Ruska naftna mrlja za Hrvatsku?
DA LI ZAPADNI LOBBYJI BLOKIRAJU DIVERZIFIKACIJU HR ENERGO TRŽIŠTA Nacionalnim referendumom 22. siječnja, kojim je dovršen pristupni proces, Hrvatska postaje najnovija članica Europske unije. No tvrtka JANAF (Jadranski naftovod), koju kontrolira država, na svoj način obilježava pristup zemlje EU-u. Umjesto partnerima u EU-u otvorila je put Zarubežnjeftu, a potencijalno i drugim ruskim državnim kompanijama, za ekspanziju u Hrvatsku i dalje, čime je zatekla novu hrvatsku vladu.
JANAF je poduzeće od strateškog značenja za srednju Europu koja nema izlaza na more. JANAF-ov naftovod, koji od luke Omišalj na otoku Krku ide prema Mađarskoj, omogućuje Srednjoj Europi diverzifikaciju opskrbe slabeći njezinu ovisnost o ruskoj nafti iz naftovoda Družba. Južna grana Družbe isporučuje rusku naftu preko Ukrajine u Slovačku, Češku Republiku i Mađarsku. U međuvremenu jadranska opcija pomaže da se ograniči utjecaj ruskih dobavljača na cijene.
Jadranska opcija dobiva na značenju kako Rusija postupno smanjuje isporuku nafte naftovodom Družba, a naftu okreće prema vlastitim izvoznim terminalima na Baltiku. Zato će kopnom okružena srednja Europa morati povećati ovisnost o isporuci nafte s obale Jadrana. Za to je potrebno da JANAF-a bude neovisan o ruskim naftnim interesima. Isto tako daje naslutiti sve veću ulogu Hrvatske kao tranzitne rute u europskom okviru energetske sigurnosti.
Zarubežnjeftov potez u Hrvatskoj uglavnom je, čini se, zamišljen da bi blokirao srednjoeuropsku jadransku opciju i namamio JANAF u dugoročnu ovisnost o poslovanju s Rusima. Glavni direktor Zarubežnjefta Nikolaj Brunich ponudu je prvi put javno iznio 17. siječnja u Zagrebu na tiskovnoj konferenciji u ruskom veleposlanstvu (što znači da inicijativa ima podršku ruske vlade), a narednih je dana šef JANAF-a Ante Markov opširno govorio u prilog ponudi.
Ponuda se sastoji od tri međusobno povezana investicijska projekta čija zajednička vrijednost prema uvodnim procjenama iznosi više od milijardu eura. Investicijski projekti obuhvaćaju:
1. Oživljavanje plana za transport nafte Družba Adria. Ovaj već poznati prijedlog uključuje korištenje naftovoda JANAF na hrvatskom teritoriju u obrnutom smjeru, sjever-jug, za izvoz ruske nafte na međunarodna tržišta preko hrvatske luke Omišalj. U tom slučaju luka i naftovodna postrojenja ne bi više bili dostupni ne-ruskim isporučiteljima nafte u smjeru koji je u početku zamišljen, iz Omišlja u srednju Europu. Korištenje u obrnutom smjeru bilo bi isto kao korištenje ukrajinskog naftovoda Odesa-Brodi (2004-2010), koji rusku naftu vodi od sjevera prema jugu umjesto da kaspijsku naftu vodi u srednju Europu kako se u početku namjeravalo. Obrnuti smjer jest taktika kojom se konkurentima onemogućuje pristup, a prati ju korištenje naftovoda ispod kapaciteta kad se jednom stekne kontrola. Zarubežnjeft daje naslutiti da bi se služio Jadranskim naftovodom i spremnicima u Omišlju za skladištenje i transport nafte ruskih kompanija na tržišta gotovine.
Prema Brunichu ruski naftni monopolist Transnjeft mogao bi otkupiti vlasnički udio u JANAF-u u slučaju njegove privatizacije. JANAF-ov tranzitni sustav na teritoriju Hrvatske obuhvaća tri glavna voda koji zajedno imaju kapacitet od 20 milijuna tona godišnje (mogući kapacitet je 34 milijuna tona godišnje). Sustav trenutno radi ispod ovih parametara (po nekim procjenama s 30 posto kapaciteta).
Postojeći rezervni kapaciteti mogli bi prihvatiti sve veći dotok ne-ruske nafte u srednju Europu, a ona bi mogla zamijeniti rusku naftu koju je Moskva preusmjerila iz naftovoda Družba. Međutim, rusko korištenje Jadranskog naftovoda u obrnutom smjeru (makar i ispod kapaciteta) moglo bi blokirati dotok u srednju Europu i ugroziti izglede Hrvatske unutar EU-a kao zemlje za tranzit energije.
2. Izgradnja novog cjevovoda za transport naftnih proizvoda – uglavnom benzina i dizelskog goriva – iz Zarubežnjeftove rafinerije u Bosanskom Brodu (Republika Srpska u Bosni), preko Hrvatske do luke Omišalj.
Kapaciteti za skladištenje izgradili bi se blizu Zagreba, a u Omišlju bi se izgradio novi terminal za naftne proizvode. Taj bi se cjevovod mogao povezati i s Gazpromnjeftovim rafinerijama u Pančevu i Novom Sadu u Srbiji, a u tom slučaju Gazpromnjeft bi mogao sudjelovati u projektu izgradnje cjevovoda. Po Brunichevim riječima vlasnički udio i operativnu kontrolu nad cjevovodom za naftne proizvode u Hrvatskoj stekli bi ili Zarubežnjeft ili Transnjeft. U tom bi slučaju ruskim kompanijama omišaljski terminal i skladišni kapaciteti služili za izvoz naftnih derivata, koje do 2015. namjeravaju podići do EU-ovih standarda koje traži zaštita okoliša.
Osim toga Zarubežnjeft je zainteresiran za kupnju mreže benzinskih postaja austrijskog OMV-a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako bi ruske državne kompanije došle do glavnog tržišta hrvatske INA-e (glavni dioničar je mađarski MOL). Ovi potezi, uspiju li, najavili bi drugu fazu ekspanzije ruskih naftnih kompanija u jugoistočnu Europu.
3. Pokretanje istraživačkog bušenja na devet hrvatskih naftnih i plinskih polja – uključujući i one u Slavoniji i u Jadranu.
Ako bi istraživanje bilo uspješno, uslijedili bi ugovori o proizvodnji. Hrvatska naftna i plinska kompanija INA (s MOL-om kao glavnim dioničarom) planira sudjelovati na natječaju za ta polja; izgleda, međutim, da Zarubežnjeft namjerava zaobići proces uz pomoć JANAF-a. Zarubežnjeft želi 51-postotno vlasništvo u ovom projektu preko vlastite lokalne podružnice; sobom vodi opskurnog, neprovjerenog manjinskog partnera i nudi 10-postotni udio JANAF-u. Početno ulaganje procjenjuje se na 100 milijuna eura, ali JANAF bi platio samo simboličnu svotu od 37 tisuća hrvatskih kruna (kuna) za svoj 10-postotni udio i pravo na 10 posto profita ako projekt uspije. JANAF bi imao i zaradu od pristojbi za transport očekivane nafte kroz svoje cjevovode.
Ovaj prijedlog izgleda kao pravi dar JANAF-u, jer bi zarada bila bez ikakvog rizika i bez ikakvih ulaganja. JANAF-ov upravni odbor spremno je prihvatio prigodu. Ona izgleda kao nagrada za pomoć u Zarubežnjeftovu pokušaju da nadvlada INA-u. JANAF izgleda vrlo zainteresirano za Zarubežnjeftove prijedloge. JANAF tvrdi da je drugi i treći dio već odobrila hrvatska vlada sredinom i krajem 2011. godine, ili da je vlada barem bila obaviještena i nije bila protiv. Parlamentarni izbori u prosincu 2011. rezultirali su promjenom vlasti. Bivši ključni ljudi u vladi (premijer, ministar gospodarstva, ministar za ulaganja) te hrvatska strana uprave INA-e svi poriču da su odobrili pa čak i bili informirani o ovim namjerama.
Čini se da su novu hrvatsku vladu ovi događaji zatekli. Premijer Zoran Milanović, prvi zamjenik premijera Radimir Čačić (odgovoran za energetsku politiku) i drugi dužnosnici reagiraju s opreznom skepsom. Da bi došli do činjenica, dali su nalog da se pregledaju sporazumi koje je zaključila ili odobrila prethodna vlada, produžili su rok za tendere za devet naftnih i plinskih polja i ponovno pregledavaju uvjete tendera. Vlada smatra da JANAF mora ostati u hrvatskom vlasništvu s obzirom na strateško značenje tranzitnog sustava.
Državna kompanija Zarubežnjeft tvrdi da ima dovoljno novca za nove investicije. Kompanija kupuje manjinski udio u projektu iskorištavanja sibirskog plina tvrtke Alrosa (monopolist u proizvodnji dijamanata).
Ruska vlada raspravlja o mogućnosti spajanja Zarubežnjefta s mnogo većim monopolistom Transnjeftom. To bi Transnjeftu omogućilo da bude suvlasnik i upravlja cjevovodima koje je Zarubežnjeft izgradio izvan ruskih granica. To bi se dogodilo s predloženim cjevovodom i terminalima u Hrvatskoj ako oni postanu Zarubežnjeftov projekt. Rusko ministarstvo za gospodarski razvoj zagovara spajanje Transnjefta i Zarubežnjefta, ali drugi su skeptični. Potpredsjednik Transnjefta Mihail Barkov kaže da će kompanija tražiti operativna prava ako Zarubežnjeft bude gradio cjevovod u Hrvatskoj.
Sve u svemu, prijedlozi izgledaju kao da su zamišljeni da uvuku JANAF u ovisnost o naftnom poslu pod kontrolom ruske države. JANAF bi prema ponudi imao zaradu nalik onoj od najma zato što je pomogao širenju ruskih naftnih interesa u regiji. To bi isto tako potkopalo njegovu stratešku neovisnost i ubuduće otežalo donošenje odluka.
Sve to u opasnost bi dovelo izglede Hrvatske kao zemlje za europski tranzit energenata. Hrvatski tranzitni sustav mogao bi, međutim, profitirati od diverzifikacije opskrbe naftom od obale Jadrana do srednje Europe. Ruska ponuda Zagrebu samo je još jedan pokušaj da se Hrvatskoj ti izgledi oduzmu.
Izvor: ASIA TIMES ONLINE, Hong Kong
