Nakon što je Žalbeno vijeće Haaškoga suda prošloga tjedna odbilo dodijeliti status prijatelja suda 12-orici uglednih međunarodnih vojnih i pravnih stručnjaka u predmetu Gotovina i Markač, zlokobna slutnja obuzela je mnoge prijatelje i suborce dvaju generala koji su nepravomoćno, 15. travnja prošle godine, osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora za kazneno djelo ratnog zločina, a koje su, po presudi, počinili kao sudionici tzv. Haagzločinačkog pothvata čiji je cilj navodno bio istjerivanje srpskoga pučanstva pri oslobodilačkoj operaciji Oluja. Predsjedavajući Žalbenoga vijeća, Amerikanac Theodor Meron potpisao je ovu ‘odbijenicu’ smatrajući da se međunarodni stručnjaci više bave interpretacijom dokaza, a manje pravnim pitanjima u prvostupanjskoj

presudi.

Tjedan dana prije, Žalbeno vijeće je odbilo zahtjev i Republici Hrvatskoj da joj se dodijeli status prijateljice suda, uz obrazloženje da država ne može nastupiti u tom sporu kao ‘amicus curiae’ jer u presudi ona nije osuđena kao što se iz podneska RH dalo iščitati. I dok je negativan odgovor Žalbenoga vijeća RH prošao uglavnom nezapaženo jer se uglavnom i očekivao takav epilog, hrvatska je javnost s velikim optimizmom očekivala odluku o podnesku 12-orice, a optimizmu je doprinijela i činjenica, odnosno dojam da je Haag s lakoćom odbacio hrvatski zahtjev ne izjasnivši se istodobno o podnesku stručnjaka. Tjedan poslije, međutim, pokazalo se po tko zna koji puta da su nade u pogledu Haaškoga suda u slučaju Gotovine bile nerealne i uzaludne. Opet je optimizam u Hrvatskoj ustuknuo pred pesimizmom, prijateljima i suborcima Gotovina i Markača ne preostaje ništa drugo nego čekati odluku Žalbenoga vijeća, a kada će ona biti, nitko ne može predvidjeti, unatoč činjenici što je na posljednjoj statusnoj konferenciji Žalbeno vijeće odlučilo ubrzati postupak.

Sud ne prihvaća prijatelje u žalbenim postupcima

Jedan oblik analize poteza Žalbenoga vijeća proizlazi ne iz činjenice što je obje ponude, hrvatsku i stručnu, odbilo, nego iz različitog trenutka odbijanja, premda je oba podneska imalo na stolu na istoj sjednici. Žalbenom vijeću trebao je očito iz nekog razloga dodatni rok od tjedan dana da odbije međunarodne stručnjake, što bi moglo značiti da su pozorno analizirali sve prigovore 12-orice prvostupanjskoj presudi, drugim riječima da im nije bilo svejedno što se u tome podnesku navodi i tko sve stoji iza tih navoda.

To što je Žalbeno vijeće ipak uskratilo mogućnost 12-orici da se pojave kao prijatelji suda na žalbenom ročištu, vjerojatno je posljedica stava sudaca da eventualnim prihvaćanjem ne povrijede dignitet Haaškoga suda, odnosno sudskog vijeća na čelu sa sucem Orijem, koje je osudilo Gotovinu i Markača, uvažavajući još i činjenicu da u dosadašnjoj praksi Haaški sud nije nikomu dodjeljivao status amici curiae. Goran Mikuličić, odvjetnik generala Mladena Markača, ne vidi u odbijanju ništa tragično i dodaje da su suci, unatoč negativnoj odluci, ipak pročitali podnesak stručnjaka te da će nešto od pročitanoga u njihovoj svijesti ostati, a samim time i imati utjecaj kada budu donosili pravomoćnu odluku.

Slično razmišlja i novinarka Višnja Starešina koja je dugo pratila rad Haaškoga suda, izvještavala o tomu i objavila nekoliko knjiga. Theodor Meron i ostali suci Žalbenoga vijeća čitajući Podnesak američkih, kanadskih i britanskih vojnih i pravnih stručnjaka itekako su znali da se oni bave stručnim ocjenama prvostupanjske odluke, a ne interpretacijom dokaza, no po svemu sudeći nisu htjeli ‘poniziti sami sebe’ i dopustiti im pristup pa su izlaz pronašli u obrazloženju da se oni bave interpretacijom dokaza, a ne pravnim pitanjima, premda je svakomu tko je čitao integralno ili parcijalno Podnesak jasno da su stručnjaci naglasak dali upravo na pravi aspekt prvostupanjske presude, posebice u dijelu u kojemu minuciozno smještaju točan broj topničkih projektila ispaljenih na Knin unutar 200 ili 400 metara od cilja i to analiziraju u okvirima međunarodnih prihvaćenih standarda koji vrijede za sve ratove i sve vojske. Po tim standardima, ne može biti riječ o prekomjernom, odnosno neselektivnom granatiranju Knina, a kada bi se primijenila logika prvostupanjskoga suda u Haagu, nema tog zapovjednika u svijetu kojega se ne bi moglo izvesti pred sud i nema tog rata koji bi se, uostalom, mogao izvesti.

No sada je priča o mogućnosti da se posredstvom prijatelja suda pomogne generalima Gotovini i Markaču završena. Ostaje posao na odvjetničkim timovima dvojice hrvatskih generala da uvjere Žalbeno vijeće kako je Alphons Orie s ostalim članovima prvostupanjskoga vijeća grdno pogriješio i donio nezakonitu i nepravednu odluku. Upućeniji analitičari rada Haaškoga suda i pravni stručnjaci ističu, međutim, da se od instituta prijatelja suda ionako ne može previše očekivati u nekom postupku. To je tek pomoćni, sporedni institut za kojim se poseže u slučajevima kada sucima nisu jasni pravni aspekti nekog problema, ali da suci odluku donose na temelju vlastite procjene supstrata činjeničnog materijala koji imaju ispred sebe. Čak da je Žalbeno vijeće i prihvatilo 12-oricu stručnjaka, to samo po sebi apsolutno ne bi jamčilo pozitivan ishod za Gotovinu i Markača, kao što ni odbijanje ne znači da je samim time njihova pozicija u žalbenom postupku pogoršana u odnosu na onu u kojoj već jesu. Žalbeno vijeće, jednostavno, može smatrati da na temelju postojeće dokumentacije samo može donijeti odluku o tomu je li hrvatsko topništvo po Kninu djelovalo unutar zakonskih gabarita ili je bilo neselektivno, kao što je zaključilo prvostupanjsko vijeće.

Sadašnje razočaranje hrvatske javnosti najnovijom odlukom Žalbenoga vijeća samo je posljedica pretencioznih očekivanja te javnosti da prijatelji suda mogu odlučujuće djelovati u tom sporu, štoviše izvući Gotovinu i Markača s nepravedne robije. Takva očekivanja, pak, opet su posljedica uvjeravanja politike, u trenutku masovnog šoka izazvanog prvostupanjskim presudama, da se nešto bitno može postići s time. Jedino što se može zaključiti iz ovih poteza Žalbenoga vijeća jest da se ništa ne može zaključiti, poglavito ne predvidjeti njihovu konačnu odluku. Svi koji su pratili rad Haaškoga suda, pravnici, odvjetnici, novinari, dakle stručnjaci i laici, znaju da se iz njihove prakse u jednim slučajevima ne mogu izvoditi logički zaključci primjenljivi za druge slučajeve te se s jednakom vjerojatnošću može očekivati da će Žalbeno vijeće potvrditi prvostupanjsku presudu Gotovini i Markaču i da će ju odbiti, odnosno promijeniti i osloboditi dvojicu nesporno nedužnih generala. Sve je, dakle, moguće.

Uostalom, u to se uvjerio i autor ovoga teksta kada mu je suđeno prije sedam godina u Haagu za nepoštivanje suda. Predsjedavajući sudskog vijeća u jednom je trenutku ponizio tužitelje poručivši im da troše dragocjeno vrijeme i sredstva Haaškoga suda na ovakve smiješne slučajeve kao što je suđenje novinarima. Kolege novinari koji su pratili suđenje riječi suca shvatili su kao da je presuda gotova stvar te objavili sutradan da će Marijačić i Rebić biti oslobođeni. Na žalost, sudac koji je grmio na tužitelje zbog uzurpacije sredstava i vremena osudio nas je na po 15.000 eura novčane kazne, dakle donio odluku suprotno raspoloženju koje je u sudnici demonstrirao.

Stručnjaci se okupili u Atlanti

Međunarodni stručnjaci imali su najbolje namjere pomoći i generalima i Žalbenom vijeću. Njih 12 okupilo se prije nekoliko mjeseci u Atlanti na poticaj Gotovininih prijatelja iz Hrvatske. Koliko je poznato, nemaju veze s odvjetničkim timom. Nisu tražili ni uzeli honorar za pisanje podneska. Ako je kod hrvatskih građana u reakciji na presudu dominantan bio emocionalni šok, stručnjaci su primarno bili racionalno konsternirani shvativši da je između izrečene drakonske odluke i obrazloženja teze kako je neselektivno granatiranje izazvalo progon Srba ostao duboki hijat, a onda i snažna proturječnost između standarda ratovanja i opisa djelovanja topništva po Kninu. Ukratko, teško bi i moćnije vojske od tadašnje Hrvatske vojske i sa suvremenijim topničkim oruđima izvele precizniji topnički napad, sa samo jednom smrtno stradalom civilnom osobom, poanta je njihova objašnjenja. Zato su se okupili i uputili Podnesak tražeći da Žalbeno vijeće ponovno razmotri zaključke o nezakonitoj uporabi topništva tijekom operacije Oluja. Sada je to odbijeno, ali njihov pokušaj imao je barem nekoliko pozitivnih posljedica.

Prvo, primorao je suce u Žalbenom vijeću da pročitaju Podnesak i barem razmisle o njihovim navodima, a drugo, doprinio je općem uvjerenju stručnih, pravnih i političkih krugova ne samo u Hrvatskoj, nego i Europi i svijetu, da je presuda generalima Gotovini i Markaču velika pogreška i teška pravosudna ljaga koju će prije ili kasnije netko od moćnih autoriteta u svijetu morati i javno priznati. Bit će tada, naravno, kasno i nimalo utješno, ali barem kao znak da su u pravu bili oni u Hrvatskoj i svijetu koji su plivali protiv političke konjunkture i upozoravali na haašku sramotu.

Ciljano su optuženi i osuđeni

O nepravomoćno osuđenim generalima Gotovini i Markaču nema se što novo reći. Oni stoički u haaškome pritvoru podnose nečuvenu nepravdu koja se događa u doba brojnih ratova, otvorenih agresija i okupacija, u kojima se pobjednički specijalci i časnici javno po medijima hvale tko je od njih oborio rekord u broju snajperom smaknutih neprijatelja i za to dobivaju priznanja i nagrade te ni jednom sudu na svijetu ne pada na pamet procesuirati ih. Hrvatski generali Gotovina i Markač ciljano su optuženi zbog svoje simboličke vrijednosti, ne zato što su nešto skrivili, nego upravo zato što nisu ništa skrivili, već su profesionalno i časno obavili svoje obrambene vojničke zadaće. Njihovo žrtvovanje dogodilo se u sklopu neobjavljenog i neizgovorenog političkog projekta diskreditacije pobjedničke i ponosne Hrvatske koja je dobrano povrijedila taštinu i interese Srbije, Velike Britanije i još nekih Hrvatskoj nesklonih međunarodnih politika, onih politika koje su podržale zločin srpske agresije, a onda kada je ta agresija slomljena na jedan zadivljujući, hrvatski način, odlučile kazniti žrtve oduzimanjem časti i ponosa.

Za taj su projekt spomenuti međunarodni krugovi dobili neshvatljivu potporu i institucionalnu pomoć hrvatskih elita u posttuđmanovskom razdoblju, elita koje su pristale na marionetsku ulogu te objeručke izdale i generale i hrvatske nacionalne interese. Zato se i dogodilo da hrvatski politički, obavještajni i represivni sustav u vrijeme progona za generalom Gotovinom u operativnom smislu bude podvrgnut engleskim autoritetima te im polaže račune i informacije o lovu na generale. I danas kad se s nevelike povijesne distance promatra taj strašni entuzijazam i zajedništvo stranih i domaćih snaga u progonu nevina čovjeka s jedne strane, a potpuna nezainteresiranost da se procesuiraju počinitelji strašnoga zločina u Vukovaru, onda se zapravo shvati o kakvom paklenom planu je riječ. Nakon 2000. u Hrvatskoj su u institucije i strukture moći od vrha do dna umarširale neokomunističke strukture kojima general Gotovina ni Domovinski rat nisu ništa značili.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić, premijer Ivica Račan i niz podređenih im podrepaša, zatim nešto kasnije Ivo Sanader, Jadranka Kosor i ostali, sve su to ljudi koji su iz jednog ideološkog svijeta zakoračili u drugi, vođeni jedino i isključivo makijavelističkim pobudama. Inovativnost tih političara nije se sastojala u činjenici što časkom mijenjaju ideologije i uvjerenja, inovativnost tog posttuđmanovskoga doba sadržana je u velikom broju takvih koji su svojim prirodnim pravom držali da budu mjera svih stvari, da budu arbitri u svim situacijama i da oni određuju što jest, a što nije nacionalni interes, koga treba odbaciti, a koga zaštititi.

Svoje privatne mržnje prema Tuđmanu, Gotovini, Hrvatskoj po modelu masovne projekcije, a uz pomoć snažne propagandne mašinerije, postavili su na razinu nacionalnih interesa. Tom se procesu nitko nije suprotstavio. Zato danas, kada naknadno mnogi otkrivaju da je sudbina generala Gotovine i Markača strašna i da ne dopušta miran san svakom čovjeku koji je obdaren savješću, valja podsjetiti na težak grijeh, moralni, politički ili kazneni, mnogih koji danas pozdravljaju Gotovinu i Markača. Ni sav sapun svijeta ne može im oprati prljavu savjest. Gotovinu i Markača nije se smjelo izručiti, ne zato što su Hrvati, ne zato što su zaslužni osloboditelji, nego zato što su svi znali da su nevini.

To je bilo jedini mogući odgovor Hrvatske u to doba prema Haaškome tužiteljstvu i međunarodnoj zajednici. U tu svrhu trebalo je mijenjati i zakone, bez obzira na političke posljedice. Hrvatska je dovoljno velika zemlja da u njoj slobodno žive i generali. Danas kada su svi uvjereni da je prljava politika htjela i zatvorila nevine ljude, naknadno očekuju da će nekakvi prijatelji suda ispraviti njihove mračne savjesti. To je, dakako, glupa iluzija onih koji ništa nisu učinili da se suprotstave nepravdi. Politika ih je osudila, pa nisu uzalud dva dana prije presude u travnju prošle godine u Zagreb hodočastili E. Barosso, Carl Bildt i ostali moćnici, već znajući unaprijed presudu, s ciljem da neutraliziraju reakcije hrvatskoga puka, koji su uz pomoć bijedne im sluškinje Jadranke Kosor pozivali da mirno progutaju govno iz Haaga. Valja se samo nadati da Theodor Meron i članovi Žalbenoga vijeća ne će biti marionete politike poput Alphonsa Oriea i da će shvatiti na temelju činjenica, pa i onih koje su međunarodni stručnjaci u Podnesku apostrofirali, da je učinjena velika podvala.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save