LAŽI O SLOBODI I DEMOKRACIJI U ŠVICARSKOJ (I.dio)
Vlada li narod?
Najuspjelija prevara u povijesti čovječanstva je predstavljanje zapadnih zemalja kao zemalja kojima upravlja narod. Po receptu reklama za Coca-colu, mediji svakog dana dosađuju: „Sloboda, demokracija i
pravna država“. Krajnje je vrijeme da se ova laž raskrinka.
Pogledat ćemo izbliza državu koja je očito najstarija po demokratičnosti u okolini – Švicarsku. Vidjet ćemo zemljišta koja se smanjuju i naselja koja pucaju po šavovima. Od sto ljudi samo pet još uvek radi na farmi. Ostali životare u velikim gradovima ili u nekoj drugoj pretrpanoj sredini.
Je li narod doprinijeo ovakvom razvoju? Ne, nije!
U Srcu Švicarske nalazi se Zürich. Prošećimo ovim kozmopolitskim gradom. Što uočavamo? Tvornicu za tvornicom, dućan za dućanom, poslovni centar za poslovnim centrom, robnu kuću za robnom kućom, jedno za drugim nižu se mjesta gdje možete potrošiti novac, vidimo ulicu za ulicom, zgradu za zgradom. Čini se da ljudi tu zuje 24 sata na dan. U trenu, mase ljudi se sjure poput lavine na ulicu. Iz zgrada na posao, s posla na mjesta razonode i natrag u zgrade. S vremena na vrijeme, ovi ljudi okupiraju europske plaže ili slična odredišta.
Vladaju li ljudi svojim svakodnevnim životom? Ne, ne vladaju!
Zamišljam Zürich prije sto godina: tamo gdje Limat napušta jezero, s obje strane rijeke poredano je po nekoliko kuća, neke su skromne, druge ugledne i još u ono vrijeme zidane u visokom stilu. Zvone zvona visokih crkvenih tornjeva i njihov zvuk se razliježe preko okolnih polja i livada. Južno odatle je Wolischofen, a sjeverno, smješten u Glatalu je Sebach. Nekada su to bili uspavani mali gradovi čiji su stanovnici na tržne dane pješačili po 10 kilometara tamo i natrag da bi prodali građanima svoje proizvode.
Na pola puta do Sebacha je Orlikon, u to vrijeme isto uspavano mjestašce. Danas on uživa svjetsku slavu, topovi su njegov brend. Sada tamo više nema farmera. Šta se dogodilo?
Jednog dana jedan se gospodin prošetao kroz polja Orlikona. U glavi je imao plan, plan koji je sam skovao. U svakom slučaju nije pitao narod preko referenduma. Brzo je s farmerima našao zajednički jezik i polja su uskoro promijenila vlasnika. Taj gospodin je unajmio radnike koji su prvo napravili barake da bi se kasnije pozabavili većim poduhvatom pod njegovim rukovodstvom: građenjem tvornice. Niti je narod glasao za izgradnju, niti za to što će i koliko tvornica proizvoditi. Ali, jedna tvornica nije bila dovoljna. Negdje se iz zemlje morala vaditi sirovina i prevoziti na obradu, kako se ritam rada strojeva u proizvodnji ne bi remetio. Krajnji proizvod je, na drugoj strani, kroz mnoge kanale stizao do mjesta prodaje, a odatle do kupaca.
Onaj gospodin je iščupao iz polja i njiva Orlikona: rudnik, oblike transporta, tvornicu, prodavnice i naravno cijeli aparat poslovođa koji će koordinirati proizvodnju i prodaju. Za radnike su izgrađene stambene zgrade u blizini. Schvamendingen i Afoltern su se iznenada probudili poput uspavane ljepotice, i dok dlanom o dlan, Wolischofen i Sebah je progutao grad. Gospodin i njegovi istomišljenici nisu lako odustajali. Opet bez referenduma, cijela Švicarska se pretvorila u Orlikone i Schvamendingene.
Otpadne vode iz tvornica truju rijeke, kanalizacija iz stambenih radničkih blokova se prelijeva, a vozila koja proizvode vlasnici tvornica zagušuju puteve. Smrad i buka zagađuju okolinu.
Iznenada, počeše se raspisivati razni referendumi. „Odobravate li kredit za proširenje puta koji povezuje Schvamendingen i Orlikon?“ „Slažete li se da se u Glatalu izgradi pogon za obradu kanalizacijskih voda?“ „Želite li pogon za spaljivanje smeća u Aubriku blizu Schvamendingena?“ „Jeste li za sustav autocesta u Švicarskoj?“ „Slažete li se s izgradnjom nuklearnog pogona za električnu energiju?“ „Jeste li za poduzimanje sigurnosnih mjera u cilju zaštite životne sredine?“
Vladavina naroda može početi. Može, nad gomilom sranja!
Pošto su gospodar poretka i njemu slični sami stvorili čudovište zvano Švicarska, industrijsko-tehnološki visoko-razvijenu tvorevinu, odjednom je narod dovoljno sposoban da se nosi s posljedicama.
Ljudi sad stalno moraju rovati zemlju da bi izgradili „infrastrukturu“ – eufemizam za vodovodni sustav, energetski sustav, žice za komunikacijski sustav i kanalizaciju. Moraju se graditi putevi i željeznica kako bi radnici mogli stići točno na vrijeme na posao, i da se roba može slati do kupaca. Ne zaboravimo smeće koje se mora odvoziti na deponije.
Obrazovanje također spada u narodne odgovornosti. O svom trošku obrazuje se masa radnika, tisuće zanimanja koje će gospodaru trebati za posao. Narod će nositi njegovu poštu i isporučivati sam sebi račune, kao i opomene za uplatu, zatim reklamne listiće koje sam gospodar šalje. Ako netko ne želi platiti, narod će poslati utjerivača dugova.
Narod stražari nad posjedom gospodara i nemilosrdno progoni one koji pokušavaju ući u njegove vile i palače i okoristiti se o njegovo bogatstvo. Stvorene su i brojne institucije u kojima su zatvoreni i mučeni oni koji se bune ili oni koji nemaju dovoljno moći da se hrabro i odlučno brane od diktatora.
Narod daje i poreznike koji sakupljaju takse i poreze za održavanje „infrastrukture“. Sam gospodar osobno izbjegava plaćanje poreza tako što se prebacio na strane porezne sustave „iz snova“.
Narod plaća mirovine obiteljima poginulih na poslu ili u prometnim nesrećama. Narodna su briga i oni koji su preživjeli kao invalidi.
Poslovni poduhvati gospodara su rezultirali raspadom obitelji. Stari ljudi su naočigled svih gurnuti u stranu. Narod plaća službe koje brinu o njima. Tko snosi teret zdravstvenog osiguranja? Narod! Njegova su odgovornost i sve ostale službe.
Ključna stvar je da odluke o obrtu kapitala, koji zahtijeva moderan život, donosi tajno sam gospodar iza zatvorenih vrata. On ne voli da neko bulji. Narodna sposobnost je ograničena na strpljivo čekanje odluka ispred vrata i potom njihovo točno izvršavanje.
Gospodar sve vrijeme vrijedno zgrće novac-izvor svoje moći. Miljuni za milijunima, bezmalo bilijuni. Uskoro će biti trilijuni. On ne samo da gomila zlato iz prethodnih godina, ne, on je već pretvorio i svaki komad zemlje, sve rudnike, svu pokretnu i nepokretnu imovinu, u zlato, blagajna svake službe se slijeva u njegovu. Čak i voda ima svoju cijenu. Najavljuje se i porez na zrak.
Moć gospodara se prostire nevjerojatno široko. Za pridobivanje naroda isti plan uvijek pali: neki novi proizvod ili neki drugi poslovni mamac će se pojaviti na tržištu. Reklamom će se prenaglasiti kvalitete istog, dok će se mane naravno prešutjeti. Mase ljudi neće odoljeti. Poput mrava nagrnut će u tržne centre. Prije samo pola stoljeća na policama dućana bilo je svega nekoliko desetina artikala koji su bili više nego dovoljni za život. Sada to moraju biti milijuni preskupih artikala, kvalitetno i šljašteće upakiranih kako bi namamili kupce. Narod kupuje ove stvari, iskoristi i izbaci napolje kao smeće. Ovo je glavna odlika našeg doba koje kreira vladar iz sjene.
Kako natjerati ljude da rade? Metoda je veoma jednostavna: lažete im o bogatstvu i lagodnom životu i jednom mjesečno im uručite bijednu plaću. Svaki naredni mjesec im izmamite na isti način. Ova igra se nastavlja iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu i tako cijelog života. Ništa tako jasno ne govori o „suverenitetu“ kao način na koji se obmanjuje „suvereni građanin“.
Upravlja li narod? Apsolutno ne!
Demokracija nije upravljanje odabrane skupine ljudi koja svojim samostalnim odlukama oblikuje živote drugih. Demokracija nije kada narod služi toj odabranoj nekolicini, a dopušteno mu je da odlučuje samo o nebitnim ili sporednim stvarima.
Svakog tko pokušava da mi predstavi Švicarsku kao demokratsku državu nazivam lažovom i varalicom.
Dolje s demokracijom!
Ali narod je sam izglasao ovaj demokratski Ustav!
Nije lako iscenirati sveobuhvatnu laž i treba biti više nego bistar pa ne nasjesti na nju. Ali kada se klupko jednom počne odmotavati, nije potrebna magija da se razotkriju intrige.
Kako su onda promotori zapadnjačkih „demokracija“ uspjeli navući koprenu na oči ljudima te su ostali slijepi?
Jednostavno, trikom!
Predstavili su narodu poduži Ustav u kome su prošvercali Trojanskog konja: tu su se našle sloboda poslovanja, sloboda trgovine i sloboda posjedovanja. Ustav se licemjerno kitio s riječi „sloboda“, te su se pored spomenutih našle i sloboda govora, sloboda vjeroispovijesti, sloboda okupljanja, itd. Naravno, oni koji su pisali Ustav su znali da njihova „sloboda“ potpuno pobija sve druge elemente inače demokratskog Ustava. Jer, već onda, oni i samo oni su čvrsto držali u rukama moć (novac, proizvodnju, trgovinske veze, itd). Nisu se plašili naroda, od onih koji nemaju ništa.
Njhov se račun naravno isplatio. Sa svojim „slobodama“ bili su u stanju da rade što hoće i da sve okrenu naopako.
Suverenitet Švicaraca je postojan kao vodeni mjehur, jer po definiciji jedino onaj koji kontrolira sve oblike moći može se nazvati suvereni građanin. Posrednik koji nesumnjivo vlada svijetom i sve pokreće je novac. Precizan pregled Ustava otvoreno svjedoči da narod, koji se karakterizira kao „suveren“, nema golemo bogatstvo koje je zgomilao od postanja. Ne, prednost raspolaganja astronomskim sumama ostaje isključivo u rukama male ali odabrane skupine ljudi.
Ne gledajući samo na činjenice, već i sa stanovišta Ustava, Švicarska je bez sumnje uređena kao diktatura bogatih – savršeni primjer plutokracije. Bijedna nacija prosjaka stražari oko prijestola, prevarena i porobljena od strane gospodara koji je odavno pobjegao s blagom!
„Jeste li za to da damo odabranoj skupini, koja ima svu moć, toliko slobode da vam može okrenuti život naglavačke, ako njena moć bude došla u pitanje?“ To bi pitanje trebalo postaviti narodu. Samo bi lud čovjek pristao na ovo ili možda netko tko je već duboko zaglibio u ovisnost i povlastice kod gospodara.
Ali demokracija bi trebala jamčiti da se Ustav može promijeniti kada i kako narod hoće!
Ne poričem da su Ustavi zapadnih zemalja bazirani na demokratskim idejama, tj. moguće ih je korigirati. To je upravo ona koprena koja se navlači narodu na oči! Ove „demokratske“ ideje mogu prevariti samo budalu koja ne skreće dok ne lupi glavom. Zamislite Ustav, u kome je narod dao glas svemoćnom i sveposjedujućem kralju, a koji kaže da ga možete promijeniti kad god želite. Zar je to demokracija? Sigurno ne, već vladavina svemoćnog kralja! U tom slučaju, govorimo o monarhiji.
Kao što znamo, dopustiti manjini, koja ima sva sredstva i moć, da upravlja kako hoće, zove se plutokracija. I to je tako, imalo ustavnih stavki o promjenama ili ne.
Monarhija ili plutokratija će se pretvoriti u demokraciju samo onda kad narod uz pomoć ustavnih promjena zbaci kralja ili plutokrate, ne samo na papiru, već kad istinski preuzme vlast. Bez toga, sve ostaje isto.
Švicarska je ovo već isprobala. Prije nekoliko godina narodu se pružila šansa da se po Ustavu može umiješati minimalno u poslovne odluke onih koji vladaju. Rezultati referenduma nisu promijenili ništa.
Razlozi su očigledni. Narod koji je cijelo stoljeće bio žrtva manipulacije i pritiska, pokazao se kao nesposoban da ikad primi vlast! Dovoljno je bilo da gospodari zloslutno predoče mogućnost kaosa koji će nastati ako im se ne dopusti daljnje upravljanje. Na kraju krajeva, uloge su već podijeljene: od visokih funkcionera do direktora pa sve do malog pandura koji može prijetiti i tući građane bez straha da će njemu sudska vrana izvaditi oči.
Ako bi se vrh poljuljao prilikom promjena u odlučivanju, ni samo dno više ne bi bilo sigurno. Ne bi bili ugroženi samo vladari, već cijela piramida zasnovana na strogom poretku hijerarhije.
Stoga, Švicarska mora pogledati istini u oči: reorganizacija prema demokraciji i nije baš uspjela. Slobode poslovanja, trgovine i posjedovanja još uvijek su na vlasti. Plutokrati su uspjele namtnuti se.
Ali ljudi mogu birati u parlament svoje predstavnike!
Samo naivan čovek može u to vjerovati. Kao što putem izbora jedan Hitler može doći na vlast, tako svako može odskočiti u Parlament. Kao što je to zgodno rekao onaj pokojni stručnjak za reklamu: „Dajte mi milijune i ja ću vam stvoriti vladu od vreće krumpira!“
Novac pokreće svijet. Jedan mališan može novčićem usmjeriti ruku prodavačice u kiosku k polici sa žvakama. Niko ne spori da ljudi stoje iza svega, ali oni ljudi koji posjeduju novac.
Nema ništa lakše nego prodati narodu njegove predstavnike kao bilo koji drugi proizvod i jamčiti sebi sigurnu većinu. Čak i potisnute manjine nemaju ništa protiv njih jer odaju dojam demokracije i stabilnosti.
Osim toga, parlament ili vlada uglavnom igraju sporedne uloge.
Ali u Ustavu se kaže da svi bez
izuzetka imaju ista prava.
Stoga svi imaju šansu.
To je demokracija!
Nemojte me nasmijavati!
Uzmimo gospodina X, koji poseduje bilijun, i emancipiranog gospodina Y, koji nema ništa. Obojica započinju posao. Gospodin X odlazi u banku i bez ikakve smetnje uzima kredit od još jednog bilijuna s kamatom na primjer od 5%. On nalazi sljedbenike koji mu osiguravaju posebno tržište. Sagrade tvornicu i za tren oka blagajna se počinje puniti, uz 10% na sav uloženi kapital. On zadržava 10% za svoj bilijun i 5% za posuđeni. Preostalih 5% isplaćuje banci koja koristi taj novac da privuče gomilu sitnih dužnika. Kapital gospodina X se već popeo na bilijun i 150 milijuna.
Hajde da se vratimo dobrodušnom gospodinu Y. On takođe traži zajam od banke. „Ulažete ništa, dobivate ništa“, dočekuju ga ovim lakonskim odgovorom. Bez obzira, on nastavlja vrijedno raditi. Poslije određenopg broja godina i mnogo truda postiže skroman uspeh. Jedan milijun može nazvati svojim. Gospodin X je do tad naravno udvostručio svoj bilijun i vratio banci dug.
Obojica nastavljaju raditi. Posao ide uz uobičajeni profit od 10%, tako da na kraju godine gospodin X ima preko 2 bilijuna i 200 milijuna. U toj trci gospodin Y bespomoćno hramlje za njim sa svojih 1 milijun i 100 tisuća. Jedina mu je šansa da bude agresivniji od gospodina X.
Užasne materijalne razlike su već postojale kada su kovani ustavi. Tako da je demokracija u startu onemogućena. T
Piše: Edmund Schonenberger, odvjetnik iz Züricha
