Josip Jović: Sabor pokrovitelj masovnog zločina

Nakon državnog osamostaljenja isplivale su informacije o stravičnim događajima nakon završetka Drugoga svjetskog rata za koje se prije toga moglo ponešto doznati tek u emigrantskim publikacijama. I nakon što su najviši predstavnici državnih tijela u ovih dvadeset godina, bez obzira na stranačku pripadnost, uključujući Račana, Milanovića i Josipovića, svi osim Mesića, odavali počast žrtvama, neki javno neki krišom, osuđujući masovna zvjerska smaknuća najmanje sto tisuća zarobljenih vojnika i civila, izgledalo je kako ti već davni događaji ne bi trebali više opterećivati nove generacije i kako bi oslobođeni ideologije oni trebali postati općim mjestom kulture sjećanja, sućuti i pomirbe.

I Josipovićevo putovanje u Tezno i u Bleiburg i inauguralni govor novog premijera Zorana Milanovića, koji je naišao na opće odobravanje, učvrstio nas je u takvom uvjerenju. Sve, međutim, bilo je uzalud! Odlukom Predsjedništva Hrvatskog sabora odnosno Kukuriku koalicije, odnosno SDP-a, ovo najviše zakonodavno tijelo više neće biti pokroviteljem komemoracije za žrtve bleiburške tragedije. Ove će godine biti doznačena već odobrena sredstva, a dogodine ni toga više biti neće. Neće biti ni televizijskih i radijskih prijenosa. Ne mislimo kako je razlog za ovakvu odluku skretanje pozornosti s problema. Stvar je posve obrnuta. Revolucionarna vlast je raskrvarila jedva zacijeljenu ranu koja bi je mogla koštati vlasti, čak i da zemljom poteče med i mlijeko.
Planirana operacija

Od predsjednika Sabora Borisa Šprema mogli smo, između ostalog, čuti kako nevino stradalih ima posvuda, a ne samo na Križnom putu. Po istoj logici valjalo bi ukinuti i sjećanje na Jasenovac. Dometnuo je predsjednik još i to kako nisu moguća objektivna tumačenja činjenica (!?), a ako netko nije u stanju objektivno tumačiti činjenice to je baš on i njegovi istomišljenici.

Nekima pak smeta ustaško znakovlje, kojega je međutim bivalo sve manje, a sama odluka mogla bi baš isprovocirati ekstremiste. I zar nekoliko kapa s ustaškim znakom može biti razlogom odustajanja od pokroviteljstva nad cijelom duboko humanom manifestacijom? Najčešće se pak čuje kako na Bleiburgu nije stradao nitko, već tek na putu od toga mjesta prema jugu.

No, Bleiburg je samo prva stranica Križnog šuta, prihvaćen kao simboličko mjesto masovnog pokolja. Šprem je spomenuo i neko drugo, prikladnije mjesto komemoracije. Ali, da misli ozbiljno ono bi već bilo određeno. Ipak, najsmješniji je Špremov argument kako ukidanje pokroviteljstva pridonosi prevladavanju podjela i homogenizaciji društva. Možda on pod društvom misli na SDP-ovo biračko tijelo? Nesuvisla i kontradiktorna obrazloženja uvijek su znak nečasnih motiva. Cijela operacija izvedena je i pripremljena munjevito, planski i konspirativno. Najprije je praktički ukinuta komisija za istraživanje žrtava komunizma. Josipović je u Knessetu progovorio o “ustaškoj zmiji”, što je istom osnažilo raspravu o Bleiburgu.

Onda je Danijel Ivin, povjesničar i književnik nepoznatog opusa uputio očito naručeni prijedlog o ukidanju pokroviteljstva s istim “argumentima” kojima se služe i donosioci odluke. U međuvremenu je održan neuspjeli skup “nacionalista” koji je proglašen fašističkim i na kojem je bilo nazočno čak deset sudionika sa zapaženim izjavama organizatora o Jasenovcu kao “radnom logoru” i o širenju granica Hrvatske, koje neodoljivo podsjećaju na stil provokatora.

Sve je to bio proziran preludij za prvi čin drame, koji će imati svoj nastavak već 15. svibnja ove godine. Pravi razlozi ukidanja pokroviteljstva ne leže ni u mjestu održavanja komemoracije ni u eventualnim povredama Ustava, nego u želji da se sjećanje na žrtve baci u jamu i zauvijek zatrpa kao što su svezanih ruka s metkom u zatiljku zatrpane i same žrtve. Stoga je ukidanje pokroviteljstva komemoracije za žrtve u stvari i nehotice prihvaćanje pokroviteljstva nad masovnim zločinom.

Radi se o čudesnoj ideološkoj identifikaciji sadašnjih nositelja vlasti s ubojicama i ubojstvima, koja se nikako ne mogu podvesti pod pojmom antifašizma. Naprotiv, svaki pokušaj da se time opravdaju i objasne ta ubojstva definitivno kompromitira i sam pojam, koji kao takav nije upitan.

Neprecizno je zločine nazivati komunističkim zločinima, jer oni nisu motivirani komunističkom ideologijom nego pukom odmazdom pobjednika, odnosno jugoslavensko-srpskim šovinizmom prema hrvatskom narodu. Motiv je isti kao i motiv Puniše Račića kad je upucao Stjepana Radića. S istim motivom će i na ovaj članak reagirati poneki čitatelj portala SD.

Bijaše to i Titova, kao što bi rekao Dušan Bilandžić (krvava) koncesija ili zadovoljština Srbima, ili, kako je točno primijetio Milovan Đilas, Hrvati su morali umrijeti da bi živjela Jugoslavija. U objašnjenju ove, u svakom slučaju nepametne i štetne odluke Predsjedništva Sabora, valja uzeti u obzir i stanovite čimbenike u zemlji i izvan nje, koji gotovo trgovački polažu ekskluzivno pravo na žrtvu, koji narodu ne daju osloboditi se prošlosti i koji žele da on ostane podijeljen.

Čini se kako nova vlast u reviziji povijesti neće stati samo na 1945. nego će, uz izvanjske sugestije dotaknuti i Domovinski rat. Najavila je ukidanje Dana državnosti i Dana sjećanja na žrtve Vukovara, a ni proslavi se Oluje ne piše dobro.

J. Jović/Sl. Dalmacija

Odgovori

Skip to content