Nova evangelizacija u Francuskoj
Brojni članci i izvješća pokazuju da kršćanstvo u Francuskoj ima vrlo velikih teškoća. Više od dva stoljeća nakon jakobinske revolucije čini se da sekularizacija prevladava, no također su razvidni znakovi nade i novog apostolskog žara novih crkvenih pokreta i misionarskih obitelji. U kontekstu projekta za ponovnu evangelizaciju Europe, pokrenutu ustanovljenjem Papinskoga vijeća za novu evangelizaciju, u intervjuu za agenciju Zenit Maurizio Moscone, profesor filozofije u biskupijskim sjemeništima Redemtoris Mater, koji je predavao je u Tajvanu, Puli a nedavno se vratio iz sjemeništa u Toulonu u Francuskoj, govorio je o stvarnom stanju kršćanstva u Francuskoj.
Profesor tvrdi da je otišao u Francusku misleći da je kršćanski život na visini, da je Crkva bogata jer je u bogatoj zemlji, a naprotiv otkrio je vrlo siromašnu Crkvu, koja živi od milodara malobrojnih laika, uglavnom starijih osoba. Sakramentalni život gotovo ne postoji, a ispovijed je božićni ili uskršnji običaj. Iz razgovora s francuskim svećenicima stekao je dojam da Francuzi žive kao i pogani: mladi i odrasli žive nevjenčani, obitelj je u vrlo velikoj krizi, slijedom toga mladi u sebi nose prazninu koju nastoje ispuniti drogom, seksom i drugim doskočicama da izbjegnu nepodnošljivu patnju.
Na novinarov upit o uzrocima takvog stanja, rekao je da su u Francuskoj revoluciji iz mržnje prema Crkvi porušene mnoge crkve. Revolucionari su, tvrdi povjesničar Pierre Chaunu, član Francuskog zavoda i najistaknutiji povjesničar modernoga doba, porazbijali kipove u katedrali Notre Dame, porušili Cluny, i gotovo sve romaničke i gotičke crkve. Slučajno se spasila papinska palača u Avignonu, jer je od 1791. do 1810. godine služila kao zatvor, nakon toga je do 1906. bila vojarna. Vanjština palače je predivna i veličanstvena, ali unutrašnjost je očajna: vrlo velike sasvim prazne prostorije jer su revolucionari uništili sav namještaj – kazao je profesor Moscone.
Na primjedbu da se Francuska revolucija opisuje kao simbol napretka, rekao je kako se još u školskim knjigama, koje stvaraju javno mnijenje, ustrajno govori o Francuskoj revoluciji kao o blagotvornom događaju za Francusku i cijelo čovječanstvo, jer je navodno oslobodila ljude od tiranije monarhije i crkvenoga ugnjetavanja a potvrdila ljudska prava: jednakost, slobodu i bratstvo. Ali, mnoge studije potvrđuju povijesnu neutemeljenost raširenih mišljenja o Francuskoj revoluciji, koja se šire obavijesnim sredstvima – kazao je profesor dodajući:
Povjesničari kao Jean Tulard, Pierre Chaunu, Paul Hazard i naročito François Furet tvrde da Francuska revolucija nije bila spontani događaj, nego je plod smišljenih ideja intelektualne elite koja je razum, umjesto sredstva za spoznaju istine, proglasila bogom i predmetom štovanja. Razum je postavljen na prijestolje, a mržnja je prema Kristu i Crkvi nadahnjivala oce revolucije, koji su bili zadojeni prosvjetiteljskim idejama, poput Jaquesa Dantona i Rebespierra – primijetio je profesor Moscone.
Proučavajući učinke Francuske revolucije, René Sedillot tvrdi da su oni očajni: 600 tisuća osoba poginulih u građanskim ratovima, 400 tisuća poginulih u vanjskim ratovima, milijun mrtvih u Napoleonovim ratovima, srozavanje gospodarstva i uništenje kulturne baštine. No, najveća je bila duhovna šteta. Kako naučava Hans-Georg Gadamer postoji „povijest učinaka“: ideje nastale u prošlom dobu žive u vremenu a njihovi su učinci vrlo primjetni. Učinci su prosvjetiteljskih ideja, ponajviše protukršćanskih koje je promicala revolucija, sekularizacija i tiho odmetništvo francuskog naroda – ustvrdio je profesor Moscone.
Na upit o znakovima buđenja kršćanske vjere, rekao je da se Crkva nije zatvorila u sebe niti plače nad svojim stanjem, nego preko novih pokreta i novih zajednica, koji gorljivo naviještaju Krista Spasitelja, potiče ponovnu evangelizaciju. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Francuskoj djeluju crkvene misionarske stvarnosti, poput Chemin Neuf (Novi put), Zajednica Emmanuel, Obnova u duhu, Neokatekumenski put, one su u Crkvu unijele novu životnu limfu. Zajednica se Emmauel skrbi za osobe bez obitelji i za marginalizirane, Novi put je apostolska zajednica, nadahnjuje se na duhovnosti svetoga Ignacija Lojolskog i na Karizmatičnoj obnovi, Obnova u Duhu zauzima se pak za obnovu kršćanskog života, a Neokatekumenski put bavi se kršćanskom inicijacijom na biskupijskoj razini i trajnim odgojem u vjeri.
Te nove crkvene stvarnosti, zajedno sa zajednicom Taizé, doista potiču „pravo kršćansko buđenje“, a plodovi su obraćenja odraslih i mladih, ujedinjene obitelji otvorene životu, svećenička i redovnička zvanja te skrb za marginalizirane i osobe s invaliditetom. Sve su to znakovi djelovanja Duha Svetoga – zaključio je profesor Moscone.
RV/hu-benedikt.hr
