O latinskom govoru Opustošena Hrvatska, Šimuna Kožičića Benje, 1518. g.
KOŽIČIĆ NA FRANCUSKOME – 1518. godine
Dosad se smatralo da je Kožičićev govor Opustošena Hrvatska sačuvan samo djelomično, pa je tako nepotpun objavljivan u svim novijim izdanjima. No u inozemnim knjižnicama nalazi se
više primjeraka integralnoga teksta, koji otkrivaju da je čitav govor gotovo dvostruko dulji od dosad poznatih ulomaka
Kao što je dobro poznato, sačuvana su dva latinska govora zadarskoga humanista, modruškoga biskupa, prevoditelja i izdavača glagoljskih knjiga Šimuna Kožičića Benje (oko 1460–1536). Prvi od njih izgovoren je na šestom zasjedanju Lateranskoga koncila, 27. travnja 1513, a drugi pred papom Leonom X. i kardinalima, izvan koncilskoga zasjedanja, 5. studenoga 1516. Oba su objavljena tiskom, bez oznake godine i mjesta izdanja; ipak, kako sam pokazao u jednom prethodnom radu, nema sumnje da su tiskani u Rimu, kod Marcella Silbera, onih godina kada su i izrečeni. Za drugi govor, koji nosi naslov De Corvatiae desolatione (Opustošena Hrvatska), dosad se smatrao da je sačuvan samo djelomično, pa je tako nepotpun, s lakunom u sredini, objavlji
van u svim novijim izdanjima.
Opustošena Hrvatska – cjelovita
Dosadašnji proučavatelji i izdavači Kožičićeva govora De Corvatiae desolatione služili su se primjerkom koji se čuva u NSK u Zagrebu. Oni su uočili da dio teksta nedostaje, ali nisu znali kolika je praznina i što joj je uzrok. A ipak, tko malo pozornije zagleda u taj primjerak, brzo može shvatiti o čemu je riječ. Knjiga je izvorno tiskana kao sveščić od dvanaest stranica, pri čemu su, kako je uobičajeno, tri veća lista presavijena po sredini, tako da se dobilo šest upola manjih. Zagrebačkom primjerku nedostaje unutarnji presavijeni list, tj. četiri unutarnje stranice. Trebalo je samo potražiti koji drugi primjerak Kožičićeva govora da bi se došlo do dijela teksta koji je nedostajao. Takvih primjeraka ima u inozemnim knjižnicama više, pa nije bilo teško doći do jednoga od njih.
Kada uzmemo u ruke čitav govor, vidimo da je on gotovo dvostruko dulji od dosad poznatih ulomaka. Potrebno je stoga prirediti novo, integralno izdanje teksta i njegov prijevod; cjelovit tekst potaknut će, dakako, nove raščlambe i interpretacije. U ovoj prigodi moguće je samo ukratko skicirati sadržaj govora i iznijeti bitne njegove naglaske.
Svoju besjedu Kožičić otvara podsjećanjem na prethodni govor, onaj iz 1513, a zatim iznosi povijest obitelji Frankapana i pohvalu pojedinih njezinih članova. U dosad nepoznatu dijelu teksta govornik iznosi kratak zemljopisni prikaz hrvatskih zemalja i opisuje stanje u svojoj biskupiji: velikaši su osiromašeni, mnogi su im posjedi oteti, stanovništvo je velikim dijelom odvedeno u roblje. Kršćanski vladari ne vjeruju vapajima susjeda, zavaravaju se da je opasnost daleko i ne prestaju međusobno ratovati u Italiji. Sa žaljenjem Kožičić podsjeća na davna vremena križarskih ratova kada su francuski velikaši krenuli da oslobode Jeruzalem iz ruku nevjernika. Zaključujući kako danas očito nema smisla ufati se u pomoć prijetvornih svjetovnih vladara, govornik se obraća izravno crkvenom poglavaru, papi Leonu X, i to ne molbom, nego zahtjevom, štoviše, oštrim upozorenjem: „Ti si pastir ovaca, Tebe je Bog postavio iznad kraljevstava i vladara, i iz Tvojih ruku tražit će se račun za krv ubogih kršćana!“ Ne dobiju li uskoro pomoć (nastavlja Kožičić u već otprije poznatu dijelu govora), preostali će krajevi Dalmacije i Hrvatske potpasti pod muhamedanski jaram. Sve što govornik u ime branitelja traži samo su mrvice u usporedbi sa zlatom i srebrom koje se u Rimu troši na raskošne građevine; samo malen dio toga blaga spasio bi mnoge hramove od oskvrnuća, mnoge kršćane od sramote, ropstva i smrti. Stoga govornik poziva Svetog Oca da osobno pokrene križarski pohod: na njegov poziv nijedan se vladar neće smjeti oglušiti, stvorit će se moćna vojska na kopnu i na moru, neprijatelj će biti poražen („I pobjeći će zmija pred lavom koji će je ričući progoniti!“). Ako ni taj posljednji vapaj ne donese pomoć, najavljuje Kožičić, kršćani će biti primorani da sklope savez s Osmanlijama te će postati njihovi podanici; štoviše, pridružit će se njihovoj vojsci i s njome pljačkati druge kršćane. Posve nedvosmisleno, govornik još jednom upozorava papu da će on osobno biti odgovoran: „Tko bude tomu krivac, neka položi račun pred Bogom svemogućim.“
Kožičić u vrtlogu povijesti
Za bolje razumijevanje obaju govora nužno je poznavati njihov kontekst – ne samo domaći, protuosmanlijski, o kojem se dosad redovito govorilo, nego jednako i onaj koncilski i međunarodni, koji je dosad bio zanemarivan. Proklamirani ciljevi Petoga lateranskog koncila bili su ponovna uspostava crkvenoga jedinstva, obnova Crkve i križarski pohod protiv Osmanlija. No glavni cilj Julija II, pape koji je u svibnju 1512. sazvao koncil, bio je spriječiti rad Sabora u Pisi što su ga nešto prije, u listopadu 1511, sazvali pa
pini neprijatelji, car Maksimilijan I. i kralj Luj XII, da bi rimskoga poglavara svrgnuli s vlasti. Pizanski sabor bio je kulminacija koncilijarizma, tj. nastojanja da se ograniči papinska vlast, u čemu su se osobito isticali francuski prelati i vladari. Iako su priznavali vjersko jedinstvo s Rimom, oni su ipak nastojali izboriti što veću autonomiju francuske nacionalne crkve. Postavke toga pokreta za autonomiju, zvanoga galikanizam, pravno su utvrđene u tzv. Pragmatičnoj sankciji, donesenoj u Bourgesu 1438. Po njezinim odredbama francuske biskupe biraju dijecezanski kaptoli unutar Francuske (a papa ima ovlast potvrditi ih); papino pravo da oporezuje francuske crkve strogo je ograničeno, a sudbene ovlasti Svete Stolice u Francuskoj bitno su smanjene.
Ipak, pokušaj razvlaštenja pape u Pisi nije uspio; Francuzi su naposljetku napustili raskolnički Pizanski sabor i pridružili se Lateranskom koncilu. U međuvremenu Julije II. je umro, a na papinskoj stolici naslijedio ga je Leon X. Kad je 1515. umro francuski kralj Luj XII, njegov nasljednik Franjo I. odlučio je poći drukčijim putem. Osobno se sastao s Leonom X. u Bologni te je 18. kolovoza 1516. s njime sklopio konkordat. Prema tom sporazumu, koji je službeno prihvaćen na 11. zasjedanju koncila, 19. prosinca 1516, Franjo je priznao papinu nadređenost u odnosu na koncil, dok je zauzvrat sam francuski kralj (a ne više kaptoli) dobio pravo osobno imenovati biskupe i druge prelate u Francuskoj. Takve promjene nisu, dakako, bile po volji francuskim velikašima i crkvenim dostojanstvenicima.
Zanimljivo je iz te perspektive usporediti sadržaj dvaju Kožičićevih nastupa. Jedinstvo i obnova Crkve te križarski pohod za njega nisu samo načelna pitanja, pa ni politička i geostrategijska pragma, nego nužni preduvjeti golog opstanka. Stoga modruški biskup u obama govorima pokušava povezati proklamirane koncilske ciljeve s nastojanjem da spasi svoj zavičaj. Ipak, uočljiva je određena promjena u strukturi, u težištu i u perspektivi. U prvom govoru, onom iz 1513, Kožičićevo je izlaganje preglednije i više vezano za koncilske teme; u drugom, iz 1516, povijesni ekskurzi stalno se izmjenjuju s prikazima gotovo beznadna stanja u Hrvatskoj, ponovljeno se umeću prijekori, a poglavita, zapravo jedina svrha govornikova, jest potaknuti križarski pohod. Osim toga, u drugom se govoru Kožičić češće obraća izravno papi, kojeg, kako smo vidjeli, vrlo oštro upozorava na njegovu dužnost i odgovornost pred Bogom. Napokon, promjena se vidi i u odnosu prema Francuzima. U travnju 1513. Kožičić spominje francuske kardinale u negativnom kontekstu, kao poticatelje raskola (prvi govor održan je dok još traje Pizanski sabor: francuski su predstavnici u Pisi, a ne u Laternu). U studenom 1516 – nepuna četiri mjeseca nakon što je sklopljen bolonjski konkordat – Kožičić ističe svijetli primjer „francuskih kraljeva, vojvoda, markiza i knezova“ koji su bili poveli križarsku vojnu potaknuti jedino žarom vjere i nadom u buduće blaženstvo.
Opustošena Hrvatska u Francuskoj
Kožičićev govor Opustošena Hrvatska tiskan je ne samo u Rimu nego i u Parizu (kod Jeana Petita). Kao ni rimsko, ni pariško izdanje ne nosi oznaku godine, no valja pretpostaviti da se i ono pojavilo nedugo nakon što je govor održan – vjerojatno već tijekom 1517. Za pariški otisak znalo se zahvaljujući sveobuhvatnoj latinističkoj bibliografiji Šime Jurića; no dosad nije bilo poznato da je već oko 1518, također u Parizu, Opustošena Hrvatska objavljena u prijevodu na francuski.
Taj prijevod ne pojavljuje se, doduše, samostalno, nego u zborniku dokumenata koji se tiču galikanskih sloboština, dakle borbe francuskih staleža za ovlasti usuprot papi i samu kralju. Dug naslov tog sveska, kojemu je tiskar Pierre Vidoue, a prodavao ga je knjižar Galliot du Pré, započinje ovako: Cest lordre tenu et garde en la notable et quasi diuine assemblee des troys estatz… conuoquez en la uille de Tours (itd.). Knjiga sadrži zaključke skupštine triju staleža održane u Toursu 1484, zatim pritužbe kralju Luju XI. zbog toga što je 1461. ukinuo Pragmatičnu sankciju te napokon (na ff. 85–92) Kožičićev govor. Na naslovnici govor je najavljen ovako: Epistre exortatiue a nostre Sainct Pere le pape Leon X. de ce non pour la recouurance de la Terre Saincte. U uvodnoj bilješci prije prijevoda kao autor se navodi „reuerend pere en Dieu leuesque de Modrusie, ambassadeur deuers sa Sainctete pour le pais de Coruacia“ („časni otac u Gospodinu, biskup modruški, izaslanik pred Njegovom Svetosti u ime zemlje Hrvatske“). Kožičićevo ime nije nigdje zabilježeno, kao ni ime prevoditelja na francuski. Ipak, ovomu je bilo posve jasno otkud govornik dolazi i u čije ime govori: riječi izvornika: pauperes illi nostri na francuskom glase noz poures gentz de Coruatie.
Pariško izdanje tiskano oko 1517. i prijevod objavljen oko 1518. nedvojbeno pokazuju da je Opustošena Hrvatska privukla pozornost u Francuskoj. Koji su tomu uzroci? S obzirom na sadržaj govora i na tekstove u spomenutom zborniku, možemo iznijeti neke pretpostavke. Oštri prijekori što ih Kožičić kao katolički prelat upućuje Svetom Ocu, a time i Rimskoj kuriji, vjerojatno su odgovarali protupapinskom raspoloženju koje u Francuskoj jača nakon bolonjskoga konkordata. To je doba kada se francuski parlament i Sveučilište u Parizu ponovno pozivaju na prigovore kojima su uspjeli navesti Luja XI. da uspostavi Pragmatičnu sankciju, koju je bio ukinuo 1461; staleži zamjeraju kralju Franji I. što je papi popustio, a istodobno je sebi prisvojio pravo imenovanja francuskih prelata. Napokon, ne treba zanemariti ni Kožičićevu pohvalu francuskih knezova, pokretača križarske vojne, koja je, smijemo pretpostaviti, ugodno odjekivala u duhu francuskih čitatelja.
Nastojanje na obrani sloboština i na ograničavanju vladarske samovlasti bit će i nadalje trajno obilježje u odnosima francuskih staleža s vlastitim kraljevima i s rimskim papama. Stoga nije neobično da se istodobno sa sljedećim skupštinama općih staleža (Orléans, 1560; Pontoise 1561) pojavila knjiga vrlo slična zborniku iz 1518: uz prigovore Luju XI. i zaključke iz Toursa ona ponovno sadrži francuski prijevod Kožičićeva govora, a tiskana je u Parizu, u dva izdanja: 1560. i 1561. Francuski prijevod Opustošene Hrvatske objavljen je, dakle, tri puta u 16. stoljeću. No izdanje iz 1518. ima jedinstvenu vrijednost zbog toga što je posrijedi vrlo rani, možda prvi uopće, prijevod djela kojega hrvatskog književnika na francuski – k tomu objavljen nedugo (oko dvije godine) nakon izvornika.
Zaključiti mi je s jednom zahvalom: podatak o raritetnom francuskom izdanju iz 1518. dugujem pokojnomu profesoru Leu Košuti. On mi ga je pismeno priopćio nedugo prije svoje smrti (25. prosinca 2001), a ja sada ističem njegovu zaslugu i izričem mu najdublju zahvalnost. Ovaj rad posvećujem njegovoj svijetloj uspomeni.
Bratislav Lučin
