Što je domovina?
Starogrčki komediograf Aristofan reče: „Gdje je dobro, tu je i domovina.“ Sličnu će misao izraziti i mnogi ljudi današnjice kada vele: „Blagdan mi je kad imam što pojesti.“ Premda će za ovog komediografa Platon u Gozbi kazati da je mogao najviše vina popiti, ipak valja priznati da život (post)modernoga društva potvrđuje da ovu izreku nije iskazao u pijanstvu. No, i da jest opet bi se našlo nebrojeno puno onih koji tako žive kao da svoj život ravnaju prema toj (filozofskoj) postavci. Ubrojimo li k tomu žrvanj globalizacijskog stroja jasno je kako u mentalitetu čovjeka današnjice veoma lako stradava pojam domovine i domoljublja. Krhotine koje tom prigodom nastanu nerijetko ne budu sastavljene tako da daju pravi lik nego nešto posve drugo. Zato se o domovini, posebno na našim prostorima, često govori u kontekstu dnevnopolitičkih previranja.
Zbunjeni narodi bosanskohercegovačkih prostora, nakon posljednjega rata još uvijek traže svoju domovinu. Mnogi ju pokušavaju otkriti pomoću političkih mapa. Međutim, konsenzusa na tim temeljima nema. Rijeke, planine, ulice…, previše su krivudave da bi mogle ispisati crtu koja odgovara politici. Uvijek je netko zadovoljan. Razlog tomu leži u pogrešnoj osnovnoj postavci: ono što nije ograđeno i što nije obilježeno mojom bojom te gdje nije zaboden moj barjak, nije moje. Domoljub, pak, svoju domovinu traži na zemljopisnoj, a ne političkoj karti. Kada bi bilo suprotno, svakih pedesetak godina ljudi našega podneblja mijenjali bi domovinu.
Najzbunjeniji od zbunjenih bh. naroda – Hrvati ne znaju treba li o Bosni u Bosni i Hercegovini lijepo govoriti. Je li potrebno otići iz ove zemlje da bi se o njoj moglo nešto pozitivno reći? Pripada li Bosna (dakako i Hercegovina) hrvatskom nacionalnom biću? Može li Hrvat voljeti Bosnu, a istodobno ne biti manje Hrvat? Dokle sežu granice u okviru kojih je domovina? Sve su to pitanja koja traže odgovor. Najbolja ilustracija ovoga stanja riječi su – kako netko napisa – žene koja kaže: „Dok smo živjeli u Bosni bili smo Hrvati, a kada smo došli u Hrvatsku postali smo Bosanci.“ U tomu je razvidno da je miješanje nacionalnog i regionalnog obilježja odlika društ(a)va isključivosti. Razrješenje zbunjenosti Hrvata u BiH jest prihvaćanje i jednog i drugog. Zašto bi bio problem ako je netko regionalno Bosanac, a nacionalno Hrvat? I jednim i drugim smije se ponositi ako onomu koji je različit od njega dopušta to isto.
Domoljublje je emocija. Ona se ne može stvoriti na osnovu karata koje crtaju granice istodobno precrtavajući ljude. Domoljublje je osjećaj pripadnosti i povezanosti s nekim krajem: rijekama, šumama, livadama, grobovima predaka, ljudima i životu koji se tu ostvaruje. Ne može se to uvijek (ili možda u načelu) podvesti pod Aristofanovo da je domovina ondje gdje je dobro. Emocije se ne mogu racionalizirati. (Primjerice, münchenski Bayern je dobra, odnosno odlična nogometna momčad, ali za nju ne navijaju svi.) Sve elementi koji čine domovinu u stvarnosti se ne mogu obilježiti bojom kao znakom raspoznavanja. Obojiti to moguće je samo na papiru i u glavama onih kojima to odgovara. Ono što stvarnost dopušta jest označiti to simbolom. Tako je moguće da dva različita simbola stoje jedan pored drugoga i preklapaju se u određenom opsegu. Nije nužno nešto ograditi da bih imao pravo reći kako je to moja domovina. Granice se ruše bez obzira kako izgledale trajne, a domovina ostaje ako ima domoljuba.
Štoviše, vjernici, znajući da su samo putnici na ovoj zemlji, kroz ovozemaljsku domovinu pokušavaju dokučiti onu nebesku. Isključivost zasigurno ne vodi k tom cilju jer je ona dokaz malodušnosti i nesigurnosti u ispravnost vlastitoga životnoga stava. Na koji se način vjernik treba ravnati reče sv. Pavao: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista” (Fil 3,18-20).
Josip Vajdner/katolički tjednik
