Josip Jović: SSSR nekad – Zapad danas
Prema zapadnim izvješćima o stanju u Siriji, kako novinskim tako institucionalnim, režim Bašara al Asada guši narodni ustanak, ubija djecu, prosvjednike i strane novinare, muči zarobljenike, a djeca pate i gladuju. Asad je, čujemo čak i s naše televizije, postao svjetski neprijatelj broj jedan.
Nakon ovog huškačkog tona, dolazi ponešto i ohrabrenja. Naime, vladine postrojbe trpe sve veće gubitke, a ima sve više i dezertera. Konačno je i jedan ministar, i to onaj za naftu, napustio vladu. Za sve to vrijeme traju brižni pokušaji Zapada da zaustavi krvoproliće. Realno, stanje stvari izgleda ponešto drukčije.
Daleko od svake iluzije o sirijskoj demokraciji, ostaje činjenica, ma koliko unaprijed osporena, da je na referendum o promjenama ustava, koje je predložio Asad, izišlo 57 posto građana, a da je za predložene promjene glasovalo 89 posto onih koji su glasovali. Pobuna je, kao i dobar dio arapskog proljeća, očito inicirana izvana radi smjene nepoćudnog režima uz naoružavanje pobunjenika.
Sljedeće poprište velikog kaosa mogao bi uskoro postati Iran, također zemlja blisko-srednjeg istoka i također zemlja velikih prirodnih bogatstava, specifična po tome što je bolje naoružana i što u njoj živi više od sedamdeset milijuna ljudi koji nisu Arapi. Kolo vodi Izrael, malena ali moćna zemlja koja navodno upravlja i američkom politikom i za čije se naoružavanje brine SAD. Ovih se dana na skupu Američko-izraelskog odbora za zajedničke poslove okupilo četrnaest tisuća američkih Židova, među kojima i oni najmoćniji, tražeći rat.
Istovremeno nas “svjetski” mediji i političari uvjeravaju kako zapravo Iran želi rat. Premijer Benjamin Netanyahu veli: “Ne možemo čekati da moj narod bude u sjeni uništenja.” Uzi Dayan, savjetnik za nacionalnu sigurnost, ide korak dalje govoreći kako je “pištolj ne samo napunjen nego su i osigurači izvađeni”, a Avigdor Lieberman je kategoričan: “Napast ćemo sami!” Rat u Iranu mogao bi dovesti svijet na sam rat rub velike kataklizme. Izraelu tobožnji motiv za napad nije samo postojanje atomskog oružja Irana, kojega po svim dosadašnjim nalazima i nema, kao što ga nije imao ni Irak, već se kao dovoljan razlog ističe već i sama mogućnost da se dobije takvo naoružanje.
Barack Obama, tamnoputi musliman postavljen na predsjedničku dužnost ne bi li zavarao protivnika, sada je pritisnut uza zid s nožem ispod grla. Ili ćeš ratovati ili ćemo ti skinuti kreditni rejting uoči izbora, a možda i nešto još gore. Jedna apsurdna slika. Predsjednik najveće svjetske sile stoji pred premijerom male državice kao učenik pred strogim profesorom u stavu potpune inferiornosti. Zapravo i Amerika i Izrael su u vlasti jedne jedinstvene financijske oligarhije koja stvara neprijatelje da bi gospodarila svijetom.
Obama za sada pokušava taktizirati, traži čvršće dokaze o iranskom atomskom oružju, svjestan je rizika, govori kako diplomatska sredstva nisu još iscrpljena, ali ni sila nije isključena. Ima loša iskustva s Irakom i Afganistanom, gdje su Ameri dočekani kao osloboditelji, a danas ih tamošnji narodi doživljavaju kao okupatore koji im nisu donijeli ni blagostanje ni slobodu, nego im otimaju naftu i pale Kuran.
Zapad pošto-poto želi ukloniti i Vladimira Putina. Boris Jeljcin je bio tako dobar. Uglavnom pijan razdijelio je sva bogatstva i zadužio zemlju do grla. Ovaj Putin ne želi ništa poklanjati, hoće neku Euro-aziju, protivi se napadima na Siriju, uspostavlja tijesne veze s Iranom. Prosvjedi su trajali danima prije upravo okončanih predsjedničkih izbora, nastavljaju se i nakon njih. Na Rusiju baš nije zgodno ići vojnom silom, pa se primjenjuje ukrajinski model “narančaste revolucije”. Da je stvar krajnje ozbiljna pokazuju Putinove suzne oči nakon šezdesetpetpostotne pobjede i njegove riječi pred okupljenim građanima kako je ovo bio test nezavisnosti i suverenosti.
Priča, međutim, nije gotova. Unatoč tako uvjerljivoj pobjedi, Zapad sumnja u regularnost izbora. Bilo je otužno gledati našega Tonina Piculu kako kao voditelj OESS-ova povjerenstva za praćenje izbora čita napisani mu tekst u kojemu panično traži argumente za tvrdnju o namještanju. Na istom poslu, o kako to poznato zvuči, našle su se i neke građanske udruge i “ugledni građani” Moskve. Treba, čitamo izjave njemačkih lijevo-zelenih političara, nastaviti dijalog s civilnim sektorom, treba se izboriti za demokratizaciju, modernizaciju i otvaranje Rusije, treba i dalje, neumorno i bez stajanja podupirati prosvjednike.
Upitajmo se, usput, što može jedna mala Hrvatska kad je i Rusiji ovako teško. I u nas su htjeli rušiti Predsjednika državnim udarom 1994, pozivima na ostavku 1996. i narodnim demonstracijama 1999.. Svi kasniji izbori, parlamentarni i predsjednički, izgleda, unaprijed su bili dogovoreni i riješeni, pa rušenja nisu bila potrebna.
Metode koje danas Zapad upotrebljava u svrgavanju vladara i režima na bilo kojoj točki kugle zemaljske koji ne odgovaraju njegovim interesima napadno su slične intervencionističkim metodama bivšega SSSR-a, a koje su kombinacija prozirne propagande i sile. Nastupa se u ime lažnih ciljeva (sada demokracije, slobode i ljudskih prava, nekoć solidarnosti, bratstva, radničke klase, revolucije), narod se huška protiv vlasti, činjenice se izvrću i podmeću, a na kraju uvijek stoji toljaga u ruci. Žrtve su zanemarive ma koliko god ih bilo.
Josip Jović / SD
