Eurofilima u pomoć priskočio i kardinal Lajolo
Nekoliko dana zaredom prije i poslije službene inauguracije ministrice vanjskih poslova i europskih integracija lice i glas Vesne Pusić preplavilo je elektroničke medije. Svim raspoloživim sredstvima brani prerani nadnevak referenduma o članstvu u EU, nekritički zagovara hrvatsko članstvo u EU i odbacuje elementarnu istinu o tome da devedeset posto „građana” smatra kako nisu u dovoljnoj mjeri informirani o meritumu stvari.
Ministrica Pusić Sanaderov je proizvod
Dobila je nekoliko dana neviđene i neplaćene non-stop kampanje u udarnim terminima i medijima da plasira stajalište aktualne i bivše vlade, koje dosad nije demokratski verificirano. Toga će mrcvarenja do 22. siječnja biti još. O Pusićki ne treba trošiti riječi, ali uvijek iznova treba podsjetiti kako je kao saborska zastupnica optužila Hrvatsku za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Od predsjednika Hrvatskoga sabora Zlatka Tomčića zaradila je „opomenu”. Trebalo joj je skinuti imunitet i poslati ju na sud neka „dokazuje nevinost”.
Kasnije, isključivo po svojoj volji postavio ju je Sanader za šeficu saborskoga odbora zaduženog za praćenje pregovora s EU. Time ju je zapravo nominirao i servirao Milanoviću na mjesto današnje ministrice vanjskih poslova. Bravo, Ivo majstore!
Siva ekonomija HRT-ova dopisnika iz Rima
Da ministrica ne ostane usamljena u svojim stajalištima brine se i HDZ, drugo plućno krilo jednoumnog Saveza za Europu. Pomoć, međutim, stiže i iz Vatikana u božićnom broju Večernjeg lista. U njemu je objavljen intervju s Talijanom, kardinalom Giovannijem Lajolom (r. 1935. u Novari), što ga je dao HRT-ovom dopisniku iz Rima, Silviju Tomaševiću, dok je ovaj radio u fušu izvan matične javne kuće. Iz naslova saznajemo da Hrvatska ima stanovitu „misiju u EU”. I Lajola smatra kako EU nema alternativu, jasno je već iz prvoga odgovora.
Misija je sljedeća: „Sveta Stolica posebno očekuje od Hrvatske da će znati, u okviru ravnopravnog i konstruktivnog dijaloga s ostalim članicama EU, utjecati na vrednovanje velikih kršćanskih vrijednosti koje su omogućile i omogućavaju njezinu narodu očuvanje i stvaranje vlastitog kulturnog identiteta te su mu u prošlosti omogućile prevladavanje teških trenutaka”. Ovako postavljenu „misiju” Hrvatska može realizirati i bez članstva u EU. Kako ćemo dijalogizirati u EU, kad nismo otvorili dijalog ni o pristupu, niti o članstvu u EU?
Hrvatima ne treba tutor
Lajolo je građanin Vatikana. Kad njegova država završi pregovore s EU i raspiše referendum o eventualnome članstvu, nijednom hrvatskom političaru, da ne spominjem naše biskupe, nadbiskupe i dva kardinala, ne će biti ni na kraj pameti sugerirati građanima Vatikana kako da glasuju o svojoj budućnosti. Kamoli im soliti pamet o tome kakva je misija Vatikana u EU.
Pretjerani paternalizam može polučiti i suprotne reakcije od očekivanih. Nisu svi Hrvati politički nepismene ovce, kao što bi se moglo zaključiti sudeći o njihovim vodećim političarima u proteklih jedanaest godina. Unatoč izgubljenom desetljeću, Hrvatima ne treba tutor. Baš je Vatikan prvi priznao Hrvatsku kao slobodnu i suverenu državu.
Hrvatska nije u stanju rekristijanizirati EU
Hrvati nisu misionari tipa sv. Petra i Pavla! Pa ipak, koliko shvaćam Lajolu, on misli da bi šačica od 1 posto Hrvata trebala „u okviru ravnopravnog i konstruktivnog dijaloga s ostalim članicama EU” rekristijanizirati ostalih dvadeset i sedam država članica zagrezlih u sekularizam temeljnih vrjednota. Ovdašnji katolici, međutim, trebaju rekristijanizirati, reevangelizirati, najprije Hrvatsku u moralnom raspadu. Potom i Bosnu i Hercegovinu.
S druge strane opće je poznato da Uniju ne mogu sve i da hoće reevangelizirati hrvatski političari kao što su: Vesna Pusić, Ivo Josipović, Boris Šprem i svi ministri vlade Zorana Milanovića. Vladajuća ekipa, uključujući i najveći dio sadašnje oporbe, nije u stanju biti ni običnim glasnogovornikom Vatikana u EU. Reciklirani komunisti u 21. stoljeću kao katolički misionari EU? Ne, ne će ići, stvar ne drži vodu sve i da masovno izađemo na referendum i odlučimo otići u EU izvršiti „misiju”.
EU ne poznaje hrvatsku misiju
Lisabonski ugovor ne predviđa nikakvu posebnu hrvatsku misiju. O njoj se ne govori ni u pristupnome ugovoru. Ima li Italija posebnu misiju u EU? Ili Crkva u Talijana? Nema. Pa, što onda hoćete od nas?! Prema tome ne stoji teza o nekoj posebnoj misiji Hrvata u EU.
Hrvati mogu i moraju kršćanstvo živjeti ponajprije u svojoj domovini sa svojim bližnjima. Predviđenih 12 zastupnika u Europskome parlamentu demokratska su krinka ravnopravnosti. Tih 12 veličanstvenih nisu apostoli koji objektivno mogu „utjecati na vrednovanje velikih kršćanskih vrijednosti”. Na planu vrjednovanja kršćanskih vrijednosti u EU Hrvatska bi kao samostalna država mogla više učiniti! Još više kao članica saveza suverenih država. Primjerice, da ukine komunistički zakon o abortusu. Kao članica merkantilne EU, a poznavajući kakvoću hrvatskih političara opće prakse, prije će se dogoditi da bez ikakva dijaloga iz EU uveze sve ono što se protivi kršćanskim vrjednotama.
Privatno istraživanje: 75 posto protiv članstva u EU
Čemu uopće propagandni pakt Pusićeva – Lajolo? Zar nije sve bitno vezano uz predstojeći referendum riješio prošli sastav Hrvatskoga sabora na čelu s Lukom Bebićem, kojega je, gle čuda, isto kao i Pusićevu, postavila nepogrješiva volja proeuropskog Sanadera (tko je pak njega predložio, gurao i postavio, da ne velim podmetnuo – ostaje nam nagađati). Glede referenduma za valjani rezultat dovoljno je da, prema aktualnim pravilima ustavne igre, glasuje više od pola izašlih. Dakle da na referendum izađe, recimo, samo moja šira familija, nas 500. Ako je 251 „za”, referendum je prošao, forma je zadovoljena. U navedenom slučaju, rezultat je kudikamo u korist opcije „protiv”.
Čestitajući Božić, naime, napravio sam istodobno i terensko istraživanje familije. Poput tzv. anketarskih kuća s tom razlikom što ovo istraživanje nije naručeno, prema tome ni plaćeno. Nevjerojatnoga li odstupanja od aktualnih politmedijskih rezultata! Šira mi familija, preko sedamdeset i pet posto (brojkom: 75 posto) u ovom trenutku zaokružila bi na referendumu opciju PROTIV. Ostali još nisu sigurni. Istodobno preko devedeset posto smatra se i sad Europljanima i drži da je Hrvatska i bez ulaska u EU sastavni dio srednjoeuropske i mediteranske Europe. Nezgoda ovoga istraživanja bit će iznos telefonskog računa u siječnju 2012., a nadam se da moji koji (još) rade u državnoj upravi i javnim tvrtkama ne će dobiti otkaz, jer kako je počelo, izgleda da smo pred još jednom lustracijom poput one po 3. siječnju 2000. Kad pomilovani od lustracije, krenu lustrirati one koji su ih trebali lustrirati, milosti nema do trećega koljena.
Najvažnije je izaći na referendum
Ispitanici su, računajući i kumove, iz svih krajeva Hrvatske od Baranje do Dubrovnika, preko srednje Bosne i Hercegovine. Dio živi i u EU – baš oni su najžešći protivnici ulaska u EU. Jedini je problem, kako tih 75 posto izvući na referendum. Zbunjuje ih Lajolo, dok su na Pusićevu i njezine pandane u oporbi, Plenkovića i Jandrokovića, već oguglali. Bojim se stoga da će na referendum u većini izaći samo onih 25 posto koje je dvaput izabralo Mesića, po jednom Račanovu koaliciju, Josipovića i kukurikanje. Stajališta većine već više od jednoga desetljeća nitko ne zastupa bez obzira koja opcija drži vlast.
Što više Hrvata izađe na referendum to je veća mogućnost od pada protuvećinskih politika. Zato ta žurba da se sve skupa što prije svrši u korist eurobajke. Lajolin intervju u funkciji je priprave katolika za referendumsku opciju ZA, ako, unatoč svemu, odluče iz sakristijske zavjetrine otići na birališno mjesto i glasovati po svojoj savjesti.
Agitpropovsko nabijanje kompleksa
U europropagandni stroj ušli su i „rezultati istraživanja javnoga mnijenja”. U njih ne vjerujem s obzirom na rezultate vlastitoga istraživanja. Ti, navodno objektivni i službeni rezultati kažu (skoro sam napisao lažu), kako su za ulazak u EU „stariji od 60 godina, visokoobrazovani, oni s plaćom većom od 8.000 kuna, menadžeri, studenti i Zagrepčani”. Da su protiv ulaska u EU „oni s osnovnom školom, primanjima do 2.000 kuna, radnici i kućanice, Dalmatinci”. Eurorealistima i euroskepticima „istraživanje” pokušava nametnuti komplekse o tome da su neobrazovana bijeda, budaletine u svakom pogledu, a perfidno se podgrijava i sukob sjevera i juga.
Pogledamo li, međutim, malo bolje rezultate tih istraživanja u funkciji moderne inačice agitpropa, vidimo da je većina protiv ulaska u EU! Tko u Hrvatskoj ima plaću veću od 8.000 kuna. Debela manjina. Pitajte, nadalje, deset umirovljenika nasumce odabranih i saznat ćete što ta populacija s ozbiljnim životnim iskustvom doista misli o EU. Zapravo se rezultati poklapaju s mojim terenskim istraživanjem.
Stvar je u interpretaciji. U ovom slučaju o manipulaciji. Službena propaganda udruženih eurofila neutemeljeno tvrdi da je 60 posto Hrvata za ulazak, 33 protiv a 7 posto još ne zna je li za ili protiv ulaska u EU. Kad se odmaknemo od „istraživanja” i spustimo među narod, stvari izgledaju bitno drukčije. Ključno je pitanje – postotak izlaska, sve ostalo je bižuterija. Osim, opreza radi upozoravam, ako nije riječ o unaprijed namještenim rezultatima referenduma, nalik na namještanje rezultata nogometnih utakmica ili „ispitivanja javnoga mnijenja”. Ovu opciju ne treba isključiti. Stupanj korupcije u EU nevjerojatno je visok. A kakav je u Hrvatskoj znate i sami.
De Bernard je pogledao istini u oči
„Moram reći da kad bih u ovome času bio Hrvat, da bih bio osobito ljut na Europljane i EU, odnosno na njihove vlade, te da bih bio u iskušenju da ih nakon toliko neumjesnosti, bezobrazluka i aljkavosti sve otpravim i odem!” – napisao je predsjednik GERM-a, Udruženja za studije i istraživanja o globalizaciji, François de Bernard (Welcome to Croatia!, Le Monde, Pariz, 27. prosinca, a prenio portal Hrvatskoga kulturnog vijeća). On upozorava na neprimjeren odnos EU prema Hrvatskoj – na ono što hrvatski političari i njihovi mediji skrivaju od javnosti. De Bernard piše: „Možemo se kladiti da nijedna zemlja nije imala općenito lošiji doček u europsku zajednicu od ove – unatoč tome što je udovoljila svim kriterijima i etapama pristupnog procesa koji je bio beskonačan, pretjeran i ponižavajući!”. Moguće čovjek ne zna kako smo tijekom pristupnih pregovora i temeljito opljačkani.
De Bernard o događaju potpisivanja pristupnoga ugovora kaže kako mu je u Bruxellesu dano „malo mjesta u općem metežu” i da se svi samo „prave da se raduju tom proširenju”. I još: „Ima i onih koji perfidno govore da ta zemlja s manje od pet milijuna stanovnika predstavlja tek marginalni dio europskog stanovništva i europskog BDP-a (no jesmo li to ikad zamjerali Luksemburgu ili Malti?)”. Tako nas doživljava EU. Gdje se tu izgubio „ravnopravan i konstruktivan dijalog”, ne znam.
Gospodo, tko jamči…
Ovdje, u Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini u pitanju je elementarni opstanak jednoga od najstarijih europskih naroda. Da je tomu tako pokazuju demografski i ostali relevantni podatci. Čime EU jamči Hrvatima da će opstati, kad i sama demografski izumire? Čime jamči stabilnost, kad je i eurozona u krizi kojoj se ne nazire kraj? Zanimljivo, Pusićka, Lajolo i agitprop, ne daju nikakve odgovore na pitanja prvoga reda. Što se to događa sa članicama: Grčkom, Italijom, Španjolskom, Portugalom, Irskom ili svojeglavom Velikom Britanijom s eurofigom u džepu?
EU u ovom trenutku pokušava opstati. Ali ne zna kako. The Financial Times upozorava: „Sada postoji opasnost da će se EU rascjepkati na Europu gospodarski jakih država eurozone, gospodarski slabih država eurozone i država koje nisu u eurozoni i koje ili žele ili ne žele prihvatiti zajedničku valutu. Sve to ima teške posljedice…”. Među nabrojanima kategorijama u FT-u nema i one najopasnije – Jugosfere ili Zapadnoga Balkana. Znamo da se priprema, a nemamo nikakvih jamstava da nam je ne će nametnuti EU i korumpirani nam političari.
Novija hrvatska iskustva
Hrvatska povijesna iskustva s europskim i balkanskim integracijama su bolna. Da se ne vraćamo predaleko u povijest, podsjetimo se kako je prof. dr. Zdravko Tomac u svojoj knjizi Predsjednik identificirao, locirao i zapisao deset najvećih pogrješaka tzv. međunarodne zajednice, koju u najvećoj mjeri čine utjecajne članice Europske unije, počinjenih protiv hrvatskoga naroda i države. To su: Potpora JNA da vojnom silom spasi Jugoslaviju; embargo na uvoz oružja; prebacivanje oružja iz Hrvatske i Slovenije u BiH; skrivanje istine o događajima u Vukovaru; omogućavanje ratnih zločina u zaštićenim zonama Goražda i Srebrenice; priznavanje rezultata etničkoga čišćenja; pritisak na Hrvate i Bošnjake u BiH da prihvate podjelu Bosne i Daytonski sporazum; pritisak na Hrvatsku da prihvati nemoralni plan Z-4; zaustavljanje Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH pri oslobađanju Banje Luke; pokušaje da napiše i nametne umjetno stvorenu povijest i pokušaje pretvaranja velikosrpske agresije u tzv. „etničke sukobe” i „građanski rat”.
S tim i takvim iskustvom svatko normalan puše i na hladno. Najmanje što očekuje jest objektivno i temeljito informiranje o tomu što donosi članstvo u EU, kakvi odnosi u njoj vladaju, čega se sve odričemo, čega smo se uime pristupa već odrekli i kako se zlu ne trebalo mirnodopski izlazi iz članstva. Informiranje od dvadesetak dana bacanje je prašine u oči. Propaganda nije informiranje.
Odgoditi referendum do presude Gotovini i Markaču
Lajolo moguće ne zna kako bi ministrica Pusić odmah zaboravila i Vatikan i EU i referendum, kad bi joj obnovili Jugoslaviju u bilo kom obliku. Makar obnova išla i preko Bruxellesa, prva ljubav zaborava nema. Obnova se kuha u Londonu, na Pantovčaku i Beogradu. Hrvatska će imati iste probleme kao članica EU kakve je imala i od 1918. do 1990.
Zato je povijesno utemeljena i demokratski legitimna inicijativa akademika Josipa Pečarića o tome da se referendum o pristupu EU odgodi do pravomoćnosti haaške presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Jeste li igdje u medijima pročitali tu inicijativu? Doista, zašto referendum ide „po kratkom postupku”, bez valjane informiranosti građana i bez javne rasprave pro et contra? Zato da ne propadnu politike koje su Hrvatsku dovele u bananu.
Čast Talijanu, ali zašto bismo više ikome, pa i njemu, nekritički vjerovali? Imamo svoju glavu i pamet, odgovornost i slobodu. I ono što najviše smeta – svoju državu, koju mnoge članice EU nisu željele. Zato nas kažnjavaju i zato će nas nastaviti kažnjavati i pokušati strpati u neki novi jugokavez. Lakše ćemo se oduprijeti i opstati, budemo li se umjesto na Lisabonski ugovor oslanjali na vlastite snage. I pomoć Božju. Ne Lajolinu, nego Božju.
Nenad Piskač
