Kao da smo kolonija, tako se ponašaju svi oni koji se čude i na sam spomen titlovanja srpske serije “Žikina dinastija”. Jao, kakva hereza, kakvi kompleksaši. Sprdačina, čemu to činiti, kad svi mi razumijemo srpski. Nije se prevodilo ni prije pa smo se svi razumjeli. Ionako bolje razumijemo srpski nego Istrijane, Zagorce, Međimurce.

To nisu nikakvi argumenti.

Neposredno nakon rata pojavili su se titlovi pod nekim filmovima s prostora bivše Jugoslavije, što je izazvalo sprdanje u hrvatskoj javnosti, pa se s tom praksom prestalo. Stvar je ponovo postala vrlo aktualna kad je Agencija za elektroničke medije poslala RTL televiziji zahtijev da pod seriju “Žikina dinastija” stavi titlove, što je RTL televizija odbila s objašnjenjem da svi u Hrvatskoj ionako razumiju srpski, te da bi im titlovanje značajno podiglo troškove. Usto su se požalili na diskriminaciju, jer navodno se od drugih televizija tako nešto ne traži. U čemu je onda uopće problem i zašto se oko toga diglo više buke nego oko premlaćivanja hrvatskih navijača od strane Novosadista?

Vijeće se poziva na zakon, koji je jasan i nedvosmislen, a priču o diskriminaciji i tome da se to traži samo od RTL-a objašnjava jednostavno pritužbama gledatelja koji su uputili pritužbu Agenciji vezano za Žikinu dinastiju, na što su oni reagirali kako jedino smiju i mogu, radeći svoj posao, odnosno tražeći da se ispoštuje – važeći zakon RH. Kad se netko bude žalio na druge stanice s koncesijom u RH, kažu, uputit će svakako isti zahtjev i njima.

Zašto se RTL žali nije teško pogoditi. Ova moćna TV grupacija koja obuhvaća 45 televizija i 32 radio-stanice u 11 zemalja, među kojima je i Hrvatska, upravo je u pregovorima za kupovinu velike srbijanske TV kuće, Pink TV. Integracija hrvatskog i srpskog medijskog prostora zajedničkim sadržajima bi smanjila cijenu produkcije. RTL i uobičajena ekipa projugoslavenskih novinara je digla buku u javnosti oko toga kome smeta srpski jezik na TV, no radi se o klasičnoj zamjeni teza. Srpski jezik ne smeta nikom – nitko nije tražio da se film sinhronizira, što je uobičajena europska praksa. Pravo pitanje je, kome  toliko smetaju titlovi i zašto uopće? Uostalom, na današnjim TV kanalima se titlovi mogu i isključiti.

Bar su tri dobra razloga zašto filmove na stranim jezicima – radilo se o srpskom koji svi razumiju ili kineskom koji nitko ne razumije – treba titlovati ili sinhronizirati, i niti jedan od njih nema nikakve veze s time što tko razumije. U krajnjoj liniji, skoro svi razumiiju i engleski pa filmove na engleskom svejedno titlujemo.

Prvi je već spomenuti – zakon. On je tu nedvosmislen, i u njemu piše:

Članak 4.
(1) Pružatelji medijskih usluga dužni su objavljivati program na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu ili u prijevodu na hrvatski jezik, sukladno odredbama ovoga Zakona.
(2) Pružatelji medijskih usluga mogu promicati i stvaralaštvo na narječjima hrvatskog jezika, što se smatra ispunjavanjem obveze iz stavka 1. ovoga članka.

Dakle, zakon daje odgovor na često postavljan argument protiv titlovanja filmova na srpskom, a to je da mnogo više ljudi razumije srpski nego što Dalmatinaca razumije kajkavski ili Slavonaca čakavicu. To su narječja hrvatskog jezika, a srpski je jednostavno – strani jezik, ma koliko sličan hrvatskom književnom jeziku bio. Osobno, smatram da bi bilo jako dobro da se i narječja titluju radi lakšeg razumijevanja – i siguran sam da se nitko na to ne bi bunio niti bi itko to ismijavao. Jer, to tada ne bi imalo političke konotacije.

Spomenuvši političke konotacije, dolazimo do drugog razloga. Ukoliko imamo svoj jezik, dužnost nam je to poštovati. Davno je poznato da se preko jezika – filmova, knjiga, i sličnog – najlakše širi vlastiti kulturni utjecaj, a preko toga se onda širi i onaj politički. To se zove “kulturni imperijalizam”. Srbija je kulturni imperijalizam oduvijek provodila planski i smišljeno, a upravo je jezik bio temelj kojim je Vuk Stefanović Karadžić sredinom 19. stoljeća, u doba nacionalističkih revolucija i pada starih carstava zasnovanih na dinastijama, širio srpstvo.

Temelj njegove teze “Srbi svi i svuda” je – štokavica. Vuk je Srbima nazivao sve koji govore štokavski, pa čak i neke koji nisu govorili tim narječjem. Tako je Vuk među Srbe ubrajao i Crnogorce, Bošnjake i Makedonce, ali i “Dubrovčane”, “Slavonce”, “Dalmatince” i tako dalje – izraz “Hrvati” nije nikad koristio, za njega su to “Srbi rimskog zakona”, odnosno, Srbi katoličke vjere.

Od onda na dalje, svi pokušaji “posrbljavanja” Hrvata išli su preko jezika, preko Načertanija pa do Šešelja i Miloševića. Hrvatima je negiran vlastiti jezik i vlastiti nacionalni identitet, a sličnost jezika je korištena kao dokaz da se radi o jednom narodu. Naravno, u tom jednom narodu bi Hrvati bili de facto izdajice srpstva samim tim što su se priklonili katoličanstvu kao univerzalnom, a ne pravoslavlju kao srpskom nacionalnom – uostalom, tako ih se i gledalo u prvoj Jugoslaviji. U drugoj je to prevedeno u paradigmu hrvatskog “klerofašizma” i separatizma spram srpskog slobodarskog i ujediniteljskog duha.

Da bismo se podsjetili koliko je jezik važan spomenimo i mađarizaciju koja je provođena u 19. stoljeću i koja je bila ključni čimbenik koji je u hrvatskoj javnosti stvorio dojam da bi nam bilo bolje da se ujedinimo s drugim južnim Slavenima, koji “govore istim jezikom”. Kako je Hrvatska prošla pritom, ne treba niti govoriti. No, u kontekstu ove priče s titlovanjem srpskih filmova – za pravo na titlovanje mađarskih smo se Bogu hvala izborili – važnija je borba za priznavanje hrvatskog jezika u odnosu na srpski. Hrvatska novija povijest je dobrim dijelom povijest borbe za pravo na vlastiti jezik. Stvari su otežane time što su Ilirci, upravo da bi olakšali ujednijenje južnih Slavena, kao jezični standard izabrali štokavicu kojom od Hrvata tada nije govorio gotovo nitko, osim Dubrovčana. Da je uzet jezik kojim se služila većina tadašnjih Hrvata jezični standard bi bio mnogo više nalik slovenskom.

Hebrangov pad je započeo zbog inzistiranja na osnivanju hrvatske novinske agencije i upotrebi hrvatskog imena i jezika, što mu Tito nikad nije oprostio, da bi ga kasnije dao smaknuti. Zanimljivo da je upravo na Hebrangov dobranmjerni, ali naivan prijedlog ZAVNOH 1944. odlučio da oba pisma – latinica i ćirilica – postanu ravnopravna u Hrvatskoj. U ožujku 1944. Moša Pijade je dragovoljno pruženu ravnopravnost odlučio zlorabiti tako da je izradio prijedlog o teritorijalnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj. Kad je napravio zemljovide srpske autonomije, da bi obuhvatio Srbe u Slavoniji “morao je” oduzeti Hrvatima brojna hrvatska naselja, odnosno praktički je iscrtao kartu buduće velike Srbije. Hebrangu se to nije niti najmanje dopalo, a može i danas poslužiti kao dobar podsjetnik kako se “dobra volja” uvijek može zloupotrijebiti – i zloupotrijebit će se ako je ikako moguće, naročito na Balkanu.

Treba se podsjetiti i “deklaracije” iz 1967., koju su potpisali svi tada vodeći hrvatski intelektualci uključujući Krležu,  koju možete pročitati ovdje, i ako do sad nikad niste, svakako vam preporučujemo da to učinite:

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Autor M. Holjevac

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save