Nema održivosti multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine bez trećega hrvatskog entiteta
Hrvati su ostali u BiH da budu ravnopravni, a ne majorizirani Uvijek je tako bilo u prošlosti, tako je i danas, i tako će biti i u budućnosti, da pobjednici u ratu, ili
dobitnici za političkim stolom, poslije ratnog sukoba čine sve da se ratnička osvajanja, ili mirovni dobitci u pregovorima, zadrže i trajno zabetoniraju. Poglavito je to radikalna praksa poslije građansko-konfesionalnih sukoba za teritorij, kakav je bio u Bosni i Hercegovini, budući da su se samo ratovima i osvajanjima stvarali, formirali, gradili, uveličavali i ograđivale nacionalne države i teritorij.
Rat je, na žalost, jedino sredstvo stvaranja nacionalne države, jednako bilo u najprimitivnijim vremenima ljudske povijesti, i danas u vrijeme najdostignutije razine demokracije, te najrazvijenijih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama.
Gotovo nikakva „tehnološkog“ napretka u stvaranju nacionalnih država nema. Pomaci su samo, na žalost, u masovnosti i brutalnosti ubijanja malobrojnijih, slabijih i nenaoružanijih naroda koji se bore za svoj teritorij, za svoj nacionalni prostor, koji je jedini jamac njegova ostanka i opstanka. Svjedoci smo svega toga u ovome našem vremenu u kojem je u građansko konfesionalnom bosanskohercegovačkom sukobu za teritorij nestalo i Bosne i Hercegovine i najmalobrojnijeg njezinog hrvatskog naroda, koji se legalno i legitimno borio za svoj nacionalni dio, ili prostor, ili teritorij, ili entitet, ili republiku unutar, i prošle, ali i današnje Bosne i Hercegovine. Sve obranjeno u krvavome i brutalnom ratu, kakvi se samo vode na „prokletom Balkanu“, bosanskohercegovačkim Hrvatima je oteto u Daytonu i Parizu, zbog čega su postali najveći europski nomadi današnjice.
Jer, najnoviji europski primjer stvaranja nacionalno i vjerskih čistih teritorija, ratom i dijelom pregovora za političkim stolom gdje su interesi odlučivali a ne pravda i pravednost, je Bosna i Hercegovina. Naime, nakon krvavoga i brutalnog građansko-konfesionalnog sukoba za teritorij, koji je imao elemente genocida i etničkog čišćenja, zauvijek je nestalo i Bosne i Hercegovine, onakve kakva je bila prije rata, a na njenim ruševinama stvorene su dvije nacionalno i vjerski čiste tvorevine, Republika srpska kao državni okvir bosanskohercegovačkih Srba, i Federacija BiH kao državni okvir, tada bosanskohercegovačkih Muslimana, danas Bošnjaka. Bosanskohercegovačkim Hrvatima je planiran nestanak, budući da oni nisu dobili svoj entitet kao druga dva bosanskohercegovačka naroda. I to je znak kako se države stvaraju ili osvajačkim ratovima, kakav je bio u Bosni i Herecgovini, ili nepravdom za pregovaračkim stolom moćnika današnjice.
Budući da je svaka povijesna federacija imperij brojnijega federalnog naroda i brutalno razarajuće sredstvo istrjebljenja malobrojnijeg federalnog partnera, što je način u stvaranju i jačanju nacionalne i vjerske države brojnijeg naroda, u bosanskohercegovačkom slučaju muslimana Bošnjaka, ta se praksa potvrdila i u federalnoj tvorevini daytonske Bosne i Hercegovine. Tim veće i opasnije je to carstvo za hrvatski narod, a to je bio i cilj daytonskih i pariških tvoraca nove i razbijanja stare Bosne i Hercegovine, da u novostvorenome carstvu tadašnjih Muslimana, kao brojnijeg federalnog partnera unutar FBiH nisu označili hrvatski teritorij, egzistencijalni prostor za bosanskohercegovačke Hrvate.
Takva politika stvaranja federalnih tvorevina bez označenih prostora svakoga federalnog partnera, zapravo, je zločin genocida nad malobrojnijim narodom, čak veći i od onog ratnog u vrijeme diobe i ubijanja Bosne i Hercegovine. Rata nad kojim se dio slobodnog i demokratskog svijeta zgražao, ne vjerujući da je takva brutalnost ubijanja, progona, etničkog čišćenja i silovanja moguća u današnjem vremenu „naprednog“ i „demokratskog“ svijeta.
U povijesti je nestajalo federalnih zajednica čak i onih u kojima su svi federalni partneri imali svoj označen teritorij, a kako onda očekivati dug vijek ove federalne bosanskohercegovačke tvorevine kakva nije u svijetu zabilježena. To pak znači da su joj sami tvorci namijenili raspad. Mogućnost održavanja federacija je jedino ako ih sami federalni partneri, demokratskim i referendumskim sredstvima, stvaraju udruživanjem svojih nacionalnih republika, kantona, entiteta ili država, a nikako nemaju budućnost kada ih stvaraju interesi tuđinaca. Svaka federacija mora biti interes federalnih partnera, a ne tuđinaca u protivnom federacija je kolonijalna imperija brojnijeg naroda nad malobrojnijim.
Politika je tih daytonsko pariških tvoraca Novoga svjetskog poretka na balkanski način, ne samo konačno ubijanje Bosne i Hercegovine, nego i njenog najmalobrojnijeg hrvatskog naroda. Bila je to zločinačka laž i političko licemjerstvo jamčenja suverenosti i konstitutivnosti, jednakosti i ravnopravnosti Hrvata u Federaciji, bez oznake i okvira njihova nacionalnog teritorija unutar te tvrorevine, ali i unutar zauvijek nestale Bosne i Hercegovine. Jedino pravo i najjače jamstvo suverenosti i konstitutivnosti, jednakosti i ravnopravnosti, naroda unutar federalnih tvorevina je oznaka, entitetska, republička ili državna, njihova teritorija unutar te zajednice. Nikakve konvencije, nikakve međunarodne institucije za ljudska prava i slobode ne mogu biti tako čvrst i siguran jamac malobrojnijem federalnom narodu, kao što to može biti definirani i označeni nacionalni republički, entitetski ili državni teritorij.
Naprosto, to je povijesna praksa koja se primjenjuje čak i u monolitnim državama svijeta duge demokratske tradicije i kulture, koje se dijele po regijama, kantonima, republikama ili državama unutar samih sebe. I stoga je ratna, a zatim i daytonsko pariška dioba Bosne i Hercegovine na dva dijela triju suverenih i konstitutivnih beha naroda zapravo mirnodopski zločin genocida nad bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali jednako tako i nad Bosnom i Hercegovinom. Pokazalo se u toj zločinačkoj diobi Bosne i Hercegovine da, zaista, ukoliko nestane bosanskohercegovačkih Hrvata da nestaje i Bosne i Hercegovine.
I to je današnja bosanskohercegovačka stvarnost koja je i najveća sramota demokratskoga europskog svijeta, kao suubojice i Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih Hrvata. Nestalo je i Bosne i Hercegovine kao zemlje koje se danas samo sjećamo sa svim njenim upadljivim te po cijelome prostoru tronacionalnim i trovjerskim bojama. Nestalo je zauvijek Bosne i Hercegovine s onom nekadašnjom temeljnom hrvatskom bojom, koja se stoljećima prolijevala po svakom bosanskohercegovačkom kutku. Naime, nema više ni Bosne i Hercegovine ni Hrvata u njoj, poglavito tamo gdje ih je nekada u prošlosti najviše i bilo. I onaj mali ostatak ostataka kao kap po kap nestaje u svjetskoj nepravdi što je poput velevala poplavila Bosnu i Hercegovinu i u muslimansko bošnjačkom unitariziranju i centraliziranju kao posljednjem i najsmrtonosnijem udarcu po bosanskohercegovačkom mozaiku nacija, vjera, kultura, svjetova, civilizacija.
U vremenu vladavine nasilnika koji upotrebljavaju sva sredstva za uništenje i Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih Hrvata, jedini način obrane i očuvanja barem jednog dijelića Bosne i Hercegovine je mirnodopsko, političko, referendumsko stvaranje trećega hrvatskog entiteta, koji jedino jamči i opstanak bosanskohercegovačkih Hrvata ali i povratak Bosne i Hercegovine kakve se danas samo sjećamo. Svatko tko govori o mogućoj održivosti multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine bez trećega hrvatskog entiteta, republike, županije ili države, zapravo talibanski ruši i Bosnu i Hercegovinu i njenu povijesnu nacionalno vjersku šarolikost. Hrvatski narod je na demokratski, referendumski, način rekao da izlazi iz Jugoslavije, a bosanskohercegovački Hrvati također na isti način jasno i nedvosmisleno su kazali da ostaju u Bosni i Hercegovini. Na to imaju pravo kao i druga dva bosanskohercegovačka naroda, a to pravo mogu uživati jedino u svome hrvatskom označenom teritoriju kakvo uživaju Srbi i Bošnjaci.
Vinko Đotlo/hrvatski fokus
