Da nije optužen i Vladimir Šeks, Hrvatski sabor nikada ne bi izglasovao Zakon o ništetnosti pravnih akata JNA. To je istina, ali to nije bit priče o srbijanskim optužnicama protiv više od 40 hrvatskih branitelja Vukovara i dužnosnika iz toga doba.

Krajem prošloga tjedna, Hrvatski je sabor tankom većinom progurao taj Zakon, no još i prije toga na javnoj je sceni počelo svrstavanje u tabore „za” i protiv”. Osim HDZ-ovaca i većeg dijela nacionalno osviještene scene koji su bili a limine „za”, protiv su bili predstavnici Kukuriku koalicije, tzv. lijeve inteligencije, Predsjednik RH, neki odvjetnici, ali i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić.

Predsjednik Josipović rekao je da Zakon onemogućuje pravo optuženima da dokažu svoju nevinost, a uz to onemogućuje regionalnu suradnju, pa će kao predsjednik Zakon poslati Ustavnome sudu na ocjenu ustavnosti. Premijerka Jadranka Kosor, zatim i sam Vladimir Šeks odbacili su njihove kritike tvrdnjama da Zakon štiti prava hrvatskih branitelja te da nije protuustavan, a premijerka Kosor predsjedniku je poručila kako to da mu nije smetao srbijanski zakon iz 2010. Kojim je Srbija proširila svoju nadležnost na hrvatske građane za događaje koji su se dogodili na hrvatskom prostoru.

Nitko nije u pravu

Nitko od njih nije potpuno u pravu. Dakle nije točno kao što često tvrde u HDZ-u da Zakon o ništetnosti optužnica JNA štiti optužene hrvatske branitelje. On ih štiti samo na hrvatskom teritoriju, no čim prijeđu granicu, mogu biti uhićeni. Za taj, pak, problem, HDZ zasad nema rješenje. Ali ni oporba ni predsjednik Josipović ne nude nikakvo rješenje za nastali problem. HDZ nudi optuženim braniteljima slobodu barem u Hrvatskoj, Vesna Pusić, Zoran Milanović i Ivo Josipović ne jamče im slobodu ni u Hrvatskoj.

Prvaci oporbe kao rješenje nude diplomatsko-političko-pravne pregovore sa Srbijom nadajući se da će nakon tih razgovora Srbija odbaciti optužnice. No za takvo što nema nikakvog jamstva. Kada bi se krenulo u pravnu proceduru, svi bi optuženici dali iskaz DORH-u, Mladenu Bajiću, no kad bi on i zaključio da protiv optuženika nema nikakva dokaza, to ne znači još da će Srbija odbaciti optužnice. Srbija je zadnja na potezu. Da Srbija ima časne nakane u cijelom slučaju, ona ne bi ni podizala optužnice bez dokaza, optužnice koje je napisala agresorska JNA, na temelju iznuđenih priznanja hrvatskih zatočenika u srbijanskim koncentracijskim logorima.

Politika, a ne pravo
No budući da je ovdje očito riječ o politici, a ne o pravu, Srbija provodi pravnu agresiju na RH nastojeći ostvariti ciljeve zacrtane o Memorandumu 2, dakle da pred svijetom relativizira svoju apsolutnu krivnju za rat, odnosno da sotonizira žrtve, u ovom slučaju Hrvatsku i da i tim metodama potkrjepljuje svoju protutužbu protiv Hrvatske za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Vrlo je vjerojatno da bi Srbija nakon procedure i „suradnje” za koju se vatreno zauzimaju oporba i Ivo Josipović Srbija čak i odustala od progona jednog dijela optuženih, ali bi sigurno zadržala optužnice protiv nekolicine, onih za koje ocijeni da su politički bitni.

Koliko je ta Josipovićeva suradnja sa Srbijom spasonosna, vidi se i po slučaju hrvatskog branitelja Veljka Marića kojega je lani Srbija otela na srpsko-bugarskoj granici i nedavno osudila na 12 godina zatvora na temelju istog činjeničnog supstrata kakav je i u ovim optužnicama.

U biti, Josipović, Vesna Pusić i ostali oporbenjaci rješenje cijeloga problema svode na očekivanu milost Srbije prema hrvatskim braniteljima što je više nego sramotno za hrvatske političare koji zagovaraju taj model, a posebno je neprispodobivo za državnike i one koji to žele postati. Grlatim istupanjem protiv Zakona o ništetnosti Josipović i njegova ideološka braća po raznim strankama priznaju optužnice agresorske JNA.

Nevjerojatno je koliko netko može biti nacionalno bešćutan i držati normalnim da nekadašnja vojska koja je razorila Vukovar i na najokrutniji način likvidirala tisuće ranjenika i civila, te tisuće odvela u koncentracijske logore u Srbiju gdje ih je podvrgla životinjskom mučenju, vadi optužnice iz 1992. godine. Moralno je sablažnjivo da Hrvatska ima ljude na najvišim državnim pozicijama koji priznaju i optužnice JNA i srbijanski Zakon iz 2003. dopunjen 2010. i koji se ne gnušaju nad činjenicom da agresorska Srbija sudi žrtvi, Hrvatskoj.

Naravno da postoji univerzalna jurisdikcija za određena, najteža kaznena djela. Na temelju te univerzalne jurisdikcije, neke zapadnoeuropske zemlje odista su prošlih godina sudile pojedincima za ratne zločine u Hrvatskoj, no je li zaista Srbija ta koja danas ima moralno pravo koristeći se pravom univerzalne jurisdikcije suditi hrvatskim građanima na temelju JNA optužnica i smije li to Hrvatska dopustiti ili barem pristati na to. No to su pitanja za koja očito nema mjesta u Josipovićevoj inačici novokomponiranog bratstva i jedinstva koje tako dirljivo demonstrira svaki put kada se sretnu.

Nečista savjest
Izglasavanjem Zakona o ništetnosti i HDZ sada u predizborno vrijeme pokušava prati vlastitu nečistu savjest nakon što je HDZ-ova vlast razvila pravosudnu suradnju sa Srbijom do razine koja se sada očituje. Ministarstvo pravosuđa i Glavno državno odvjetništvo potpisalo je s kolegama iz Srbije sporazume, a nitko točno ne zna na što je sve Hrvatska u tim sporazumima pristala. U međuvremenu Srbija je sama sebe postavila na razinu mini Haaga za prostor bivše države, a da ni hrvatska vlast ni hrvatska diplomacija nisu na to reagirale.

Voda im je došla do grla tek kad se na popisu optuženih našao Vladimir Šeksa, čemu je prethodila silna kampanja protiv njega u medijima i aktivnostima Milorada Pupovca i SDSS-a te nevladinih udruga. Čak i dio domoljubno orijentiranih građana svrstalo se u ovoj priči na stranu srbijanskih optužnica zato što imaju negativan stav prema političaru Vladimiru Šeksu, ne videći od stabla šumu koju ponovno u Hrvatskoj zasađuje imperijalistička Srbija, kao da je zaista problem u Vladimiru Šeksu, a ne u pravnoj srbijanskoj agresiji na Hrvatsku.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save