Odgoj za medije, a ne Informatika
TRANSFORMACIJA KULTURE
Ako su djeca medijski pismenija od roditelja i nastavnika, što će im Informatika (i) u nižim razredima osnovne škole?
Foto: pixsell
Ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Željko Jovanović je nedavno izjavio da planira uvesti nastavni predmet Informatiku već od prvog razreda osnovnih škola. Ima li ministar izračun koliko će uvođenje tog novog predmeta stajati državni proračun, što se njime dobiva, koje su konsekvence na roditeljski budžet, a koje za odgoj djece i mladih?! Najveći dio djece (već) ima od petog razreda izborni predmet Informatiku, ali ga sve više izbjegavaju jer su nadrasli svoje učitelje. Pored toga, nije poznato hoće li osnovci (i u nižim razredima) trebati posjedovati računalo za obavljanje domaćih uradaka za ovaj predmet ili će se nastava odvijati u sklopu (redovitih) školskih aktivnosti. Djeca izuzetno brzo i učinkovito (sama) savladavaju nove tehnologije, ali nemaju kritički stav prema medijskim sadržajima, pogotovo prema internetu. Djeca su, u prosjeku, medijski pismenija od roditelja i nastavnika. Kada se pitaju roditelji, svi odreda konstatiraju kako im je problem odviknuti dijete od računala, a ne kako ga (dodatno) informatički opismeniti. To su činjenice. Zbog toga, treba uvesti u škole (ono što je aktualno, djeci i roditeljima potrebno) Odgoj za medije, a ne Informatiku (i) u nižim razredima, osobito ne kao redovni predmet.
Zašto medijski odgoj, a ne medijska pismenost
Kultura se sve više transformira u medijsku kulturu (Schmidt, S. J. 1994.) Descartesova krilatica, ovdje izvučena iz konteksta, Cogito ergo sum (Mislim, dakle postojim) u današnjem se vremenu transformira u konzumeristčki slogan: Emo ergo sum (Kupujem, dakle postojim) ili u načelo Georgea Berkeleyja Esse est percipi (u slobodnome prijevodu: nešto postoji samo ako je percipirano). „Kralj“ postaje potrošač. (E. Hemingway u romanu „Sunce se ponovno rađa). Djeca, kao nitko drugi upadaju u mrežu „ribara ljudskih duša“, postajući robom stvari, gdje stvari postaju mjerilo čovjeka (Đ. Šušnjić).
Naviše su djeca indoktrinirana medijskim porukama kako postati bogat, moćan i slavan, živeći pod nevjerojatnim pritiskom ostvarenja nemogućega. Provode svoj život želeći ostvariti ono što im medijski manipulatori određuju kao bitno, a što je za njih nebitno. Umjesto odgoja i neposrednog kontakta, djeci dajemo računalo, televizor ili mobitel. Ekrani su postali kradljivci vremena.
Udžbenici za hrvatski jezik u osnovnim školama (po)ukazuju na nisku zastupljenost sadržaja koji potiču razvoj medijskih kompetencija. U čitankama za osnovne škole prisutni su uglavnom tekstovi vezani za medijsku pismenost, tj. tekstovi koji su više usmjereni na umjetnost, ponajviše filmsku i kazališnu, dok su najmanje zastupljeni tekstovi koji kod djece razvijaju kritičko mišljenje. Medijska kultura obuhvaća razvoj medijske pismenosti iz područja umjetnosti − filmske i kazališne, ali ne (i) razvoja medijske kompetencije.
Rezultati moje najnovije knjige (sa suradnicima) Tamna strana Ekrana, koja će u ožujku biti dostupna javnosti, pokazuju da djeca slobodno vrijeme (u jedanaest škola diljem Hrvatske) najviše provode u „prijateljevanju“ s trima ekranima. U toj knjizi se detaljno analiziraju primjeri medijskih manipulacija, prikazuju rezultati istraživanja o sve izraženijoj ovisnosti djece i mladih o medijima, kršenju dječjih prava u medijima, sve do konkretnih uputa kako provoditi (nacionalno prepoznatljiv) projekt Deset dana bez ekrana. Djeca ocjenjuju negativnima načine kako mediji prezentiraju njihove potrebe i probleme. Međutim, kada se od njih tražila (samo)procjena vlastite izloženosti manipulacijama u medijima, spremnosti i znanja da se suprotstave takvim zlouporabama, onda pokazuju naivnost. Većina ih smatra da upravo oni nisu izloženi manipulacijama te da ih znaju izbjeći, navodeći kako ne znaju točno kako ih prepoznati. Percepcija medijske stvarnosti kao negativne i manipulacijske u svojevrsnom je raskoraku s pretežno zadovoljnim i (samouvjerenim) dječjim stavovima o vlastitoj “imunosti” na medijske trendove ili zlouporabe dječjih prava u medijima.
Nezaštićena dječja prava u medijima
Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece za razdoblje od 2006. do 2012. godine zavrjeđuje širu analizu kako bi se izradila Strategija razvoja od 2012. do 2018. godine, a koja bi bila znatno učinkovitija od dosadašnje. S obzirom na neupitnu snagu i utjecaj medija u suvremenom društvu, njihova uloga u zaštiti interesa i prava djece postaje jednim od ključnih ciljeva u odgoju. Premda Republika Hrvatska iskazuje deklarativno opredjeljenje za provedbu preuzetih obveza zaštite dječjih prava, da bi ista bila mjerljiva i učinkovita potrebno je sagledati sve implikacije rezultata istraživanja i mišljenja stručnjaka koji ukazuju o sve izraženijoj ovisnosti djece i mladih o medijima, medijskim manipulacijama te kršenja dječjih prava u medijima. Tek tada se može operacionalizirati strateški cilj Nacionalnog programa djelovanja za djecu: „unaprijediti kvalitetu života djece u Republici Hrvatskoj”. Većina studija o medijskoj aktivnosti pokazuje da se s porastom korištenja interneta, vrijeme provedeno pred televizorom nije smanjilo već povećalo. Istraživači s američkih Sveučilišta Stanford i California pokazuju da tzv. „multi-tasking” (simultano korištenje različitih medija) oslabljuju dječju memoriju i koncentraciju (opširnije na: www.dailymail.co.uk). Suvremeni „klinci“ postaju djeca medija. S internetom (osobito kod djece) umru brige za druge. Naše dalekovidnice (tzv. „javna“ i komercijalne) su postale prostor za „emitiranje sapunica, serija, kuharica, mjenjačnica, bigbraderica i sličnih drobilica ljudskog dostojanstva.“ (Sead Alić u Vjesniku od 9. veljače 2012.) Seneka je davno ustvrdio i opomenuo buduće generacije: „Nijedno ropstvo nije sramotnije od dobrovoljnoga“.
Agencija za elektroničke medije u Hrvatskoj je pokazala svoju nemoć i/ili svrhu postojanja. Pored toga, nedavno u medijima su izjavile ministrica kulture, dr. Andrea Zlatar Violić i državna Prvavobraniteljica za djecu, Mila Jelavić da (Ministarstvo kulture i ured Pravobraniteljice za djecu) nemaju nikakve pra(vn)e mogućnosti zaštite djece u medijima. Kultura, obrazovanje, informiranje i znanost imaju najmanje prostora u medijima, a trivijalnost, podilaženje najnižim strastima, izmišljanje događaja, spletkarenja, seksualnost, nasilje, oglašavanja, reklame, teroriziranje javnosti sporednim likovima i manipulacije o(p)staju dominantne teme. Odgoj za medije otvara prostor odgoja za kritičko mišljenje u cilju prevencije suvremenih ovisnosti (i) o trima ekranima. Moje kolege i ja već godinama upućujemo na potrebu uvođenja sadržaja iz područja medijske pedagogije u osnovne i srednje škole, kako bi se učenici naučili vještinama potrebnim za istraživanje, ispitivanje i analiziranje načina na koje mediji oblikuju svijet. Do kada čekati?
Autor: Zlatko Miliša|
