Zreo kršćanin i suvremeno društvo (II dio)
Nastavak izlaganja dr. Parlova…
3. Odgoj za ljudsku i kršćansku zrelost
Pitanje ljudske zrelosti jedno je od središnjih pitanja svih koji se bave proučavanjem čovjeka. Gotovo da postoji suglasje da je zrelost veoma osobna, individualna stvarnost kojoj čovjek teži čitavog života. Ipak, proučavanje ljudske zrelosti dovelo je psihologe do utvrđivanja nekoliko kriterija koji su prisutni u govoru o ljudskoj zrelosti. Psihološki opisana zrelost uključuje:
a) ispravno shvaćanje stvarnosti
b) sposobnost pozitivnog i prisnog odnosa s ljudima
c) razumijevanje i prihvaćanje vlastite osobnosti
d) integraciju i ravnotežu vlastitih psihičkih procesa
e) aktualizaciju vlastitih potencijala (Ćorić, 1998.: 218).
Iz navedenog je očito da je ljudska zrelost više proces koji se ostvaruje kroz čitavi život, a manje stanje do kojeg se može doći u određenom trenutku života. Jednom riječju, za vrijeme ovozemaljskog života ne postoji točka do koje osoba u sazrijevanju može doći, a da više ne bi trebala rasti u zrelosti. Ipak je moguće ostvariti relativnu ljudsku zrelost koju je moguće prosuđivati po djelima koja određena osoba čini.
Za pretpostaviti je da bi osoba koja je na prijelazu iz mladosti u odraslu dob (između 20 i 25 godina) trebala imati dostatnu ljudsku zrelost. Te bi osobe, s kršćanske točke gledišta, trebala krasiti ljubav prema istini, odanost, poštivanje svake osobe, morale bi imati izražen osjećaj za pravednost, biti vjerni zadanoj riječi, imati stvarno suosjećanje s drugima, biti dosljedni u svojim odlukama i izborima te osobito bi morali imati uravnoteženu prosudbu o događajima i ljudima, a to znači da bi se i sami trebali uravnoteženo ponašati, izabirući samo ono što je plemenito, časno i pošteno. Osobe s takvim moralnim značajkama veliki su dobitak za svako društvo i za svaku zajednicu u kojoj žive. One su u biti istinsko bogatstvo svake zajednice. No, takve osobe se ne rađaju ni stvaraju same od sebe. Njih treba odgojiti i to u surječju raznih odgojnih čimbenika: obitelji, župne zajednice (Crkve) i škole.
Kršćanski odgoj pretpostavlja i temelji se na općem odgoju, a on ima za cilj odgojiti dobra čovjeka. U središtu svakog ispravnog odgoja mora se nalaziti čovjek. Kršćanstvo pak dodaje: valja voditi računa o svim dimenzijama ljudskog života u odgoju. Odgojni proces trebao bi u sebi biti skladan te težiti za odgojem svih dimenzija ljudske osobe, odnosno za odgojnom cjelovitošću. To znači da bi odgoj trebao imati antropološku dimenziju, tj. voditi računa o skladu tijela i duha; potom psihološku koja je sklad svih duševnih moći (uma, volje i srca/osjećaja); ontološku koja se predstavlja kao sklad bitka i života; aksiološku koja ukazuje na hijerarhiju vrednota; prirodnu koja u sebi nosi sklad s prirodom; životnu koja se izražava u skladu života i vrednota; razdobnu koja u sebi uključuje postupnost rasta u različitim razvojnim etapama te napokon međuljudsku dimenziju koja nije drugo doli suglasje između odgojitelja i odgajanika, odnosno suglasje između svih odgojnih čimbenika (Bezić, 1994.: 30-31). Drugim riječima, cjeloviti odgoj vodi računa o naravnoj i nadnaravnoj dimenziji ljudskog života.
Ako se opći odgoj može definirati kao skrb odraslih oko nedoraslih kako bi i oni postali zrele osobe tada se kršćanski odgoj može definirati kao skrb odraslih kršćana kako bi mladi krštenici postali zreli i potpuni kršćani (Bezić, 1990.: 74-75). Ako opći odgoj socijalizira dijete kršćanski mu odgoj dodaje i značajku crkvenosti, odnosno odgoja za pripadnost Božjemu narodu. Ako je opći odgoj osoban, kršćanski je uz to i milostan. Ako se opći odgoj temelji na usvajanju vrednota, kršćanski tome dodaje i religiozne vrednote. Kraće rečeno, specifikum kršćanskog odgoja je promatranje gojenaca kao djece Božje kojoj se u svima fazama njihova razvoja želi pomoći da žive kao djeca Božja, odnosno da uspostave odnos s Bogom Ocem, Sinom i Duhom Svetim i to u prostoru naroda Božjega, Crkve, a to se konkretno ostvaruje u prostoru kršćanske obitelji i župne zajednice. Konkretnije rečeno kršćanski odgoj postaje odgoj za vjeru, na način da razum otvara prijemu Božje objave; odgoj za ufanje, na način da volju usmjerava vječnosti i Bogu kao najvećemu Dobru; odgoj za ljubav i to prema Bogu i čovjeku (Bezić, 1990.: 25-26). Još kraće rečeno kršćanski odgoj odgaja za bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Iz perspektive cjelovitog ljudskog odgoja postaje jasna važnost uvođenja vjeronauka u kurikul osnovnoškolskog i srednjoškolskog programa odgoja i obrazovanja. U biti religioznost, tj. vjerska dimenzija spada u samu bit ljudskog odgoja.
3.1. Religiozna zrelost
Nas zanima kako se u govor o općoj ljudskoj zrelosti uklapa govor o zreloj religioznosti. Najprije valja reći da u porijeklu religije, kakva god ona bila, stoji homo religiosus, tj. čovjekova psihološka raspoloživost koja teži više ili manje izričitoj potvrdi njegove težnje prema transcendentnoj stvarnosti. Religioznost je sukladna, naravna s ljudskim djelovanjem, čiji dinamizam dovodi čovjeka da se propitkuje o vlastitom životu, o svijetu koji ga okružuje te o odnosu čovjeka i svijeta. Otvorenost religioznom po sebi prethodi svaki povijesno-pozitivni izražaj. Ono je u biti izražaj ontološke strukture osobe. Psihološka, etnološka i sociološka istraživanja sve više priznaju prisutnost takve izvorne stvarnosti u čovjeku te je naziva religiozna raspoloživost, religiozni osjećaj ili religioznost.
Istraživanja psihologije religioznosti, pedagoško iskustvo, kao i sociološka istraživanja evidentirali su da u djetetu postoji naglašena religiozna raspoloživost. Ipak treba napomenuti da ova raspoloživost ne pripada sferi ideja, misaonosti, nego sferi emocionalnosti, u smislu da se djetetova osobnost otvara religioznome preko asimilacije vrednota koje mu nude obiteljsko i socijalno ozračje. Djetetova početna vjera je imitativna. U rastu i sazrijevanju dječje osobnosti, potrebno je pomoći djetetu da s urođene religiozne raspoloživosti dođe do religioznog čina i to preko ponude autentičnih religioznih vrednota, tj. preko religioznog odgoja s kojim treba započeti u najranijoj dobi. Naime, kako zaključuje A. Vergote, ako “prerano sazreli religiozni osjećaji ovise o psihološkim čimbenicima, djetetova religiozna raspoloživost poprima ispravan oblik samo uz uvjet da je prerano i odgojena” (Vergote, 1979.: 282). Drugim riječima, potrebno je da dijete prijeđe sa stadija općega religioznog osjećaja na stadij religioznog iskustva kako bi postigao neovisni autentični religiozni stav, tj. kako bi se ostvarila integracija vjere i života. Ispravan i skladan religiozni stav tvori sjedinjujuće središte svih vrednota jedne osobnosti te je, drugačije rečeno, sveobuhvatni stav svih drugih stavova. Zato se iz kršćanske perspektive tek osoba koja gradi vlastitu osobnost na temelju svoga odnosa sa Transcendentnim može nazvati zrelom osobom. Poput opće ljudske zrelosti i ona je proces koji se ostvaruje kroz čitav život. Naravno da i zrela religioznost ima svoje kriterije te da je nije lako postići. U nabrajanju kriterija zrele religioznosti ističe se da zrela religioznost ostavlja veliki prostor za rast; jača urednost života bez zasljepljivanja kaotičnim, demonskim i iracionalnim datostima; obuhvaća cijelo područje ljudskog iskustva; ohrabruje odgovornu slobodu pojedinca; dovoljno je sigurna da može prihvatiti obveze i djelovanja, a da ne zahtjeva apsolutnost (Ćorić, 1998.: 220-223).
Ako je stav nutarnja raspoloživost, plan ili strukturizacija osobnog dinamizma koji usmjeruje ponašanje, tada je riječ o tome da dijete treba poprimiti način postojanja i djelovanja koji će, u mnoštvu čimbenika koji djeluju na razvoj njegove osobnosti (spoznajni, afektivni, voljni, duhovni, kulturalni, socijalni itd.), doseći skladnu integraciju koja će mu omogućiti autentičan odnos s Bogom, naravno u skladu s njegovom dobi i na njemu vlastiti način. Ujedinjenje vlastitoga ‘ja’ oko vrednota vjere otvara dijete susretu s Bogom. Pomaže mu u motivaciji i samokontroli u odnosu prema Drugome.
Budući da čin vjere posjeduje odnosni značaj – on je naime relacija/odnos -, ne može se sastojati u ponavljanju gesta ili samo u vršenju religiozne prakse, koja uostalom može biti uvjetovana socijalnom praksom. Taj se čin sastoji u stavu raspoloživosti pred Bogom te se ostvaruje pomoću prijelaza međuljudskog odnosa na ljudsko-božanski odnos. To se događa u mjeri u kojoj se ostvaruje postupna i skladna integracija osobnosti koja omogućuje djetetu da postane sam sebi jasniji te da se doživi kao biće u odnosu.
Sposobnost izgradnje osobnog stava prema Bogu te odgovorno djelovanje, kao posljedica tog odnosa, pretpostavljaju činjenicu da različiti psihički procesi u različitoj razvojnoj dobi moraju doseći zrelost, tj. svoje optimalno stanje. Cilj je da dijete u svakoj fazi svoga razvoja dosegne zrelost koja je vlastita toj etapi razvoja. Sposobnost zrelog odnosa s Bogom zahtjev je djetetova ispravnog razvoja koji se temelji na suglasju između raznih vidova psihičkog razvoja, a to pak podrazumijeva integraciju emocionalne sfere s postupnim očitovanjem razvoja razuma, slobode, prihvaćanja vrednota. Tako se ostvaruje razvoj religiozne dimenzije kao dinamičke stvarnosti koja sazrijeva preko spoznajnog, emocionalnog i motivacijskog procesa, po kojem dijete prelazi od neodređenog iskustva prisutnosti Drugoga k vjeri u osobnog Boga (Delpiano, 1991.: 20-23).
Zrela se religioznost, slično općoj ljudskoj zrelosti, predstavlja kao cilj kojemu se teži čitavi život. Ona kritički ispituje i preispituje usvojena vjerovanja i praksu; priznaje demonske snage u sebi, ali bez preokupacije njima; njeguje osobnu slobodu i odgovornost; djeluje sa sigurnošću dok traga za novim svjetlom. Čovjek zrele religioznosti očituje se kao pouzdana osoba na koju se svatko može osloniti. U svemu ima mjeru i u svemu je temeljit, strpljiv je i tolerantan, raspoložen i radostan, smiren je i razborit, uporan u dobru, postojan u nevolji, iskren i plemenit. Njegova ga religioznost nadahnjuje za ispravan odnos prema sebi, Bogu, čovjeku i prirodi. Njegov Bog prihvaća i ljubi čovjeka i kad je najkrivlji; njegovu je Bogu uistinu stalo do čovjeka. Vjera mu pomaže da uspostavi jedinstvo vlastitog života, nadilazeći osobne interese. Vjera mu uključuje propitivanje, sumnju i stalno traženje dodatnog svjetla koje postiže ustrajnom molitvom. Zrela se religioznost očituje u riječima i načinu ophođenja s drugim ljudima. Čovjek zrele religioznosti odmjereno govori i pažljivo sluša; ne napada niti pridobiva; ne ističe negativnosti drugih niti se na njih poziva; ne potencira mane i loše strane drugih; ne zna što je kleveta; ističe pozitivno u drugima; ne prijeti u ime Božje; ne uzvraća zlom na zlo niti se osvećuje; ne sudi niti osuđuje; poštuje tuđe stavove i uvjerenja; dobro čini svima, a ne samo svojima; uspostavlja dobe odnose s ‘nižima’ i ‘višima’ od sebe; posebno je susretljiv i dobar prema slabima i grešnima (Čorić, 1998.: 226).
Očito je, dakle, kako su zrele osobe, a to u sebe uključuje i zrelu religioznost veoma potrebne suvremenom hrvatskom i svakom drugom društvu. Zrele osobe jamče razvoj i napredak svojih obitelji, šire zajednice u kojoj žive i društva u cjelini.
prof. dr. Mladen Parlov
