KRAJ CIVILIZACIJE
Nametnuta globalizacija pod tiranijom konzumerizma je kraj ove civilizacije. U tzv. mayanskom kalendaru 24. prosinca 2012. predviđa se kraj jednog ciklusa. Je li to kraj nametnute kolonizacije i diktature radikalnog moralnog relativizma?

Suvremena civilizacija je od čovjeka učinila homo duplexa jer živi svijet konformizma u javnom i individualizma u privatnom životu. Mržnja i šutnja (osobito na nepravdu) su postali usud života tzv. suvremenog homo sapiensa. Smatramo li se neurotičnima i često ispadnemo «iz takta»? Jesmo li depresivci ili (latentni) agresivci? Reagiramo li često emotivno i burno? Imamo li nesavladivu potrebu za hranom, seksom, kupovinom? Jesmo li, pored toga, postali ovisnici (bez droga) o poslu, politici, novcu, neradu, izgledu, medijima, tabletama, nasilju, zaduživanju, drugoj osobi, klađenju, brzinama…? Ako smo na neko od pitanja potvrdno odgovorili, možemo govoriti da smo ušli u neku od ovisnosti i/ili (mogućeg) poremećaja osobnosti. Pitanje je: Tko o(p)staje (ili može ostati) “normalan” u tzv. suvremenoj civilizaciji? Sve suvremene ovisnosti imaju snažne poveznice s fenomenom tzv. suvremene civilizacije: otuđenjem, anemičnošću, anksioznošću…

Paralelno s tim, mi i dalje kroz materijalni doseg mjerimo civilizacijske vrednote. Još je Jean Jacques Rousseau proročanski predvidio da će proporcionalno s napretkom materijalne civilizacije nestajati duhovna dimenzija čovjeka i/ili moralnost, a Karl Marx da će sve kulminirati sa zadnjim vidom otuđenja čovjeka – od samoga sebe. U njegovom briljantnom traktatu o fetiškom karakteru robe predviđa posljedice (kraja kapitalizma) kada će stvari dobivati ljudski izgled, a ljudi se depersonalizirati! Erich Fromm bi rekao da je “imati” progutalo “biti”. Je li to cijena civilizacije koju moramo platiti i s kakvim aktualnim posljedicama?

Jeffrey Grupp u knjizi „Korporatizam – Novi svjetski poredak“ tvrdi da su korporatisti Amerikancima isprali mozak, vjerujući kako je normalno živjeti najveći dio vremena izvan obitelji i doma. U tom kontekstu on ironično konstatira da Amerikanci žive „kao beskućnici, u nedostatku intime razorenih obitelji“. Amerikance se natjeralo da rade za korporacije, da u „radnim logorima“ budu svjesno robovi, a njihova djeca u cjelodnevnom boravku i/ili u školama… Grupp detaljno opisuje porobljavanje prezrenih na svijetu od strane “monopolističkih svjetskih korporacija” koje kontroliraju sve resurse, od informacija, medicine, farmacije, obrazovanja… Korporacije uzurpiraju sve ljudske resurse pa sami građani postaju „ovisni o korporatistima koji te resurse kontroliraju”. Primjere takvih korporacija vidi u General Electricy, General Motorsu, McDonaldsu, Nacional City Bank sve do farmaceutske industrije, MMF-a i Svjetske banke. Smatra da će se ostvarenjem ciljeva korporatista ostvariti neofeudalizam. On izjednačava socrealističku diktaturu s korporativnom.

Dirigirani kaos je razvidan od prošlogodišnjih, izazvanih revolucija “arapskog proljeća” do zadnjih nasilnih prosvjeda u Grčkoj i Španjolskoj. Vladari kaosa putem različitih korporacija potiču kolektivnu histeriju, od farmaceutske mafije s kravljim ludilom, AIDS-a, ptičje i svinjske gripe, do bankarske mafije. Ljudi masovno (uz)imaju kredite i ponašaju se kao i država-ovisnik, kojoj treba novi “šut” (kredit- zaduživanje…) da bi produžili agoniju umiranja. Država kao i njeni građani postaju tako trajni ovisnici o kapitalu korporatista.

Kraj (ovakve) civilizacije?

Živimo u vremenu „gomile usamljenika” (D. Riesman), koja se kasnije usmjerava ka gnjevnoj masi koja emotivno reagira na izvanjske okolnosti, a njezini članovi pokazuju lakovjernost, sklonost nasilju, netolerantnosti i nekontroliranom ispoljavanju frustracija. Danas najveće opasnosti za (opstanak) čovjeka nameću svjetski korporatisti, radikalni moralni relativizam i (ekstremni) anarhistički pokret.

Naše stoljeće je obilježeno hladnim pozitivizmom i racionalizmom, manipulativnim konzumerizmom i hedonizmom, ekstremnim relativizmom i anarhizmom, religioznim indiferentizmom i nasrtljivim sekularizmom. Svi ti „izmi“ se predstavljaju u ime čovjeka, ali zapravo ga razaraju. Suvremeni čovjek je sve manje biće rada, nade, tolerancije, razumno, smisleno, odgovorno, pravedno, savjesno, društveno i biće rada, a sve više potrošačko biće, skeptično, tjeskobno biće, neodgovorno, netolerantno, (auto)destruktivno biće, biće koje se dosađuje, nemoralno, otuđeno biće ovisno o (s)tvarima i biće koje negira sve autoritete.

Nametnuta globalizacija pod tiranijom konzumerizma je kraj (ove) civilizacije. Tzv. suvremena civilizacija radi po principu “planirane zastarjelosti”. Tajna povijest planiranog zastarijevanja izvrsno je prikazana u dokumentarnom filmu: http://www.portalsvijesti.com/index.php/portal-tv/286-zavjera-zarulja-tajna-povijest-planiranog-zastarijevanja

U tzv. mayanskom kalendaru 24. prosinca 2012. predviđa se kraj jednog ciklusa. Je li to kraj nametnute kolonizacije, diktature radikalnog moralnog relativizma i potrošačke kulture? Tako želim vjerovati. O tome na kraju teksta.

Indikativno je da se na internetu sve više pretražuje dokumentarac o “kraju svijeta”: http://www.dokumentarci.com/misterije/2012-kraj-svijeta-video_d7724f968.html

Nije li simptomatično da su upravo Amerikanci nakon napada od 11. rujna 2001. spoznali da ih jedino zaboravljene vrednote solidarnosti i suosjećanja mogu pro futuro spasiti od višestrukog kolapsa!? Taj događaj je uveliko doprinio sukobu kultura. Situaciju je „podgrijala“ svjetska uspješnica Samuela P. Huntingtona, profesora na Harvardskom Sveučilištu, pod naslovom The clash of civilizations, (Izdavač: Samion & Schuster, New York, London, Toronto, Sydney (2011). Ta knjiga, autora muslimanske vjeroispovijesti („Sudar kultura“) je od 1996. godine doživjela veći broj izdanja, izazvavši brojn e polemike. „Sukob civilizacija“ sagledava kroz vjersko naslijeđe koje je ostavilo duboke tragove na suvremenim vrijednostima i civilizacijskom raskolu između Zapada i islamskog svijeta, pa “opasni sukobi neće biti između socijalnih klasa, bogatih i siromašnih…“ (str. 28) Huntington značajke zapadne civilizacije vidi u odvajanju crkvenih i svjetovnih vlasti, a potencijalne sukobe vidi s posljedicama seksualne liberalizacije i ravnopravnosti spolova, koje se suptilno nameću islamskim društvima. (str. 70-71. i u zaključku knjige (na str. 369).

Samoubojstvo suvremene civilizacije R. Koch i C. Smith prepoznaju u inverzijama vrijednosti: «Umjesto štednje i odgovornog ponašanja imamo kod većine poriv da misle samo na sebe. Umjesto idealizma imamo cinizam. Umjesto smisla i cilja imamo novac. Umjesto ozbiljnosti imamo trivijalnost i prepuštanja uživanju…» (Koch, R i Smith, C, u knjizi Samoubojstvo zapada). Posljedice inverzija vrednota na kraj ove civilizacije sjajno opisuje Oleg Platonov u knjizi „Zašto će propasti Amerika“?, (o čemu pišem u slijedećem podnaslovu ovog članka). Među zapisima iz ‘Protokola Sionskih mudraca“ (iz 18. stoljeća) posebno su aktualni dijelovi vezani za gospodarski kolaps, stvaranje dužničkog ropstva, razvrat i zaglupljivanje. Ta proročanstva se podudaraju s mehanizmima koji već dugi niz godina korporatisti pokreću, od dužničkog ropstva – tzv. „depresije“ ili (sve)globalne gospodarske recesije do medijskog „zaglupljivanja“; vidjeti knjigu K. Teylor, “Ispiranje mozga”. Zato je još 1999. godine poznati francuski sociolog Pijer Burdije na kongresu u Parizu održao referat pod znakovitim nazivom „Gospodari svijeta, znate li što radite“?

Pored (svega) toga, demografska depopulacija u Europi će prema P. Buchananu dovesti do “smrti Zapada”. Frustracije useljenika i domicilnog stanovništva će s vremenom ekspanzirati s novim, još snažnijim prosvjedima i neredima. Nemojmo zaboraviti da je Španjolska od ulaska u EU dobila više od pet milijuna „stranaca“.

Posljedice radikalnog moralnog relativizma

Radikalni moralni relativizam potiču vlasnici medija. O tome sam opširno pisao u svojim knjigama (sa suradnicima) posljednjih sedam godina. Pored toga, opasnosti (osobito za mladu generaciju) proizlaze iz danas „rehabilitirajućih“ promišljanja poznatih anarhista: „Tamo gdje umire autoritet rađa se sloboda“ (sljedbenici Kropotkina u transparentu kod njegove sahrane), Bakunjina i njegova načela: „Strast za razaranjem je kreativna strast“ i Proudhona: “Naše načelo jest: Ateizam u religiji. Anarhija u politici. Bez vlasništva u ekonomskoj sferi.” Dostojevski sve to sažima u rečenici: “Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. Anarhisti nude koncept “rastakanja države”, Crkve, škole i obitelji. Pitanje je koji im autoritet o(p)staje?! Mladi na internetskoj (internacionalnoj) „zajednici“ prizivaju dane kaosa. Snimljen je dokumentarni film „Dani kaosa“ u kojem se najavljuju napadi na represivni aparat diljem Europe http://www.readers-edition.de/2010/02/26/rueckkehr-der-chaostage/. Ovaj izravan poziv na eskalaciju nasilja pro futuro do danas nije uzet ozbiljno, neovisno o prošlim nasilnim prosvjedima i/ili „internetskim revolucijama“!?

U radikalnom moralnom relativizmu, kao i u anarhizmu, sustavno se potiru svi autoriteti: Crkva, škola, brak i obitelj… Arhitekti „kulture smrti“ (ubrzano) rade na “Novom poretku: homoseksualni brakovi bit će legalizirani, roditeljima neće biti dozvoljeno odgajanje djece, država će se pobrinuti da žene ne budu domaćice nego sve zaposlene, a monogamni brakovi će se s vremenom ukinuti.” (Epperson, R. u knjizi “Novi svjetski poredak”) Današnja djeca odgajana u razorenim obiteljima i/ili popustljivim roditeljima spremna su uzimati, a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. U (sveprisutnoj) amerikaniziranoj ‘fast-food-obitelji’ ukućani žive jedni pored drugih, a ne s drugima. Sloboda bez odgovornosti vodi samovolji, a „samovolja je već nasilje nad tuđom slobodom“ (Periša, A. u knjizi “Putokaz kroz hrvatske svjetove”). Trivijaliziranjem i relativiziranjem (odgojnih) vrijednosti djecu odgajamo raspuštenosti „i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti i to nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka i to nazivamo prosvjećenošću“ (Platonov, O. u knjizi,”Zašto će propasti Amerika”?) Mlade smo učinili „prognanicima života“ (J. Lesourne) i sad nam oni uzvraćaju udarac. Posljedica svega je današnja bumerang generacija mladih i njeni facebook prosvjedi koji su i u mnogim elementima preuzeli obilježja nasilnih revolucija. Ovdje je (pedagoški) opravdano citirati libanonskog pjesnika Halila Džubrana iz knjige «Prorok«: «Uvijek vam govorahu da je rad prokletstvo, a trud nesreća. Ali ja vam kažem da radeći ispunjate dio najdubljeg sna koji vam je određen. Ljubiti život u radu znači biti prisan s najskrovitijom tajnom života».

Dirigirane revolucije

U svojoj posljednjoj knjizi dirigirani kaos detektiram kroz poveznice anarhista i korporatista kod prizivanja i organizacije nereda (“Anarchism – Protests – Upbringing: Anarchistic implications in student protests and upbringing”- drugo prošireno izdanje s hrvatskog jezika). Prošle i buduće studentske prosvjede sagledavam kroz prizmu „dirigiranog kaosa“, u kojemu veliki igrači ostvaruju svoje ciljeve. Represija prema prosvjednicima odgovara “vladarima kaosa”. Pored toga, u knjizi analiziram posljednje revolucije u Sjevernoj Africi pozivajući se na argumente bivšeg glavnog ekonomiste Svjetske banke Joseph Eugena Stiglitza, dobitnika Nobelove nagrade iz ekonomije, koji je 2001. godine uputio na strategiju korporatista s “četiri koraka za prokletstvo“ za “male narode”, osobito s područja Jugoistočne Europe i Sjeverne Afrike. Zadnji „korak“ je poticanje dirigiranog kaosa s neredima i nasiljem. Na primjer, Europska unija i Amerika dugovali su libijskoj državi do 2011. godine, prije svrgavanja Gadafijevog režima, gotovo 200 milijardi dolara za isporučenu naftu. Muamer el Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio da će, u suprotnom, sklopiti druge međudržavne ugovore. Zbog toga je došlo do neviđenog razaranja Libije i svrgavanja Gadfija, koji prije toga desetljećima “velikima” nije smetao. Pod vodstvom “tiranina”, kako su ga tijekom granatiranja zvale “velike sile”, Libija je postala najbogatija afrička država. Dakle, nije problem što je Gadafi osvjedočeni diktator, nego je “velikima” zasmetalo što je ignorirao MMF i Svjetsku banku. Znajući da su SAD na rubu bankrota, predsjednik Barack Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir (!), pozvao je i zemlje EU na “oslobađanje” Libije od “tiranina”. Obamina oružana, “mirovna” intervencija u Siriji, Libiji i Egiptu je „prozirna priča“. U razgovoru za Yahoo-ov Daily Ticker od 10. kolovoza 2011. Joseph Stiglitz odgovara novinaru kako su (i koji) korporatisti doveli Amerikance do „dužničkog ropstva“. Stiglitz zaključuje kako ova godina neće biti godina okončanja krize “već početak nove i još strašnije faze najveće ekonomske katastrofe koju je svijet vidio”.

Europska unija je “produžena ruka” korporatista. Hrvatska je proključala s nenasilnim prosvjedima u prošloj godini. Cilj je da isti postanu nasilni u ovoj, vjerojatnije u 2013. godini. Tako moćne države lakše ostvaruju svoje neokolonijalističke aspiracije. Permanentno reprogramiranje dugova Hrvatskoj je sustavno rušilo nacionalnu samostalnost, čija posljedica je dužničko ropstvo, jer centri financijske moći stvoriše pakleni plan života na dug. Svjetski centri moći, koje je detektirao Stiglitz, postaju vlasnici naših života. To svi ozbiljniji ekonomski analitičari i politolozi ne osporavaju. Njima se pridružuje i ugledni britanski parlamentarac Nigel Farage, koji današnju EU dijeli na bogati „Sjever (s kolonijalnim aspiracijama) i siromašni Jug“ (iz njegova govora u Europskom parlamentu, 30. studenog 2011.). Strani kapital u Hrvatskoj je osvojio sve trgovačke centre, ušao gotovo u sve tiskovine i komercijalne televizije, hotele, banke, INU… Ova vlada je već najavila privatizaciju jedine nam Poštanske banke, Croatia osiguranja… Naše političke elite će ugasiti brodogradnju, prodati elektroprivredu, hrvatske vode i šume. Ostat ćemo bez ičega. Brojne zemlje u tranziciji, kao i one koje su tek ušle u EU, koje su nekad živjele od vlastite proizvodnje, ribarstva, poljoprivrede sada sve uvoze iz EU-a, a iste se države sve više zadužuju. Sve prema pomno razrađenom scenariju.

Šest zaključnih pitanja:

Je li započeo (učinkoviti) val globalnih promjena protiv “vladara kaosa”?  Za sada, prosvjednici ne nude alternative, ne vjeruju nikome, a najmanje političarima i korporacijama. Nemiri su posljedica duboke ekonomske i političke, a najviše krize autoriteta. Hoće li, u ekspanziranom procesu samouništenja ove “civilizacije”, solidarnost, suosjećanje i građanska hrabrost postati usud života većine i hoće li konačno obespravljeni ugledati “svjetlo na kraju tunela”? Hoćemo li (u Hrvatskoj) zaboraviti vrijednosti i iskustva iz Domovinskog rata? Hoće li suvremeni Amerikanci izvući poruku da su (“primitivni”) Indijanci na njihovom teritoriju (tzv. suvremene civilizacije) kolektivno sudjelovali u obredima “u potrazi za vizijom”? Hoćemo li konačno spoznati da na individualnom i društvenom planu nije važno samo konstatirati što nam se događa nego i kako reagiramo na to što nam se događa?! Hoće li prosječni čovjek izvući zaključak iz briljantne konstatacije nekadašnjeg predsjednika SAD-a J. F Kennedya: “Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas; upitajte se što vi možete uraditi za nju?”

Kraj ove civilizacije može biti iskorak u humaniju budućnost! Uspjeh se više neće mjeriti time koliko imaš nego time koliko suosjećaš i pomažeš drugima. Walter Russel je dao zadnji apel suvremenom čovjeku: “Sve dok čovjek ne nauči izgubiti sebe, ne može se pronaći!”

Autor: Zlatko Miliša|/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save