojih čitatelja jeftinom populističkom patetikom dostojnom nižerazredne kolumbijske sapunice. Malograđanska fascinacija Hrvata zvanjem “profesora”, “doktora” i sličnog se manifestira tako što se takve osobe automatski smatraju i pristojnima, kulturnima, urbanima. Ta fascinacija se vidjela i na primjeru žene koja je pijana sjela za volan i odsjekla noge veteranu koji se vratio iz Afganistana, a kojoj je javnost sve isti čas oprostila jer je, recimo, “iz društveno prihvatljive obitelji”. Na istu takvu formulaciju jednog suca u Makarskoj ista se javnost zgražala.

Isti je sistem dvostrukih mjerila još vidlijviji na primjerima dva tajkuna, Tome Horvatinčića i Radimira Čačića. Odnos medija i dijela javnosti prema toj dvojici je krajnje dvoličan. Čerečenje Horvatinčića i dalje traje, pa se net.hr zgraža nad time što je isti i dalje na slobodi. Povod je što se isti nije pojavio na suđenju na kojem mu se sudi za pronevjeru, pa se podsjeća da je na slobodi iako je pomorska nesreća koju je nedavno skrivio “samo jedna u nizu”. Taj “niz” uključuje dvije prometne nesreće u trideset godina (prva je bila 1980. i zbog nje nije išao u zatvor). Sud je pod presijom optužbi da će se Tomo ponovo izvući nekažnjen, jer je bogat i moćan, pa su ga zato strpali u pritvor na neko vrijeme iako to kod prometnih udesa nije sudska praksa. Isto tako nije uobičajena praksa da se nekom oduzme vozačka dozvola za automobil zbog pomorske nesreće. No, iako se prva prometna nesreća po zakonu ne bi trebala ni spominjati na sudu zbog apsolutne zastare, sud je odlučio igrati na sigurno, jer svaka kazna ispod zakonski najstrože moguće bit će od javnosti dočekana kao podilaženje bogatunu, mito, i korupcija pravosuđa. Kažu, dobar je strah kome ga je Bog dao.

No, isti taj portal nema ista mjerila kad se radi o Čačiću, koji je također pod optužbama za sukob interesa vrijedan nekih sto i trideset milijuna kuna. Njega su odlučili intervjuirati i dati mu priliku da se obrani od optužbi, pa tako iz krajnje ulizivačko – prijateljski odrađenog intervjua s Radimirom možemo saznati da nije istina to što sudski vještak tvrdi da je on vozio oko 150 na sat, da je bila gusta magla (koje na fotografijama s mjesta nesreće nema i koju nitko od svjedoka nije vidio, a i da jest trebao je prilagoditi brzinu), i da nije istina da je on lagao da ne zarađuje niti tisuću eura mjesečno jer, eto, toliko mu je plaća, a za dividendu ga nitko nije pitao. Radi se o još jednoj bezočnoj laži kojima nas mediji hrane u slučaju Kradimira Čačića. Sudove ne zanima koliko vam je neto plaća, već samo i jedino koliki su vam redovni prihodi, i imovina. To su bitni podaci. U krajnjoj liniji, i nedavno preminuli Steve Jobs je imao plaću od jednog dolara godišnje, i bogatstvo od osam milijardi dolara.  I tako, dok je javnost imala prilike opetovano slušati kako sin Talijana koje je ubio Tomin gliser, Frederico Salpietro (koji je, usput rečeno, prilično antipatičan, nije pokazao ni trunke empatije ni tuge za mrtvim roditeljima, ali nije propustio kukati kako zbog Tome možda neće imati ni za faks platiti, iako su roditelji njemu i sestri ostavili veliko nasljedstvo i iako mu je Horvatinčić ponudio veliku odštetu) traži da mu Horvatinčić plati svojom cijelom imovinom za smrt njegovih roditelje (a on će višak para podijeliti sirotinji), dotle za nesretnu obitelj Liptak nitko nije pitao.

Praksa je kod stranih političara da u situacijama poput prometnih nesreća s ljudskim žrtvama daju ostavku ili se barem službeno oglase. Mađarski ministar prometa i vodoprivrede Laszlo Nogradi podnio je ostavku nakon nesreće 2000. u kojoj je jedan čovjek poginuo. Nesreća senatora Teda Kennedyja e koštala gubitka stranačkih izbora od Jimmyja Cartera. Za zlo su mu uzeli što se javno ‘ispovjedio’ tek nakon šest dana. Radimir Čačić o nesreći nije progovorio dok nije “ulovljen”.   Mediji inače razapinju političare koji su se obogatili u  sumnjovoj privatizaciji poput Čačića, koji su pod optužbama za sukob interesa, čije firme ne isplaćuju plaće radnicima, a naročito one koji skrive nešto pa lažu javnosti o tome. No, Radimir ne samo da je dao spomenuti intervju, već će u utorak biti i gost na chatu istog portala. A za razliku od Tome koji je – opravdano – na stupu srama, za Radimira smo mogli saznati da plače za poginulima, da mu srce krvari za žrtvama, da želi da ga mediji ostave na miru u njegovoj tuzi, da je on jedan strahovito tankoćutan čovjek kojem sve to jako teško pada. Sve te laži u medije je plasirala spin doktorica koju je angažirao sam Čačić, Ankica Mamić. Navodno on, eto, u tom trenutku kad je slavio nije znao da je György Lipták mrtav, iako je preminuo idući dan po nesreći, dan prije proslave u prostorijama SDP-a. Ankica piše,  ‘Čačić je u stanju potpunog šoka: plakao je kao malo dijete’. Liči li vam čovjek na videu koji možete vidjeti na ovoj stranici:

snimka s proslave pobjede Ive Josipovića

na nekog tko je u stanju potpunog šoka i u tuzi zbog ljudi koje je dva dana ranije ubio? Ne,  na snimci je nešto posve suprotno od onog što spin doktorica, velika ljubiteljica Alistaira Campbella, britanskog stručnjaka za prodavanje magle, tvrdi. Na snimci je bahat, arogantan čovjek koji se dijabolično ceri i prijeti izbornim gubitnicima progonom.

na tom primjeru se najjasnije vidi jad i bijeda medija u hrvatskoj, naročito elektronskih. Svi se prave mutavi na činjenicu da je Čačić kandidat za zamjenika premijera,  a zamislite kako bi isti reagirali da HDZ kandidira Tomu Horvatinčića?  To što Horvatinčić nije u pritvoru je za medije skandal vapijući do neba. To što je Čačić, unatoč svim lažima koje je izgovorio nakon nesreće, kandidat za zamjenika premijera, je skroz cool.

Treći slučaj recentnih medijskih spinova koji smo izvdvojili je naprimitivnije odrađen. Radi se o članku  “Ministrova žena djecu dodijelila agresivnom ocu” net.hr-a, koji je više nego očito tendenciozan i neobjektivan. Čitatelji će dobrim dijelom samo preletjeti istaknuti naslov i zaključiti kako nam sudstvo ne valja i neće vidjeti da za to, u stvari, ne postoji baš nikakav vjerodostojni dokaz u članku. Naprotiv, članak je pisan krajnje tendenciozno i neobjektivno, s jednom očitom namjerom da se pod svaku cijenu ocrni HDZ-ovog ministra. Neki stanovnici Ivanić Grada kažu da novinari već mjesecima hodaju po gradu i raspituju se kod svih o obitelj Bošnjaković, pokušavajući iskopati billo kakvo crnilo.

Novinar kaže da je u posjedu presude, ali onda tu presudu prepričava krajnje selektivno, izostavljajući bitne dijelove, i iznosi samo one koji “dokazuju” njegovu unaprijed postavljenu tezu da je sutkinja pogriješila. Čudno kako nije prešutio da se “u obrazloženju presude sutkinja se poziva na nalaze vještaka te rješenje Centra za socijalnu skrb. ”  Ali što piše u nalazima vještaka? Ni riječi o tome.

Navodi se da je otac nije psihički bolesnik koji se nekoliko puta liječio u specijaliziranim bolničkim ustanovama, pa čak i u onima zatvorenog tipa, ali ne piše od čega, niti da li ima temelja pretpostaviti da može biti agresivan. Usto se šalje jedna loša poruka da osoba koja je bolesna ne može biti dobar roditelj, što je vrlo šovinistički stav. A kao krunski dokaz agresivnosti oca navodi se da je njegova supruga A. DŽ dala pred sudom iskaz da ju je on fizički napadao, “pa je prema tome sud bio upoznat s činjenicom da je otac agresivan”. Novinar međutim prešućuje da je to bio samo iskaz supruge koji nitko nije potvrdio, i za koji je procijenjeno da ga je dala da bi izbjegla plaćanje alimentacije i dobila djecu.

Novinar nam također prešućuje da je upravo supruga navodno ta koja je nasilna. On naime kaže, “Zanimljivo je kako je sutkinja u obrazloženju presude navela da je utvrđeno kako je sredina u kojoj ostavlja djecu neprijateljski raspoložena prema majci djece, pritom misleći na baku, te da bi djeca bila opterećena negativnim informacijama o majci, ali da bi im promjena sredine predstavljala stres.” Naravno da je baka, koja je i do sad brinula o djeci, neprijateljski raspoložena prema A. DŽ. jer ju je ova jednom, prema tvrdnjama poznanika obitelji, fizički napala i rasjekla joj glavu. Isto tako, iz samog članka je vidljivo da su djeca već kod “psihički bolesnog” oca. A zašto su tamo? Pa jer ih je majka jednostavno pred nekolko godina napustila i otišla živjeti kod ljubavnika, kažu u Ivaniću. Kad je pokrenuta parnica pokušala je zadržati djecu. Ovo je, očito, još jedan slučaj poput slučaja Gligora, gdje novinari iznose samo jednu stranu priče i to krajnje amaterski.

Centar za socijalnu skrb, kako se radi o zaštiti interesa djece, ne smije davati nikakve podatke o tom slučaju, no sudska presuda nije klasificirana kao tajna. Ona je donesena temeljem  nalaza vještaka i mišljenja Centra za socijalnu skrb, što je uostalom i obaveza suda.  Ne bi bilo loše da je novinar iznio i ono što je prešutio – nalaz vještaka ili dio iz obrazloženja presude zbog čega ta majka jednako tako kao otac nije kompetentna da joj se djeca dodijele na brigu i skrb i zbog čega je odlučeno da se dodijele ocu. Onda bi možda imali cjelovitiju informaciju i ne bi bilo razloga za pljuvanje po sutkinji, ministrovoj supruzi.

Sutkinja je imala kompletnu dokumentaciju i mišljenje psihologa i centra za socijalnu skrb kao i priliku da upozna oba roditelja i djecu pa je presudu donijela na osnovu toga a ne, kao novinar, na osnovu toga što je majka rekla da je otac agresivan i to je odmah riješen slučaj iako se nema pojma o čemu se piše – ili se, još gore, otvoreno laže. Na osnovu površno prezentiranih podataka donosi se zaključke kojima se novinarsko mišljenje stavlja ispred sudskog, a da se pri tom ne daje ama baš nikakve vjerodostojne argumente niti podatke protiv sutkinje niti “agresivnog oca”.

Protiv SDP-a se očito sad pred izbore ne smije ništa negativno govoriti, kamoli protiv HNS-a, “jer onda nećemo dobiti izbore”. Politika medija je očita, treba biti dvolično đubre, progledati na kriminal u SDP-u i naročito HNS-u te preuveličavati sve (brojne) mane HDZ-ovaca. Posve nepotrebno, jer HDZ ionako sigurno gubi izbore, ali mediji ne žele ponoviti grešku od prošli put kad je SDP izgubio izbore jer su svi javili o agresivnom i nasilnom ispadu Zorana Milanovića spram stanovitog portira u zgradi T-coma koji je samo radio svoj posao. Svi mediji su u tom điru, uključujući i državnu dalekovidnicu. Ne pratiti tu modu znači izložiti se mogućnosti da budete proglašeni HDZ-ovcem i klerofašistom, a to je danas gore s aspekta socijalne prihvaćenosti nego da su vas devedeset prve proglasili Srbinom,  jugoslavenčinom i komunjarom.

Autor: M. Holjevac/fizzit.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save