Artur Bagdasarov: Jezik kojim nitko nikad nije govorio
O SRPSKO-HRVATSKOM JEZIČNOM NADOMJESTKU U povijesti Hrvata, Bošnjaka, Srba i Crnogoraca jezik je nažalost prečesto u etnopolitici imao ulogu stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije s jednim zajedničkim, odnosno prevladavajućim jezikom. Bilo je nekoliko pokušaja stvaranja jednoga i jedinstvenoga jezika. Jedan od njih je i zanesenost potpisivanjem Novosadskoga dogovora 1954.
U lipnju 1971. u časopisu Kritika, br. 18. rubričarica iznimne naobrazbe Glasa Koncila Smiljana Rendić (Split, 1926–Trsat, 1994) u članku Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod piše: „Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta, torturu Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik.“ Usput budi rečeno, taj svezak časopisa Kritika bio je zabranjen, a novinarka Smiljana Rendić poslije je osuđena na godinu dana zatvora i još na godinu dana zabrane javnoga djelovanja.
Jezičnopolitički voluntarizam Zaključaka Novosadskoga dogovora uz ostalo je ostavio pojedincima, odnosno izdavačima, pravo i mogućnost izbora tzv. varijante jezika kojom će se služiti tijekom svojega pisanja i tiskanja članaka i knjiga. Točka 8. Novosadskoga dogovora glasi: „Treba odlučno stati na put postavljanju veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književnog jezika. Treba sprečiti štetnu pojavu samovoljnog ‘prevođenja’ tekstova i poštovati originalne tekstove pisaca.” U točki 8. zahtijeva se bezuvjetna sloboda za „prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika“, kao i poštivanje izvornih, osebujnih autorskih tekstova. Ako je u programu jezične politike Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) dva puta zapisano “treba”, valja to i oživotvoriti. Svatko je na svoj način počeo ostvarivati poruke jezičnopartijskoga dokumenta. Jedni su i dalje nastavili pisati onako kako su pisali prije, a bilo je i onih koji su tu „slobodu“ počeli rabiti na svoj način razumijevanja jezika, vjerojatno onako kako su ga učili ili nisu učili u školi.
U tijeku unitarističkoga pokušaja stvaranja jednoga i jedinstvenoga jezika Hrvata, Srba i Crnogoraca pojavljuju se članci i knjige visokih državnih partijskih i vojnih dužnosnika koji su pisani mješavinom hrvatskih i srpskih norma. Riječ je o tzv. slobodnoj uporabi različitih hrvatskih i srpskih počela u jednom te istom tekstu članka ili knjige. Tobožnja sloboda i ravnopravnost jezika u odnosu na poštivanje izvornika autorskoga teksta otvorila je vrata nepismenosti. Tako u knjigama Branka Mamule, umirovljenoga admirala flote, nalazimo istodobnu uporabu hrvatskih i srpskih riječi koje redovito ne pripadaju ni jednoj realnoj normi dvaju jezika.
Valja podsjetiti čitatelja na njegov životopis. Rođen je 30. svibnja 1921. na Kordunu, u bivšoj općini Vrginmost. Član je SKOJ-a od 1940, a Komunističke partije Jugoslavije od 1942. Bio je načelnik Generalštaba JNA, zatim savezni sekretar za narodnu obranu (ministar obrane) SFRJ. Do 1991. živio je u Opatiji u vili uz more, a poslije proglašenja hrvatske neovisnosti i početka Domovinskoga rata prešao je ili pobjegao, nakon kratke skitnje po Cipru, u Boku, u Tivat (Crna Gora). U posljednje je vrijeme poznat po svojim iskazima tipa: „Vukovar se uopće nije morao dogoditi, to je bio džep, kao i Osijek, koji se morao zaobići. JNA je imala sasvim dovoljno snaga da iz najmanje dva smjera stigne do Zagreba, tamo su se stvari i rješavale” ili “Podsjećam vas da je tadašnja crnogorska politička elita, a što je i Kilibarda priznao, otvoreno željela da dio istočne Hercegovine s Dubrovnikom bude dijelom Crne Gore te da prijestolnica bude u Dubrovniku, a sve to u sklopu tadašnje SRJ”. Nećemo tumačiti te izjave jer se je o njima puno pisalo u hrvatskom tisku i vratimo se umjetnomu supkodu Branka Mamule u njegovim knjigama.
U njegovim knjigama vidljiva je neutralizacija polariziranih hrvatskih i srpskih riječi, uporaba u svojstvu istoznačnica i inačica dubleta, kao što su: talijanski – italijanski, opći – opšti, također – takođe, utjecaj – uticaj, 
zaljev – zaliv, kriterij – kriterijum, obalni – obalski, suvremeni uvjeti – savremeni uslovi, protupodmornički – protivpodmornički, angažirati – angažovati, organizirati – organizovati, vlastit – sopstven, vanjski – spoljni, u vezi s tim – u vezi sa tim i dr. Primjerice: „U većini ratnih mornarica ovo je kriterijum…“ – „Kriterij za određivanje granica vojnopomorske oblasti […] uzima u obzir…“ (Mornarice na velikim i malim morima, Beograd, 1977, str. 160, 252). „U savremenim uslovima doveli su…“ – „Rat u suvremenim uvjetima sve je teže…“ (Savremeni svijet i naša odbrana, Beograd, 1985, str. 73, 89). S jedne strane, autor rabi riječi koje se obično uvrštavaju u hrvatske: ocean, uopće, otok, tjedan, Portugal i dr., s druge pak strane srpske riječi: odbrana, milion, petrohemija, obim, oktobar, Kipar, Španija, Liban, vazduh, obezbijediti, snabdijevati i dr. U jednoj rečenici može se naći mješavina hrvatsko-srpskih riječi: „U našim uslovima geografski dobro raspoređen vanjski niz otoka pruža mogućnost da se linija vrlo snažne odbrane […] da bez angažovanja…“ (Mornarice na velikim i malim morima, Beograd, 1977, str. 227–228).
I u govoru Josipa Broza Tita je, kao i u Branka Mamule, vidljiva djelomična neutralizacija međujezične polarizacije. U knjizi Vojna misao i djelo autor istodobno u svojstvu istoznačnica ili inačica rabi riječi i višerječnice, kao što su: uopće – uopšte, svećenstvo – sveštenstvo, slavenski narod – slovenski narod, barbarski – varvarski, protunarodni režim – protivnarodni režim, suvremeni – savremeni, također – takođe, Španjolska – Španija, Rumunjska – Rumunija, Talijani – Italijani, poduzeće – preduzeće, poduzeti – preduzeti, opskrba – snabdijevanje, dvjestomilijunski narod – dvestomilionski narod, vlastit – sopstven, tvornica – fabrika, historija, povijest – istorija, u vezi s tim – u vezi sa tim, organizirati – organizovati, vanjska politika – spoljna politika i dr. U jednom te istom tekstu možemo npr. sresti i Španjolska i Španija ili vanjska politika i spoljna politika. Usporedi: „Šta se događa u Španiji?“ – „Španjolska […] zaostala je…“. „Svojom izdajničkom spoljnom politikom on odvaja Jugoslaviju od njenih saveznika…“ – „Vlada narodne sloge i odbrane treba da prekine sa izdajničkom vanjskom politikom…“ (Vojna misao i djelo: izbor iz Vojnih djela 1936–1979, Beograd, 1982, str. 25, 32).
Autori miješaju hrvatske i srpske norme stvarajući neki jezični srpsko-hrvatski koktel, nadomjestak koji ne pripada ni hrvatskomu ni srpskomu standardu. U školi bi dobili ocjenu jedinicu (nedovoljan), a u vrijeme bratstva, jedinstva i ravnopravnosti neutralizacija međujezične polarizacije i nepoštovanje norma ne samo da se dopušta nego i odobrava. Dakle, riječ je o svojevrsnom jezičnom nadomjestku, supstratu (miješanom ili „bastardnom“, hrvatskosrpskom „novojeziku“ socijalističkoga jugoslavenskoga razdoblja), pokušaju izdavača ili autora da se pridržava odluka Novosadskoga savjetovanja i zajedničkih pravopisnih pravila (1960). I dok su na tzv. Bečkom književnom dogovoru iz 1850. i 1920-ih i 1930-ih godina u monarhističkoj Jugoslaviji činjeni redoviti neuspjeli pokušaji kodifikacije i unifikacije jezika u korist ponajprije srpske norme te stvaranja tzv. „srpskohrvatskoslovenskoga“ jezika, u socijalističkoj Jugoslaviji pred nama je nešto drukčija, ali ipak slična težnja da se ponovno kodificira „srpskohrvatski/hrvatskosrpski“ jezik, ali sada već u njegovim varijantnim ostvarajima ili s pomoću njihove neutralizacije. Nažalost, i sada izvan Hrvatske, a gdjekad i u Hrvatskoj, u odvojenim institucijama Europske Unije sve češće susrećemo reviziju stare koncepcije u obliku tzv. b/h/s jezika.
Artur Bagdasarov /Vijenac Matice Hrvatske
Pogledajte: Hrvatski jezik u političkim raljama
